Drevna doza pizdarija...

Prvi izvorni bh blog za književnost malograđanskog irealizma i seksne fantastike

14.05.2014.

Književni otpad - ovo neće biti u novom romanu o Gavrilu Principu, ali eto da vidite otprilike kako to izgleda stilski

Dakle, ovaj dio je izbačen iz knjige, a kako dugo nije bilo ništa na blogu, reko da se malo šta objavucne, šta fali malo.

Evo ga otpad:


Kako i kad prije, to Gavrilo nije znao, tek najednom vidje da se našao usred najveće kino dvorane što je ikada vidio, iako je to u ovom trenutku malo tanji izraz, s obzirom da Gavrilu kao Grahovčaninu sa početka dvadesetog stoljeća bioskop još uvijek nije bio poznat. No, i da je stvar sa njegovim iskustvom u tom pogledu drugačije stajala, opet bi imao dovoljno razloga za čuđenje do nivoa otvaranja usta u stilu izvođenog šarana, što nije činio jer mu je bilo prvi put da vidi tako nešto, tako da je šutio iz bojazni da se šta ne obruka pred kreaturom. Što se pak nje tiče, ona se vladala posve prirodno i domaće, udobno zavaljena u mekana sjedišta presvučena crvenim plišem, a za one koji su možebiti zainteresirani za veličinu pomenute dvorane, reći ćemo da je bila velika kao fudbalski stadion i još veća od toga, kao tri ili četiri fudbalska stadiona, to jeste – izgledala je kao da joj kraja nema.

Tek kad upališe uređaje i kad bljesnu bijelo projektorsko platno, pred kojim se Gavrilo sa obje ruke grčevito uhvati za rukohvate, tek tad se moglo otprilike pretpostaviti koliku su gabariti pomenute dvorane – platno bijaše ogromno kao Titanik. Gavrilo tu poče sumnjati da se nalazi u božjoj kući, u šta se vrlo dobro uklapao neobični izgled stvorenja koje je sjedilo do njega.

Odjednom s niotkuda pojavi petica i stade da popušta broj po broj. U tih pet sekundi Gavrilu se odmota rola njegovog kratkog života, a posljednja misao prije nego ispusti dušu mu bijaše kako su ga navukli u zamku i kako je mučki ubijen u cvijetu svoje mladosti, što se desi u trenutku kad poslije nule odjednom nastupi masno i sjajno crnilo preko čitavog kolosalnog platna.
Iz smrti ga probudiše prvi kadrovi filma iz stogodišnje budućnosti. Otvorio je oči i susreo se sa snimcima prirode, pokretnom slikom, čitavom sekvencom iz prošlosti prikazanom kao da očima svojim gledaš. Prvi utisak ga je, što se kaže, izbio iz cipela, a da ne bi sjedišta da ga dočekaju, bi Gavrilo legao na pod, pošto mu se noge bijahu oduzele od šoka. Bacio je pogled na odijelo i sa stravom otkrio kako je sav pozelenio, kao bujna trava što se prikazivala na snimku. Čitavih pet minuta mu je trebalo da se adaptira kako bi bio u stanju gledati filmsku projekciju, ali poslije toga se vrlo brzo oslobodio i začas se uštelio kao da mu je to u najmanju ruku deseti film koji gleda.

U tom njegovom preovladavanju straha od nepoznatog najviše je pomogla muzika koja je krenula sa prvim kadrom iz filma – klasična kompozicija, orkestracija što je svirala baš podesno za razne snimke iz prirode, milozvučno i umirujuće, nagovještavajući sve same lijepe stvari i prateći sliku kao da iz nje same svira. To harmonično jedinstvo tona i slike možda jeste zbunjivalo Gavrilov razum, ali dušom je osjećao da je to što mu se upravo dešava dobro i samo dobro.
Kao što već rekosmo, film započe kadrovima prirode, a bilo ih je raznih: prikazivalo se ubrzano kako sve raste i buja, kako iz zemlje izbija trava i drveće, kako drveće lista, izbacuje grane i deblja se, kako raste cvijeće i kako se behar pretvara u sočni plod. Čitavo mnoštvo kadrova koji su prikazivali sočne plodove kako rastu, dozrijevaju i otpadaju sami od sebe, baš kao pojedini motivi što su se javljali u razigranoj kompoziciji živog tempa – Gavrilo je čisto osjećao kako mu krv brže kola i kako mu raste volja za životom.

Prikazivala su se polja puna divljeg žita, šume pune bobičastog voća, gljiva i dviljači, bare iz čijeg šaša su izlijetale same rajske ptice, dok iz vode iskaču po metar i po u zrak krupne i mišićave ribe. Bilo je i kadrova širokog plana, u kojima se moglo gledati kako sunce izađe i zađe kroz osam sekundi iznad kakve zelene doline, što tako izdaleka podsjeća na debeli mekani tepih napravljen za valjanje, ili pak kakvo jezero površine mirne kao ogledalo i sjaja blještavijeg nego što je materija koja bi nastala kada bi se pomiješao DNK zlata i dijamanta, pa onda u nju uperio grupisan snop sunčeve svjetlosti.
Posebni kadrovi bijahu korišteni da se prikažu rijeke. Snimalo ih je sa svih strana, pa čak i iz same vode, kao i po sistemu "pola objektiva u vodi, pola na zraku". Bilo je tu vodopada veličanstvenih kao bujna i duga bijela brada, brzaka što su se, ništa ne mareći, razbijali preko zapjenušanih slapova, voda mirnih i dubokih, kao i voda u raznim bojama, od treperavo zimzelene, preko nebesko plave, do sutonski ružičaste. Nema kakvih nije bilo životinja koje su dolazile da piju tu raznobojnu vodu i da se kupaju.

Kadrove bujnog zelenila zamijeniše kadrovi pustog krša, a orkestracija se promijeni i prepusti stvar nekim, kako se Gavrilu učini, Meksikancima, koji usporiše ritam i pustiše trube da stvaraju atmosferu golemog prostranstva koje je sada mirno, ali kroz koje može da dođe i doći će sve što nosi u sebi sudbonosnu veličinu. Snimci su pokazivali beskrajne naslage kamena, razgolićene kao dojke kakve džinovske žene koja leži i spava tako dugo da su joj se na sisama nahvatale planine, a u kadrove su uhvaćeni i prizori prirodnog gradivnog materijala kao što su sve veličine šljunka i kamene ploče, a bilo je gotovih nastambi u obliku pećina.

Od svih životinja koje je imao priliku da vidi na tim početnim kadrovima, Gavrila je najviše dojmio bjeloglavi sup. Sijeda glava za mudrost, apolonski moćan torzo i krila što su naspram Ikarovih bila kao zanatlijske kožne cipele naspram industrijskih od presovana kartona, kombinacija navedenih elemenata učinila je da Gavrilova simpatija najviše proradi kada su prikazivali supa. Kao i sve u tom filmu, pojavio se niotkuda i jezdeći nebom došao do najviše stijene u okolici u kojoj nestade. Ispod te rupe u kojoj je nestao, vidio se bijeli trag od izmeta, velik kao prvih dvadeset do trideset metara kakvog planinskog potoka, a onda je kamera zavirila u samo sklonište i pokazala jedan grandiozni par savršeno zdravih i u najboljim godinama bjeloglavih supova kako gvozdenim kljunovima kidaju lešinu na tanke rezance i hrane svoje kao grudve snijega bijele, a kao macine šapice nježne piliće. On je u tome na neki način vidio sebe i svoju buduću porodicu, tako da je osjetio nešto nalik na ganuće.

Te projekcije prirodnih kadrova trajale su dobrih pola sata, ako ne i jače. Sve vrijeme predstave Gavrilo nije prestajao da biva uzbuđen kao da gleda uživo kako oživljavaju godinu dana mrtvog čovjeka. On nije mogao znati da su braća Limijer to odavno, a istina je još i da je njegovo kino bilo u boji, tako da je Gavrilo sve vrijeme jasno osjećao privilegiju trenutka u kom nam se personalno otkriva neka istina o kojoj niko drugi pojma nema, a koja se tiče sviju nas. Bilo bi pretjerano reći da je osjećaj bio božanstven, ali jasno mu je bilo kako ne gleda to zato što je običan, već baš zato što je prepoznat u masi drugih kao, da se opet poslužimo njegovim rječnikom, viša svijest.

Misli o tome kako je odabran u kombinaciji sa filmskom projekcijom i muzikom učiniše da sasvim zaboravi kako je uopšte dospio u dvoranu, a kako se sve odigravalo u snu, to ništa nije ni smetalo što je zaboravio i što je sada mislio kako ga je samo odabrao dobri bog da ga iskoristi kao oruđe za neki svoj posao, te kako se nalazi zapravo na nekoj vrsti obuke. Kroz glavu su mu prolazili likovi svih onih koje je lično poznavao, a koji ne mogu ni zamisliti da u životu postoje ovakve stvari, koji to najvjerovatnije nikada neće ni saznati i koji su osuđeni da vijek provedu u neznanju. Onda je pomislio sam na sebe i u oku mu je zatitrao plamen; u trenutku mu naumpade kako je sličan Prometeju kao blizanac blizancu i kako je tu u ulozi svjetlonoše kao kakav Lukrecije novijeg doba.

Bacio je u mislima jedan pogled na sve ljude u Bosni i našao ih kako ćumuraju u mraku svaki za sebe, sami kao ćukovi, a na pola metra jedan od drugog. Vidio je potom samog sebe, lica i stava odlučnog kao u onog koji unaprijed da će pobijediti, samo da na putu do pobjede ima i nekih teškoća za savladati, a koje je on savladao i kao plod svoga trijumfa donio narodu ognjenu buktinju na štapu, takozvanu baklju, koja unese svjetlost i učini da se ljudi među sobom poznaju i da se malo udruže, usljed čega i mračno nebo posvijetli za nijansu i dobi sivkast sjaj na rubovima.

U tim razmišljanjima prekide ga jedna nova muzika što poče svirati u tom momentu. Meksikanci su se povukli, a umjesto njihovih gitara i truba, najednom se javiše kao da se približavaju iz daljine pirlitave zurle praćene tutnjanjem bubnjeva uz čiji ritam se nije moglo hodati kako treba. Kadrovi su i dalje prikazivali prirodne ljepote, čas kakvog golemog crno-zelenog guštera kako jaše koraljno crvenu zmiju preko krša, čas jezerce na kom u najvećem miru, jedno do drugog, piju vukovi i jeleni, mungosi i zmije, medvjedi i pčele, svi zajedno, a svako za sebe, kao što i dolikuje živim stvorovima kad je u pitanju nešto čega ima dovoljno za sve.
Zurle utihnuše, a bubnjevi odbubnjaše najavu pa i oni utihnuše; na platnu se pojavi čovjek, isprva čitav, a onda samo njegovo lice, uveličano do te mjere da je Gavrilo ocijenio kako bi prikazani delija bio u stanju smazati njegovu kuću, okućnicu i sve ukućane u jednom zalogaju. U pogledu očiju golemih kao baloni što natkrivaju terene za mali fudbal vidjelo se prisustvo svemira u šarenicama, ali je čitavim izrazom više dominirala nekakva crta nerazumijevanja, kao da je prikazani čovjek zabavljen nekim ne baš naročitim mislima, koje licu uvijek daju pomalo tupav izraz.

Gavrilo osjeti kako mu se u stomaku javlja nekakav nemir, koji stade da se pojačava što je više ljudi upadalo u kadrove. Snimalo je žene i muškarce, staro i mlado, pojedinačno, u manjim grupama i na gomili. Svi su mu ti ljudi bili poznati svojim fizionomijama, ali garderobom i frizurom ih je bilo stranih kao da su vanzemaljci. Veliki broj njih je imao u ruci ili priljubljeno preko uha i obraza po nekakav mali pljosnati aparatić koji je isijavao na sličan način kao i čudnovato platno u koje je gledao. Neki su imali takvu obuću da je Gavrilo u grču kvrčio prste u svojim isusovkama, a u tri navrata je sam sebi govorio kako će poslije predstave prvo otići berberu da mu obrije pola glave ili da mu ubrije sredinom lobanje jednu traku širine pet centimetara, vidjeće to na licu mjesta.

Pred ženskim kadrovima mu se oduzimao dah i sjeckalo mu je srce kao da ulazi vruć ulazi u ledenu vodu, pa iako je dušom bio vjeren za Terezu, nije mogao a da za svaku od onih koju su pokazali ne pomisli kako bi je. Kad je vidio budžene sise silikonke, ozbiljno je postavio sam sebi pitanje kolike li su mogućnosti da je u zemlji, tradiciji i kulturi iz koje je dolazila kreatura do koje je sjedio normalno da ga čovjek bez ikakvih prethodnih najava, migova i znakova iz čista mira počne bacati u nesvijest na javnom mjestu?

Muzika utihnu, a kamera se premjesti na uzvisinu odakle je u širokom planu snimala uzak grad što se razljevao dolinom kao kakva golema rijeka. Gavrilo pojma nije imao koji je to grad ni šta on predstavlja, tek opazi da u njemu ima i jedna zgrada što je iz prikazane perspektive izgledala kao neka žuta kockica sira. Javiše se frule u daljini, a kako se njihov ton pojačavao, u igru se vratiše prvo zurle, a onda i bubnjevi. Ovog puta svirka bijaše napeta, a atmosfera u prikazanom prizoru kao da se radi o nekom zatišju pred buru.
Ispostavi se da je baš tako i bilo. Bubnjevi stadoše svirati ratničke ritmove, ravne, jednostavne i jednolične, kao stvorene za pratnju kakvih mehaničkih mašina; zurle i frule počeše svirati svaka za sebe, sa jedinom zajedničkom karakteristikom što se svaki zvuk za sebe takmičio da nadgluši ostale i da postane prepoznatljiv u masi kao najjači. U tom trenutku na platnu oživješe snimci koje normalan i dobar čovjek ne može gledati bez da doživi trenutke slabosti u kojim najozbiljnije razmišlja o ubistvu svih ljudi kao jedinom mogućem rješenju.

Ukratko rečeno – ljudi su se tukli po sistemu "ne zna se ko pije, a ko plaća". Svako je napadao na svakoga, a kad dvojica ubiju trećeg, odmah se dohvate i počnu se tući između sebe. Ko je imao oružje, tukao je s njim bez razmišljanja, ko nije, tukao je s prvom stvari koja bi mu se našla pri ruci, ako ništa donom od upaljača stisnutog u šaku. Muškarci su tukli žene, žene su tukle djecu, djeca su se tukla među sobom i sa odraslim muškarcima i ženama. Da bi uopšte bio u stanju gledati sve to, Gavrilo morade sam sebe umirit riječima kako to što vidi mora da predstavlja neki pakao.

Onim naročitim vidom kojim smo ponekad obdareni u snu, u isti mah je vidio bjesomučnu borbu i sve njezine razloge, sitne kao zrnca pijeska, ali tako mnogobrojne da su zatrpavali sve živo kao pustinja, domovina svih pravih pustahija, što su prikazani ljudi i bili. Vidjelo se da tu niko nikog ne prepoznaje i to ne donekle, nego totalno, onoliko koliko je čovjeku potrebno da se osjeti ugroženim do te mjere da se mora braniti svim svojim raspoloživim sredstvima. Sve moguće riječi koje postoje da bi se istakla raznolikost jedne nesreće bile su malo da se opiše ponašanje koje je Gavrilo bio u prilici da vidi. Sve najgore što postoji, tu je postojalo, a ako neko smisli nešto još gore od toga, potrebno je samo da javi pa da i to bude.
Poslije određenog vremena doživio je toliko zasićenje da poče osjećati simptome mučnine. Vidio je jednog svog vršnjaka kako nožem vadi jetru mladiću koji nije puno mlađi od njega i morao je skrenuti pogled, jer se bojao da bi u suprotnom mogao pasti u nesvijest. "Dosta sam vidio, da idemo...", jedva izusti, očiju zatvorenih jer nije imao ni toliko snage da barem njih drži otvorenim. Bio je u jednom od onih ljudskih stanja kad je moguće spoznati da čovjek ima više sličnosti sa pužem ili školjkom nego što bi se na prvu moglo reći. Vidio je previše nasilja i poželio je da ne bude tu, u svome tijelu, kad bude došao njegov red da ga posječe, što je prema filmu očito moralo biti jer nikako drugačije ne može da bude.

"E sad ne može nazad, sam si tražio, gledaj sad!", reče kreatura i to prilično neljubazno. Zbunjeni Gavrilo posluša i vrati pogled na platno, na kom su sada jednog sijedog čovjeka gazili valjkom, na opšte odobravanje i radost okupljenih gledatelja, koji su bivali glasniji što je čovjek jače urlao i vrištao, a gazilo ga je polako, milimetar po milimetar, tako da je prošlo prilično vremena dok pod teški čelični točak nije došla glava. Glava se raspukla, a mozak je izletio i zalijepio se jednom zdepastom čovjeku nosoroške fizionomije za skalp koji ga nije želio skidati i koji se tako osjećao pametnije.


Drevna doza pizdarija...
<< 05/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

ovo su sami ovi iz firme postavili, a mene bole brige za ovo:

Bilješka o piscu:
Opsjednut, u svakom smislu...

Stihovi
Krv je moja satanska
Na srcu mi pentagram
Prljav sam ko Miljacka
Zanima me haram

Obavijest za građane i građanke
Čitajte i pričajte o onome što ste pročitali na sve strane!

Statistika izgubljenih slučajeva:
free counters

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
273749

Powered by Blogger.ba