Drevna doza pizdarija...

Prvi izvorni bh blog za književnost malograđanskog irealizma i seksne fantastike

23.05.2014.

Reklame

U doba najvećih nesreće, najvažnije sačuvati razum, jer samo razum može dobro i trajno riješiti problem, sve ostalo je do prve sljedeće prilike. U tom kontekstu, čast nam je i zadovoljstvo da skrenemo pažnju na domaću književnost, napisanu i izdanu bez kontakta sa državom i državnim službenicima, naše lokalne priče iz oblasti malograđanskog viteštva i gospodstva, profesionalnu sexnu literaturu iz Djl Elektra Mačkica roto press Trenutno na lageru: "100%" - prvi roman malograđanskog irealizma i sexne fantastike koji govori o tome kako neuki ljudi umiju da sve svoje sretne okolnosti u životu preokrenu u nešto beznačajno, nešto što bi bilo osuđeno na anonimnost da nije sad ovako sve crno na bijelo napisano i izdato od strane jedne crne mačkice. "Jackie's on the road again" - zbirka pripovjedaka malograđanskog šon-fona; prva priča govori o jednoj naročitoj vrsti ljudi koji kao svoj najveći kvalitet ističu to gdje su rođeni; druga je o dvojici biciklista - debelom koji bi samo jeo, a da raja viče kako je mršav i vitak, i mršavom koji bi makar pola od tog debelog, ali ne ide mu jebiga, suh je kao grana; treća pripovijetka govori o desetogodišnjici mature i kako jedan mamlaz, papak koji vjeruje da je gospodstvo na čovjeku, baš zbog tog svog budalastog vjerovanja ostane i bez robe i bez ženske; četvrta pripovijetka govori o našoj predivnoj bosanskohercegovačkoj multikulturalnosti koja se tako dobro vidi kad stranci daju pare za projekte Na svakih 10 prodanih knjiga Elektra Mačkica donira cvaju za ljude ugrožene poplavom. Ako neko ima da sumnja u ovo nek se javi pa ćemo ga zvat da dođe gledat kad mi to budemo izvodili uživo. Naručite na borisptracki@gmail.com FB: Skriveni Tip FB2: Djl Elektra Mačkica roto press

14.05.2014.

Književni otpad - ovo neće biti u novom romanu o Gavrilu Principu, ali eto da vidite otprilike kako to izgleda stilski

Dakle, ovaj dio je izbačen iz knjige, a kako dugo nije bilo ništa na blogu, reko da se malo šta objavucne, šta fali malo.

Evo ga otpad:


Kako i kad prije, to Gavrilo nije znao, tek najednom vidje da se našao usred najveće kino dvorane što je ikada vidio, iako je to u ovom trenutku malo tanji izraz, s obzirom da Gavrilu kao Grahovčaninu sa početka dvadesetog stoljeća bioskop još uvijek nije bio poznat. No, i da je stvar sa njegovim iskustvom u tom pogledu drugačije stajala, opet bi imao dovoljno razloga za čuđenje do nivoa otvaranja usta u stilu izvođenog šarana, što nije činio jer mu je bilo prvi put da vidi tako nešto, tako da je šutio iz bojazni da se šta ne obruka pred kreaturom. Što se pak nje tiče, ona se vladala posve prirodno i domaće, udobno zavaljena u mekana sjedišta presvučena crvenim plišem, a za one koji su možebiti zainteresirani za veličinu pomenute dvorane, reći ćemo da je bila velika kao fudbalski stadion i još veća od toga, kao tri ili četiri fudbalska stadiona, to jeste – izgledala je kao da joj kraja nema.

Tek kad upališe uređaje i kad bljesnu bijelo projektorsko platno, pred kojim se Gavrilo sa obje ruke grčevito uhvati za rukohvate, tek tad se moglo otprilike pretpostaviti koliku su gabariti pomenute dvorane – platno bijaše ogromno kao Titanik. Gavrilo tu poče sumnjati da se nalazi u božjoj kući, u šta se vrlo dobro uklapao neobični izgled stvorenja koje je sjedilo do njega.

Odjednom s niotkuda pojavi petica i stade da popušta broj po broj. U tih pet sekundi Gavrilu se odmota rola njegovog kratkog života, a posljednja misao prije nego ispusti dušu mu bijaše kako su ga navukli u zamku i kako je mučki ubijen u cvijetu svoje mladosti, što se desi u trenutku kad poslije nule odjednom nastupi masno i sjajno crnilo preko čitavog kolosalnog platna.
Iz smrti ga probudiše prvi kadrovi filma iz stogodišnje budućnosti. Otvorio je oči i susreo se sa snimcima prirode, pokretnom slikom, čitavom sekvencom iz prošlosti prikazanom kao da očima svojim gledaš. Prvi utisak ga je, što se kaže, izbio iz cipela, a da ne bi sjedišta da ga dočekaju, bi Gavrilo legao na pod, pošto mu se noge bijahu oduzele od šoka. Bacio je pogled na odijelo i sa stravom otkrio kako je sav pozelenio, kao bujna trava što se prikazivala na snimku. Čitavih pet minuta mu je trebalo da se adaptira kako bi bio u stanju gledati filmsku projekciju, ali poslije toga se vrlo brzo oslobodio i začas se uštelio kao da mu je to u najmanju ruku deseti film koji gleda.

U tom njegovom preovladavanju straha od nepoznatog najviše je pomogla muzika koja je krenula sa prvim kadrom iz filma – klasična kompozicija, orkestracija što je svirala baš podesno za razne snimke iz prirode, milozvučno i umirujuće, nagovještavajući sve same lijepe stvari i prateći sliku kao da iz nje same svira. To harmonično jedinstvo tona i slike možda jeste zbunjivalo Gavrilov razum, ali dušom je osjećao da je to što mu se upravo dešava dobro i samo dobro.
Kao što već rekosmo, film započe kadrovima prirode, a bilo ih je raznih: prikazivalo se ubrzano kako sve raste i buja, kako iz zemlje izbija trava i drveće, kako drveće lista, izbacuje grane i deblja se, kako raste cvijeće i kako se behar pretvara u sočni plod. Čitavo mnoštvo kadrova koji su prikazivali sočne plodove kako rastu, dozrijevaju i otpadaju sami od sebe, baš kao pojedini motivi što su se javljali u razigranoj kompoziciji živog tempa – Gavrilo je čisto osjećao kako mu krv brže kola i kako mu raste volja za životom.

Prikazivala su se polja puna divljeg žita, šume pune bobičastog voća, gljiva i dviljači, bare iz čijeg šaša su izlijetale same rajske ptice, dok iz vode iskaču po metar i po u zrak krupne i mišićave ribe. Bilo je i kadrova širokog plana, u kojima se moglo gledati kako sunce izađe i zađe kroz osam sekundi iznad kakve zelene doline, što tako izdaleka podsjeća na debeli mekani tepih napravljen za valjanje, ili pak kakvo jezero površine mirne kao ogledalo i sjaja blještavijeg nego što je materija koja bi nastala kada bi se pomiješao DNK zlata i dijamanta, pa onda u nju uperio grupisan snop sunčeve svjetlosti.
Posebni kadrovi bijahu korišteni da se prikažu rijeke. Snimalo ih je sa svih strana, pa čak i iz same vode, kao i po sistemu "pola objektiva u vodi, pola na zraku". Bilo je tu vodopada veličanstvenih kao bujna i duga bijela brada, brzaka što su se, ništa ne mareći, razbijali preko zapjenušanih slapova, voda mirnih i dubokih, kao i voda u raznim bojama, od treperavo zimzelene, preko nebesko plave, do sutonski ružičaste. Nema kakvih nije bilo životinja koje su dolazile da piju tu raznobojnu vodu i da se kupaju.

Kadrove bujnog zelenila zamijeniše kadrovi pustog krša, a orkestracija se promijeni i prepusti stvar nekim, kako se Gavrilu učini, Meksikancima, koji usporiše ritam i pustiše trube da stvaraju atmosferu golemog prostranstva koje je sada mirno, ali kroz koje može da dođe i doći će sve što nosi u sebi sudbonosnu veličinu. Snimci su pokazivali beskrajne naslage kamena, razgolićene kao dojke kakve džinovske žene koja leži i spava tako dugo da su joj se na sisama nahvatale planine, a u kadrove su uhvaćeni i prizori prirodnog gradivnog materijala kao što su sve veličine šljunka i kamene ploče, a bilo je gotovih nastambi u obliku pećina.

Od svih životinja koje je imao priliku da vidi na tim početnim kadrovima, Gavrila je najviše dojmio bjeloglavi sup. Sijeda glava za mudrost, apolonski moćan torzo i krila što su naspram Ikarovih bila kao zanatlijske kožne cipele naspram industrijskih od presovana kartona, kombinacija navedenih elemenata učinila je da Gavrilova simpatija najviše proradi kada su prikazivali supa. Kao i sve u tom filmu, pojavio se niotkuda i jezdeći nebom došao do najviše stijene u okolici u kojoj nestade. Ispod te rupe u kojoj je nestao, vidio se bijeli trag od izmeta, velik kao prvih dvadeset do trideset metara kakvog planinskog potoka, a onda je kamera zavirila u samo sklonište i pokazala jedan grandiozni par savršeno zdravih i u najboljim godinama bjeloglavih supova kako gvozdenim kljunovima kidaju lešinu na tanke rezance i hrane svoje kao grudve snijega bijele, a kao macine šapice nježne piliće. On je u tome na neki način vidio sebe i svoju buduću porodicu, tako da je osjetio nešto nalik na ganuće.

Te projekcije prirodnih kadrova trajale su dobrih pola sata, ako ne i jače. Sve vrijeme predstave Gavrilo nije prestajao da biva uzbuđen kao da gleda uživo kako oživljavaju godinu dana mrtvog čovjeka. On nije mogao znati da su braća Limijer to odavno, a istina je još i da je njegovo kino bilo u boji, tako da je Gavrilo sve vrijeme jasno osjećao privilegiju trenutka u kom nam se personalno otkriva neka istina o kojoj niko drugi pojma nema, a koja se tiče sviju nas. Bilo bi pretjerano reći da je osjećaj bio božanstven, ali jasno mu je bilo kako ne gleda to zato što je običan, već baš zato što je prepoznat u masi drugih kao, da se opet poslužimo njegovim rječnikom, viša svijest.

Misli o tome kako je odabran u kombinaciji sa filmskom projekcijom i muzikom učiniše da sasvim zaboravi kako je uopšte dospio u dvoranu, a kako se sve odigravalo u snu, to ništa nije ni smetalo što je zaboravio i što je sada mislio kako ga je samo odabrao dobri bog da ga iskoristi kao oruđe za neki svoj posao, te kako se nalazi zapravo na nekoj vrsti obuke. Kroz glavu su mu prolazili likovi svih onih koje je lično poznavao, a koji ne mogu ni zamisliti da u životu postoje ovakve stvari, koji to najvjerovatnije nikada neće ni saznati i koji su osuđeni da vijek provedu u neznanju. Onda je pomislio sam na sebe i u oku mu je zatitrao plamen; u trenutku mu naumpade kako je sličan Prometeju kao blizanac blizancu i kako je tu u ulozi svjetlonoše kao kakav Lukrecije novijeg doba.

Bacio je u mislima jedan pogled na sve ljude u Bosni i našao ih kako ćumuraju u mraku svaki za sebe, sami kao ćukovi, a na pola metra jedan od drugog. Vidio je potom samog sebe, lica i stava odlučnog kao u onog koji unaprijed da će pobijediti, samo da na putu do pobjede ima i nekih teškoća za savladati, a koje je on savladao i kao plod svoga trijumfa donio narodu ognjenu buktinju na štapu, takozvanu baklju, koja unese svjetlost i učini da se ljudi među sobom poznaju i da se malo udruže, usljed čega i mračno nebo posvijetli za nijansu i dobi sivkast sjaj na rubovima.

U tim razmišljanjima prekide ga jedna nova muzika što poče svirati u tom momentu. Meksikanci su se povukli, a umjesto njihovih gitara i truba, najednom se javiše kao da se približavaju iz daljine pirlitave zurle praćene tutnjanjem bubnjeva uz čiji ritam se nije moglo hodati kako treba. Kadrovi su i dalje prikazivali prirodne ljepote, čas kakvog golemog crno-zelenog guštera kako jaše koraljno crvenu zmiju preko krša, čas jezerce na kom u najvećem miru, jedno do drugog, piju vukovi i jeleni, mungosi i zmije, medvjedi i pčele, svi zajedno, a svako za sebe, kao što i dolikuje živim stvorovima kad je u pitanju nešto čega ima dovoljno za sve.
Zurle utihnuše, a bubnjevi odbubnjaše najavu pa i oni utihnuše; na platnu se pojavi čovjek, isprva čitav, a onda samo njegovo lice, uveličano do te mjere da je Gavrilo ocijenio kako bi prikazani delija bio u stanju smazati njegovu kuću, okućnicu i sve ukućane u jednom zalogaju. U pogledu očiju golemih kao baloni što natkrivaju terene za mali fudbal vidjelo se prisustvo svemira u šarenicama, ali je čitavim izrazom više dominirala nekakva crta nerazumijevanja, kao da je prikazani čovjek zabavljen nekim ne baš naročitim mislima, koje licu uvijek daju pomalo tupav izraz.

Gavrilo osjeti kako mu se u stomaku javlja nekakav nemir, koji stade da se pojačava što je više ljudi upadalo u kadrove. Snimalo je žene i muškarce, staro i mlado, pojedinačno, u manjim grupama i na gomili. Svi su mu ti ljudi bili poznati svojim fizionomijama, ali garderobom i frizurom ih je bilo stranih kao da su vanzemaljci. Veliki broj njih je imao u ruci ili priljubljeno preko uha i obraza po nekakav mali pljosnati aparatić koji je isijavao na sličan način kao i čudnovato platno u koje je gledao. Neki su imali takvu obuću da je Gavrilo u grču kvrčio prste u svojim isusovkama, a u tri navrata je sam sebi govorio kako će poslije predstave prvo otići berberu da mu obrije pola glave ili da mu ubrije sredinom lobanje jednu traku širine pet centimetara, vidjeće to na licu mjesta.

Pred ženskim kadrovima mu se oduzimao dah i sjeckalo mu je srce kao da ulazi vruć ulazi u ledenu vodu, pa iako je dušom bio vjeren za Terezu, nije mogao a da za svaku od onih koju su pokazali ne pomisli kako bi je. Kad je vidio budžene sise silikonke, ozbiljno je postavio sam sebi pitanje kolike li su mogućnosti da je u zemlji, tradiciji i kulturi iz koje je dolazila kreatura do koje je sjedio normalno da ga čovjek bez ikakvih prethodnih najava, migova i znakova iz čista mira počne bacati u nesvijest na javnom mjestu?

Muzika utihnu, a kamera se premjesti na uzvisinu odakle je u širokom planu snimala uzak grad što se razljevao dolinom kao kakva golema rijeka. Gavrilo pojma nije imao koji je to grad ni šta on predstavlja, tek opazi da u njemu ima i jedna zgrada što je iz prikazane perspektive izgledala kao neka žuta kockica sira. Javiše se frule u daljini, a kako se njihov ton pojačavao, u igru se vratiše prvo zurle, a onda i bubnjevi. Ovog puta svirka bijaše napeta, a atmosfera u prikazanom prizoru kao da se radi o nekom zatišju pred buru.
Ispostavi se da je baš tako i bilo. Bubnjevi stadoše svirati ratničke ritmove, ravne, jednostavne i jednolične, kao stvorene za pratnju kakvih mehaničkih mašina; zurle i frule počeše svirati svaka za sebe, sa jedinom zajedničkom karakteristikom što se svaki zvuk za sebe takmičio da nadgluši ostale i da postane prepoznatljiv u masi kao najjači. U tom trenutku na platnu oživješe snimci koje normalan i dobar čovjek ne može gledati bez da doživi trenutke slabosti u kojim najozbiljnije razmišlja o ubistvu svih ljudi kao jedinom mogućem rješenju.

Ukratko rečeno – ljudi su se tukli po sistemu "ne zna se ko pije, a ko plaća". Svako je napadao na svakoga, a kad dvojica ubiju trećeg, odmah se dohvate i počnu se tući između sebe. Ko je imao oružje, tukao je s njim bez razmišljanja, ko nije, tukao je s prvom stvari koja bi mu se našla pri ruci, ako ništa donom od upaljača stisnutog u šaku. Muškarci su tukli žene, žene su tukle djecu, djeca su se tukla među sobom i sa odraslim muškarcima i ženama. Da bi uopšte bio u stanju gledati sve to, Gavrilo morade sam sebe umirit riječima kako to što vidi mora da predstavlja neki pakao.

Onim naročitim vidom kojim smo ponekad obdareni u snu, u isti mah je vidio bjesomučnu borbu i sve njezine razloge, sitne kao zrnca pijeska, ali tako mnogobrojne da su zatrpavali sve živo kao pustinja, domovina svih pravih pustahija, što su prikazani ljudi i bili. Vidjelo se da tu niko nikog ne prepoznaje i to ne donekle, nego totalno, onoliko koliko je čovjeku potrebno da se osjeti ugroženim do te mjere da se mora braniti svim svojim raspoloživim sredstvima. Sve moguće riječi koje postoje da bi se istakla raznolikost jedne nesreće bile su malo da se opiše ponašanje koje je Gavrilo bio u prilici da vidi. Sve najgore što postoji, tu je postojalo, a ako neko smisli nešto još gore od toga, potrebno je samo da javi pa da i to bude.
Poslije određenog vremena doživio je toliko zasićenje da poče osjećati simptome mučnine. Vidio je jednog svog vršnjaka kako nožem vadi jetru mladiću koji nije puno mlađi od njega i morao je skrenuti pogled, jer se bojao da bi u suprotnom mogao pasti u nesvijest. "Dosta sam vidio, da idemo...", jedva izusti, očiju zatvorenih jer nije imao ni toliko snage da barem njih drži otvorenim. Bio je u jednom od onih ljudskih stanja kad je moguće spoznati da čovjek ima više sličnosti sa pužem ili školjkom nego što bi se na prvu moglo reći. Vidio je previše nasilja i poželio je da ne bude tu, u svome tijelu, kad bude došao njegov red da ga posječe, što je prema filmu očito moralo biti jer nikako drugačije ne može da bude.

"E sad ne može nazad, sam si tražio, gledaj sad!", reče kreatura i to prilično neljubazno. Zbunjeni Gavrilo posluša i vrati pogled na platno, na kom su sada jednog sijedog čovjeka gazili valjkom, na opšte odobravanje i radost okupljenih gledatelja, koji su bivali glasniji što je čovjek jače urlao i vrištao, a gazilo ga je polako, milimetar po milimetar, tako da je prošlo prilično vremena dok pod teški čelični točak nije došla glava. Glava se raspukla, a mozak je izletio i zalijepio se jednom zdepastom čovjeku nosoroške fizionomije za skalp koji ga nije želio skidati i koji se tako osjećao pametnije.


09.12.2013.

Sajam knjiga

Posjetite nas na sajmu knjige u Skenderiji, bićemo tamo i prodavaćemo našu književnost. Pokazao bih vam slike i sve što smo pripremili za sajam, ali ne umijem se više snać na ovom blog serivsu, tako da vam predlažem da nas posjetite na facebooku, potražite nas pod imenom Djl Elektra Mačkica roto press. Živjeli i samo čitajte književnost, to je najvažnije i najbolje i ako se toga načitate, portaldžije i novinari mogu samo da vam zavide što ste bez ijedne njihove činjenice zanimljiviji milion puta od svega njihovog.

06.11.2013.

Jackie is on the road again - drugi dio

„Stanica Čobanija, pravo uzbrdo, pored pozorišta...“, ponavljao je Selvir u sebi dok je grabio prema tramvajskoj stanici, osvrčući se pri tome da vidi hoće li zaustavljeni tramvaj krenuti. Prešavši dijagonalno cestu, umalo se nije preturio na glavu preko ograde prilikom doskoka na stanicu. Osjetivši srce u petama, pribrao se i ljutnuo na jednog omladinca iz grupice koja se smijala, promrmljavši nešto o klanfi. U tramvaj uđe oholo razmišljajući o tome kako je omladincima izlaz do jedno devetke, kako još ni alkohol ne piju i cigarete ne puše, o trebama da ne govorimo, te kako prema tome svi oni mogu samo da mu ga popuše laganini. Selvir je volio vožnju tramvajem. Svaki put kad bi se vozio, imao je osjećaj da ga gledaju neke ženske. Prijala mu je misao o tome da im je interesantan, a kad malo bolje pogleda, nije da nisu imale razloga. Tako je bilo i ovaj put. Samo što je savladao treći stepenik, ulovi tri pogleda od dvije ženske i iste sekunde se uskladi sa tom informacijom, sjedajući u isti red s njima, samo na drugoj strani tramvaja. Bliža se odmah okrenula i na brzinu ga skenirala, nakon čega je šapnula nešto jaranici, na što se ova nagela pa i sama odmjerila Selvira od glave do pete. Sve to je Selvir uočio i odmah se okrenuo da gleda kroz prozor, nastojeći da u prozoru uhvati providnu sliku mačkica na suprotnoj strani. Šejtan ga spopade i došapnu mu da se napravi kako prima važan telefonski poziv. Hladne glave provjeri da li su mu zvono i vibracija ugašeni, nakon čega prilijepi aparatić sebi na lice i ovako poče da govori: „Halo? Ej, ja sam, Selvir. Pa šta ima, brat moj?.. Ja... Ja.. Jjaa!... Ma treba mu jebat' svu familiju, sve što ima!“, nakon čega iznenada okrenu na šegu, pa onda opet na silu, najzad završavajući sa riječima kako može nabaviti pet kila spidova i travi do večeras do tamo negdje oko osmice. „Hehe, kurve, eto vam sad!“, smijao se Selvir u sebi kao da ih je nasamario oko nečeg stvarnog, uživajući u napetoj atmosferi kad trošni i klepetavi čikadejac uleti u krivine kod muzeja, pri čemu jedan brko u panici uzviknu: „Odošmo!“, a par što se ljubio na zglobu uplašeno pobježe sa platforme da više nikada ne stane na nju. „Izvini, momak, jel ovo sad tenderija?“, javi mu se glas iza uha. Selvir se okrenu i ugleda jednog dobro pijanog molera, koji se lolao u radnom odijelu. Odmjerio ga je s dubokim prezirom i pomislio kako je amidža u pravu za Sarajevo. „Pojma nemam gdje je – tenderija!“, odgovorio je s namjerom da bude neprijatan i okrenuo leđa. Srećom, jedna od dvije ženske, cura lijepog stasa sa nadsvođenom gornjom usnicom i obrvama garavim kao ćumur, objasni pijanome majstoru da je sljedeća stanica Marindvor, a poslije nje dolazi Skenderija, na šta se pijanac uljudno zahvali, a Selvir stade da se osmjehuje nekakvim osmjehom koji mu sasvim pojede usne, čineći da mu usta budu jedna obična čvrsto pribijena linija. Kad je moler izlazio, Selvir mu je doviknuo: „Pozdravi mi Kurconju i Guzonju!“, aludirajući na volove. Mnogi ljudi se okrenuše da ga pogledaju u tom trenutku, na Selvirovo veliko zadovoljstvo. Poslije toga se uozbiljio i stao da vreba Čobaniju i zgradu pozorišta. Stanicu nije prepoznao, a zgradu pozorišta je krstio u njemačku ambasadu. Izašao je na Drveniji i pročitao na kojoj je stanici. Masno opsovavši, zaustavio je jednog čovjeka i upitao ga gdje dođe kladionica Čobanija. „Ne znam, vjerovatno dole negdje!“, reče čovjek i pokaza mu rukom da se vraća. Selvir, koji više nije htio da riskira i kom je već bila puna kapa svega, zaustavi još jednog prolaznika i upita ga: „Paša, stanica Čobanija gdje dođe?“ – „Nikad čuo.“, odgovori prolaznik slijegajući ramenima, nakon čega Selvir pokuša kod jedne djevojčice od kojih trinaestak godina, koja ga svojim ugodnim glasom uputi da se vrati tristo metara niže niz prugu. Hodajući kao pokisao, Selvir je razmišljao kako se Šekib pravi pametan i kako se preserava sa nazivima, te kako je on, unatoč tome što ga je pozvao na rođendan, prije svega jedan iskompleksirani momak koji u društvo okuplja najgori ološ ne bi li se i sam osjetio malo zajebanijim. Vrativši se na stanicu, Selvir je zamišljao kako je tek izašao iz tramvaja i, sjećajući se upute, krenuo nalijevo, pravac iz kog se vratio. Došao je gotovo do kraja pozorišta prije nego je shvatio da nešto nije uredu i vratio se na početnu poziciju. Odlučio je da pređe ulicu i uputi se, kad se izađe iz tramvaja, lijevo pa lijevo, pažljivo gledajući na sve strane ne bi li uočio pozorište, asocijativno se pitajući ko to još ide u pozorište i zašto bi neko, pored filmova i svega, davao pare da gleda tamo neke naše, kako se krevelje i kako izvode nešto poluprofesionalno i poluamaterski. Kada ga je najzad opazio, pa onda i narod koji se u izvjesnom broju okupio na stepenicama u iščekivanju otvaranja vrata pozoršita, Selvir ne izdrža da ne uzdahne i od srca ne kaže: „Svašta u božijoj bašti! Ovi se biju u tramvaju, ovi idu u pozorište.. Luda kuća!“ Hodao je pravo i prešao glavnu ulicu u Sarajevu, kroz koju u jednoj liniji u isto vrijeme može ići osam prolaznika na jednoj strani, tri auta u sredini, i još tri prolaznika na drugoj strani, nakon čega je najzad ugledao spomenuto brdo, tačnije, najstrmiju ulicu koju je do tada vidio, kako mu se činilo, Dalmatinsku. Dok se penjao, naginjao se što je više mogao naprijed, u strahu da se ne oklizne i ne skotrlja niz ulicu. Dođe mu još jedna poruka od Šekiba, koja je pitala dokle je došao i zbog koje Selvir po ko zna koji put požali što nema kredita, jer je imao silnu želju da ironično odgovori kako je na Ćumuriji. Kad se ispenjao, imao je osjećaj da je savladao Mont Everest, tako da je morao zastati malo da otpuhne i naplazi se jezika. Kad je najzad pronašao adresu, zastao je da provjeri koliko ima cigareta i u kakvom stanju su mu čarape, sa namjerom da ih prevrne ako budu previše prljave, ali bile su uredu. U kutiji je imao još trinaest cigareta, što je bilo sasvim uredu, s obzirom da je Selvir svakako planirao kupiti jednu kutiju na pumpi kad pođe kući. «Kol'ko vas je?», pitao je Selvir prije nego je čestitao Šekibu rođendan, koji mu je otvorio u trenerci i nekakvoj staroj ofucanoj dukserici. «Četvero.», odgovori Šekib, pa se tek onda zahvali za čestitku i izljubi se sa Selvirom. «Ko sve?», radoznao bijaše Selvir dok se izuvao. «Pa ja, Aladin, Serid i ti.», odgovri slavljenik, dodavajući nakon kraće pauze: «Ispalili svi... Jebat ih... Pičke...» - «Pa šta radite?», zabrinu se Selvir. «Ja na kompjuteru, oni piju.», utješi ga bar donekle Šekib. „Napiću se...“, pomisli Selvir, „Ima onih kurvi po fejsbuku...“ Šekib ga uvede u četvrtastu sobu, bez riječi sjede za kompjuter i udubi se u monitor, ostavljajući Selvira da se sam predstavi, što za ovoga nije bilo lako, pošto je gotovo nesvjesno letio da ostavi opasan utisak od prve, što ga je sprečavalo da se normalno predstavi. Sa druge strane, Aladin i Serid su, kao starosjedioci, smatrali da imaju sva prava da im ne padne na pamet da se prvi predstave, te su već počeli i da puće usnice u iščekivanju da Selvir bekne. „Joj što sad murija zaustavi frajera, piči frajer, samo mu izleti saobraćajac iza ćoška, hopa!, hajmo malo u stranu!“, bijahu prve Selvirove riječi. Aladin i Serid se pogledaše za trenutak i obojica se malčice podrugljivo osmjehnuše, nakon čega Aladin, glasom bezbrižnim i sa tonom kojim se pričaju zabavne stvari reče: „Sinoć mene i jarana zaustavili... Nit' on ima vozačke, ni saobraćajne, ni kog kurca on nema, a pjani obojica ko majke!.. Jedva nas nekako pustiše jebali oni majku svoju, rek'o sam jaranu, nikad više neću s tobom izać'! Bježi ba! Lik me zovne na kafu u jedan, vratim se u ponoć, padam ispred haustora... Rek'o sam sebi, neš' više!“ Samo što je Aladin završio, Serid poče: „Mene i jarana zaustavili, a nas dvojica... Ne zna se koji je gori, koji je pjaniji ili napušeniji... Ma mi jarane nema šta nismo pili! Tu noć, jaranica mi ova izbrojala, osamn'est bul-votki ja, osamn'est bul-votki on... Eh, onda! Tri pive ja, tri pive on... I popili još po lozu, nekakvu brlju domaću, da vidiš brlje kakva je! Mene grlo bolilo, kunem ti se, odma' me prestalo kad sam to popio!... Ako mi vjeruješ, veze ja nemam kako su oni nas pustili, ni šta smo mi tu s njima pričali, ni jesmo li im kakvih para dali, ni šta sam ja pričo... Ma ništa živo! Ovaj jaran ni dan danas ne vjeruje da nas je iko zaustavlj'o, kaže šta ti je jesi normalan, da nas je iko zaustavio, dobili bi po pet godina robije automacki! Minimum!“ Selvir u sjedu poče pričati svoju verziju zaustavljanja. Njih sedmorica u jugi, ugašena im svjetla, gume ćelave, kiša iz neba iz zemlje, a oni unutra, ne zna se koji je gori, koji je pjaniji i drogiraniji. Policajac traži vozačku i saobraćajnu, vozač odgovara nemam, nisam nikad položio. „Hoćeš puhat balon?“, upita policajac. „Jel' mi to ne vjeruješ?“, upita njegov jaran policajca. To je bila priča od jednog Omče. Združiše se i počeše piti, bez da rekoše jedan drugom kako se zovu. Među njima je bilo dovoljno sličnosti da razgovaraju i bez tih formalnosti. Jedna za drugom, smjenjivale su se priče, nakon čega se prešlo na otkrivanje zajedničkih prijatelja i poznanika, a onda su sva trojica počeli zvati Šekiba da nazdravi sa njima, što je ovaj, unatoč svim njihovim navaljivanjima, uspio odbiti. Poslije toga je Serid ustao i resetovao kompjuter, izazivajući kod slavljenika reakciju od koje je u trenutku sasvim poprimio oblik gremlina Gizme. „Jebem ti mater, mogo sam uć' u prvih deset na svijetu!!!“, izdera se Šekib tako jako da mu naočale odletiše s očiju dvadeset centimetara u daljinu, što kod gostiju izazva provalu smijeha kao da su vidjeli kakav vrhunski pad. Smirivši se malo, Šekib najzad sjede na tabure, uzdahnu još jednom, da najzad isprati srdžbu, nakon čega mu se oči upališe kao fenjeri i preko lica mu pređe pomalo luđačka odlučnost. „Saćemo pit' rakiju.“, reče s prstom uperenim u nebo, nakon čega žustro ustade i ode nekuda, odakle se vrati još žustrije sa flašom od koka kole koja je naizgled bila puna pišake. „Maksuzija iz Makedonije!“, reče rođendanžija, pa odvrnu čep i prinese grlić nosu, pri čemu nespretno stisnu flašu i zali se pod nos, preko usta i po grudima. „Daj to 'vamo!“, reče Serid i ote mu flašu, pa kad je ovaj odlio koliko je trebalo, bezbjedno je prinese nosu, pomirisa dvije sekunde i zaključi kako je rakija bez šećera. Aladin se pridruži pohvalama rakiji sa riječima kako joj je boja dobra, to jeste, vidi se da je stajala u buretu, biće da je brezovo, zbog žućkastoće. „Fina, fina!“, pohvali i Selvir. Šekib je im je svima sipao kao da im sok sipa, pune čaše. Kucnuli su se i otpili. Slavljenik je pokušao popiti čitavu čašu, ali rakija je bila vatrena i izletila mu je kroz nos, tjerajući ga u plač kao da je prepolovio luk pa metnio polovice na očne jabučice. Nastade metež i veselje. Šekib donese lavor i kadicu iz predostrožnosti, nakon čega pokuša da eksira ono što je ostalo u čaši i povrati i u lavor, i u kadicu. Pola sata docnije, atmosfera je bila na nivou. Selvir je više ležao na stolu, nego što je sjedio na sećiji, ne prestajući da pjeva i da maše kažiprstom lijeve ruke. Serid se sroza pod sto kao ponjava. Šekib je buljio u pod sa praznom čašom u ruci i razmišljao nije li prerano da je baci kroz prozor. Aladin, koji je bio debeo i gladak kao nektarina, je zasjeo na sami ćošak, zacrvenio se kao da je gurao glavu u rernu na 250 stepeni, pa tako sjedeći udario da se smije bez prestanka, toliko dugo da je Šekib u trenutku prepao da se Aladin šlagirao, zbog čega ga je pitao koji su sada najbolji telefoni. „HTC i Burberi.“, odgovori Aladin za trenutak i opet udari da se keleberi kao da je skrenuo pameću. „Pustite mi Bobana Rajovića!“, javi se Serid ispod stola. „Kakav Boban Rajović, jeb'o te Boban Rajović u guzicu!“, odbrusi mu raspjevani Selvir, baš kao da se poznaju toliko dugo da jedan drugom daju ovakve odgovore. „Aladine moj lijepi, brate moj, ti nam jednu zapjevaj, ti divno pjevaš!“, iznenada će Selvir. Aladin ga pogleda, još uvijek se smijući, nakon čega poče, glasom visokim i pomalo ženskastim: „Samo za tebe Beograđanko plava...“ Serid izroni ispod stola i viknu: „Ne valja ta! Bolji su splavovi!“, pa koristeći muk što ga je izveo naglim pojavljivnjem i prekidanjem, sam započe: „Ona duplu votku, dupli viski ja...“ „Drmaj gara!“, uzviknu Selvir i nage rakiju, zalijevajući se lijevo i desno preko usta. Kad je vratio glavu, oči mu bijahu crvene kao u vukodlaka. Takav reče kako treba zovnuti neke ženske i jebati ih, na što je slavljenik prstom popravio naočale. Selvir ulovi taj pogled pun nade i bez puno razmišljanja prihvati ulogu. „Znam ih ja bruku!“, graknu on i uze se osmjehivati kao filmski pokvarenjak, „Neke od njih neće da dođu ako nema na svaku od njih bar trojica muškaraca.“ – „Trojica odjednom ili jedan od trojice?“, požuri Šekib da se raspita, a Serid i Aladin se ušutiše i uozbiljiše. „Svaka od njih bira po jednog od trojice... Ali pošto sam ja u pitanju, moće i druge kombinacije...“ Prije nego je stigao zatražiti, Selviru bijahu pružena dva telefona, Šekibov i Seridov. Selvir odabra Seridov jer je bio bolji, ali Serid u zadnjem trenutku povuče telefon rekavši kako ima još četrdeset feninga kredita, a mora mu ostati da može prozvati svoje kad se bude vraćao da mu bace ključ. Držeći dva telefona uporedo, Selvir je na jednom tražio po imeniku, a na drugom ukucavao broj. Tek tad je prvi put pomislio kako se doveo u nezgodnu situaciju, pošto nikakvih ženskih nije bilo tu u imeniku, bar ne onakvih za kakve je maločas tvrdio da ih ima. «Daću ja tri'es maraka ako dođu...», javi se Aladin iz pozadine, tiho i skrušeno kao čovjek koji ispovijeda nekakav užasan grijeh što ga nosi na duši. Serid povrati u lavor od uzbuđenja, a Šekib uze razmišljati gdje mu stara drži neotpakovane čarape i gaće. Selvir okrenu broj. Veze nije imao koga je nazvao. Riješen da ide do kraja, slušao je duga zvona u iščekivanju da se neko javi. «Daj nam je na spikerfon!», ote se Seridu sa usana obuzetih sladostrašćem, na što se i Aladin i Šekib zagledaše u Selvira, ozbiljni kao da svet posao rade. «Ma jok..», odbi ih kratko Selvir, nakon čega se u slušalicu javi jedan krupan i robustan ćelo koji je izgovorio najneugodnije halo u historiji telefonije. «Halo ko je!?», zagrmi ćelo ponovo, pošto se Selvir isprva zbunio i ostao bez teksta. «Senada, kurvo...», nesigurno poče Selvir, «Droljo... jedna... pokvarena...» Ne stiže više ništa da kaže. Taman kad je do ćelinog mozga doprla spoznaja da se radi o greški, taj lupeški, mrski, odvratni glas lopova koji zove da provjeri ima li ćele kući, sa podlom namjerom da mu provali dok ga nema i da mu iznese plazmu, kompjuter i sve, taj najužasniji mogući glas ga nazva ni manje ni više nego kurvom, ali hajde da se tu zaustavio, nego mu je rekao i da je drolja jedna pokvarena. Tu je već i sam počeo psovati, a kad se jednom pokrenuo, nije se mogao zaustaviti i čuo ga je čitav haustor kako bogara, psuje djecu, psuje grobove, kako prijeti smrću, te kako ima u kući zolju, mitraljez i četiri bombe. «Prva žeđ!», hitro se javi slavljenik, koji od brujanja ćeline psovačine naivno pomisli da je glas kurve Senade. «Druga!», javi se Aladin, kad Selvir poklopi slušalicu i reče: «E svašta! Kaže mi nekakva ženska da je Senada njoj prodala karticu i da nema više telefona! Bože budala!» Nasta val razočarenja, koji Selvir začas prekide spominjanjem izvjesne Emine, nakon čega ponovo izbira broj na mobitelu i sačeka da se neko javi. Ovaj put, sa druge strane telefonske žice, javio se prijatan glas sredovječne gospođe. «Emina, kurvo, droljo jedna prljava!», povika Selvir tako ružno da gospođa odmah spusti. «Drolja, neće da se javi! Prošli put je ja jeb'o i ostavio je u ruševini jednoj, i od tad me ne gotivi nešto!», oholo reče, a iz pozadine se javi Šekibov glas: «Treća sreća!» «Treća sreća!», ponovi Selvir, pa okrenu i treći broj. «Lamija nedostupna... Idemo dalje.», reče on, a kad opet oproba, nije dugo čekao da mu se javi ljubazan glas neke mlade gospođice koja možebiti da još nije ni srednju školu bila završila. «Halo?», reče ona, a kako se Selvir zbunio od ugodnosti njezinog glasa, dodala je i: «Dobra večer!» Prenuvši se kao iz hipnoze, Selvir se namršti i zalaja u slušalicu: «Pamela, kurvo, droljo jedna prljava, evo mene opet, javio sam ti se, k'o što smo se i dogovorili, da te jebem!» «Opako!», uzviknu Šekib, zbog čega ga sva trojica za trenutak pogledaše kao upitnog. «Reci joj nek' sjedne u taksi, Aladin će platit'!», uključi se i Serid, a za njim i Aladin, koji je potvrdio da će platiti. «Ima nas trojica», reče Selvir, bacajući u trenutku Šekiba u ponore dubokog očaja, «svi bi da te jebemo i da nam ga popušiš.» - «Vas trojica imate jedan?», javi se i gospođica, čime situacija od zajebantske preraste u dramatičnu. Selvir se isprva pomutio malo, ali onda je oblizao usta i rekao: «Ja sam imam za trojicu.» - «Nas je četvorica jebem te ja!», ne izdrža slavljenik da ne skrene pažnju na tu laž kako ih je troje. «E jel' tako? Baš mi je drago, podaj ga majci svojoj kad si joj taki pametan i odgojen!», odbrusi gospođica, ali ne spusti slušalicu, pošto je bila jedna od onih koji obožavaju pričati na telefon i telefonicu. Poče prepucavanje. Selvir njoj, ona njemu, od matere, preko oca, do svega mrtvog i živog. «Pamela, ženska glavo, čitav grad zna da si kurva, šta se sad praviš luda...», govori Selvir njoj, a gospođica mu odgovara: «Ti da imaš para za kurve ne bi zvao ovako nasumice k'o manijak!» Potrajalo bi to zasigurno i poduže da iznenada nije nestalo kredita. «Kurvetina! Sestre mi moje, kad je vidim, za ovo joj je noga u guzicu za početak, a dalje ćemo vidit'!», reče Selvir i uze se osmjehivati kao da je već do sada istukao dvije stotine cura. «Imam ja četiri marke kredita...», bogobojažljivo se javi Aladin i podiže u zrak svoj tanki mobitel na čijem golemom displeju je pisalo nešto arapskim slovima.

NASTAVAK USKORO!!! POSJETITE NAS NA FACEBOOK-u, ELEKTRA MACKICA ROTO PRESS, I MALO SIRITE OVE PRICE GDJE DOPIRETE, TO BIH VAS ZAMOLIO, KAO I DA REKLAMIŠETE ELEKTRU MAČKICU, MOJU VJERENICU U CRNOJ VJENČANICI, TE NAŠ ROMAN MALOGRAĐANSKOG IREALIZMA I SEXNE FANTASTIKE, 100%, KOJI DONOSI 110 STRANICA GUSTO ISPSANIH BORBENIH, SLIČNOG STILA KAO I OVA PRIČA, A KOJI MI OVDE, TU I TAMO PRODAVAMO PO 7 KM U SARAJEVU, 10 KM VAN SARAJEVA PO BIH, 8 EURA U OSTATKU EVROPE.

05.11.2013.

Elektra Mačkica facebook

https://www.facebook.com/elektramackica

Nađite nas na fejsbuku!

29.10.2013.

Jackie is on the road again - prvi dio

Jackie is on the road again

 

Puhao je nekakav čudan i neodlučan vjetar. Samo što bi krenulo, žuto lišće bi se zaustavljalo u nedostatku pokretačke sile, a o nekim vinjavanjima u nebo nije moglo biti ni govora. Plastične kese su još i uspijevale da uzlete do nekih metar i po visine, ali ništa iznad toga, tako da je izgledalo kao da ulicom lebduckaju, a više leže, bijeli, žućkasti, providni, plavi, crni i šareni duhovi.

Sve u svemu, ulice su bile pune lakog smeća. Etikete, papirći, kese, klupka dlaka, sve je to uzelo da mili ulicama kao da je živo, a građani, psi i vrane uglavnom, su se potrudili da bude i svog ostalog smeća, raznorazne kore, opušci, ambalaže, buđavi hljeb, istisnute tube, pogužvane ponude i pocijepani tiketi, pozivi sa suda, od toplana, od elektrodistribucija, od vodovoda, od telekoma, iz kanalizacije i još hiljadu drugih sranja koja obično sačinjavaju ljudsko smeće. Ono, nije da je bilo previše tog čvršćeg i krućeg smeća, ali bude toga, to jeste, na sarajevskim ulicama se uvijek nađe poneko da baci smeće gdje bilo, svaki dan, a mačke, psi, vrane, golubovi i ostali nisu bez krivice u svemu tome.

Baš dva mačka, jedan skroz crni, samo mu bijela donja vilica i na grudima kao da je svezao siperak, a drugi crveni, samo mu vrh repa zelen i jedna mu noga crna kao da je martinku sa četrdeset i dvije rupice na nju obukao, baš njih dva su se ispela na vrh jednog kontejnera, krcatog smećem što je stajalo kao kugla sladoleda u kornetu, odakle su se razbacivali đubretom na deset metara unaokolo, svjesno naoružavajući vrane, sa planom da one sa svim tim porazbijaju ljudima šoferšajbe.

Kamenica što doleti niotkuda lupi u kontejner i odjeknu kao granata, od čega mačkovi uz mjauk pobjegoše u dva skoka. «Jebem vam majku da vam jebem, drug mi je pogino zbog vas!», povika srditi glas osobe koja je bacila kamen.

Bio je to Selvir. Okrenut licem prema kontejneru, gledao je skroz sa strane, gdje je krajičkom oka hvatao plavu kosu i kišni mantilić jedne interesantne djevojke za koju se bezuspješno nadao da će se okrenuti da ga vidi u junaštvu. Dajući joj priliku sve dok nije zamakla iza jedne zgrade, naglo je izgubio interes da progoni dalje crnog i crvenog mačka, koji su odmah iza kontejnera ulovili jednu vranu. Crni mačak je rekao crvenom: «Znaš šta bi ti trebao? Da se mi popenjemo na zgradu, pa da ti skočiš odozgo sa ovom vranom na grudima, da vidiš kako je letjeti.» Crveni mačak je bio kratak: «Može.»

Selvir nastavi dalje, paleći cigaretu u hodu i zaustavljajući se da je zapali kako treba. Na prvi pogled bi se reklo da je nekud žurio, što je u neku ruku bila i istina, samo kuda je žurio, to nije znao.

Psujući produhovljene kese, što su mu se kačile za noge, ruke i torzo, dvije ulice je prošao na ivici trčanja, a onda se najednom zaustavio, zamislio se oko nečega, pa se tako zamišljen i okrenuo i pošao u smjeru iz kog je žurio, šetuckajući kao krepak starac poslije ručka. Zamišljavanje je išlo do te granice da je Selvir počeo rukom hvatati bradu, a pola čika je popušio.

Priželjkivao je da neko naiđe, a zamislio se namaštavajući priželjkivani susret. Sve vrijeme je zamišljao sebe kako govori tom nekom: «Ma burazeru, sve su to gola govna, da se ja pitam, oni bi meni u logoru radili!», a onda i: «Jaro moj, kakav je vakat doš'o, kad budalu sretneš, nit' je jebi nit' je kući vodi!», nakon čega je bilo toga u izobilju, ali ništa vrijedno spomena.

«Selvire! Selvire! Ovamo gledaj!», prenu ga iz misli dobro poznat promukao glas, a s kojim je imao problem da ga isprva locira. Opazivši najzad jednog čovjeka u crnoj i ofucanoj, raskopčanoj hanter bundi, ispod koje je nosio samu potkošulju, kako ukoso i nageto prelazi cestu, Selvir se izvještačeno obradova: «Amidža!», pa krenu u susret, koji se zbog toga dogodi posred desne ili lijeve trake ceste, ovisi kako ko gleda.

Amidža se nije tako lako odvajao od Selvirove ruke, koju je mehanički tresao dok mu je širom otvorenih očiju piljio u lice, tri minute bez riječi. Nakon toga je progovorio, a samo što je zaustio za prvo slovo, Selvir se odmah sjeti mrskih rakijskih obloga, koje su se u njegovoj kući motale od dugih šalova, oko vrata i čitave glave.

Zapletenog jezika i nesređenih misli, amidža jedva nekako čestita Selviru Bajram i zapita ga hoće li ići gdje s rajom za Novu godinu. Selvir se nasmiješi i reče kako još nije ništa planirao pošto imaju još tri mjeseca do Nove godine, a za Bajram prešuti, pošto je ovaj tek trebao da se zbije kroz dvije sedmice.

Amidža zatvori oči i uze otpuhivati kao da je u strašnoj groznici. Selvir se malčice prepade i protrese amidžu za ramena, na što se ovaj trznu i napade Selvira da je drznik, bezobraznik i peder, a za ovo treće se zakači i zlobno pripomenu kako ima informaciju iz prve ruke da se Selvir šica i štema u guzicu svaku noć iza jedanaest sati. Pošto sve to izdeklamova, amidža najzad postade ljut kako mu i priliči, amidžićki, pa s glasom punim izvještačenog prijekora naruži Selivra što neće da navrati u «Orah», birtiju koju je amidža koristio kao štab, da ga obiđe i da popiju po koju. «Jesi li muškarac ili nisi? Možeš vala s amidžom frklić rakije popit!», najzad završi amidža, nakon čega zagrli Selivra, poljubi ga u lijevi obraz i desno uho, pa najzad izjavi kako ne može sam do kuće.

Donekle ispunjene želje, Selvir uze amidžu ispod ruke i povede ga polako, ozbiljno razmatrajući činjenicu da ga ostavi i ode kuda je i naumio. Amidža se svali i objesi se od visočijeg Selvira, pa tako olakšanih nogu zapjeva jednu Cecinu pjesmu, 39 sa 2 se zove.

«De amidža ne kvari pjesmu, alaha ti!», reče mu Selvir, a amidža na to poče da se dernja kako će on prvi kupiti ne jednu, nego tri ulaznice kada Ceca bude držala koncert na Koševu. «Držaće moj kurac!», upali se i Selvir tu.

Posvađaše se. Amidža zatraži da ga Selvir spusti na zidić i zahvali se, a ovome nije trebalo dva puta reći da to i učini. «Nisi mi više daidžić.», reče amidža i ljutito okrenu glavu. «Daj mi jednu cigaru i... briši!», dopunio je.

Utom jedna kesa doleti i zalijepi se amidži za lice. Selvir mu je skide, a amidža na to vrisnu kao da ga pritišću u svježu opekotinu: «Ostavi! Ne diraj! Nosi te šapurine od mene!»

«Što si se napio toliko, amidža?», pomirljivo će Selvir, koji potom pripali dvije cigarete i jednu od njih pruži amidži. «Ko se napio?», upita amidža, pa se tobože zagleda nekud lijevo. «Ti si se napio. Eto ne možeš ni da hodaš.» - «A ti možeš, pa lijepo prošetaj!»

Selvir se osmjehnu i neko vrijeme uze šutke da puši cigaretu.

«Jooooj!», javi se amidža, podižući glavu što mu bijaše klonula bradom na grudi. Opet ga je uhvatio puhavac kao da se porađa, a porod mu je izlazio na usta: «Navukli me Bajro i Vlado da idemo na piće kod onog mafijaša Belog... Sipali mi drogu u piće, htjeli su da me opljačkaju...»

«Uvijek ista priča!», pomisli Selvir, dok mu je u glavi hiljadu malih amidža govorilo svoju verziju priče u kojoj su im konobari sipali drogu u piće s namjerom da ih tako omamljene opljačkaju. Ni završetak priče se nije nešto značajnije promijenio: «Popijem ja jednu, popijem drugu, treću, petu... Vidim, nisam nešto dobar, zvoni mi u ušima k'o da s bogom trebam da pričam!... Tu ti ja stanem, naručim mireralnu... Njih dva su nastavila, njih su i opljačkali. Mene krenuli, nisu mogli. Sinko moj, ja sam pošten uvijek bio, ali u svašta sam se i ja petljo, mene nije lako prevariti, i to su oni odma' vidili i pustili su me, nisu me zajebavali ko njih dvojicu što jesu, a kad sam htio na kraju da platim svoje što sam popio, sve je bilo na račun kuće!»

Završivši, amidža pljunu i izvali se na zidić, pa iste sekunde poče hrkati, sve sa opuškom u ćošku usana, koji je hodao pet cenata koliko je amidža radio ustima pri spavanju. Selvir mirno sačeka da žar oprlji filter, nakon čega odbaci cigaretu i ustade da podiže amidžu, dozivajući ga i tegleći ga za rever kao za ručku od cekera. Amidža se trznu i brundajući stade da se pridiže u sjedeći položaj, a kad je to najzad i učinio, otvorio je oči širom kao da je s neba pao, s neke druge planete kao da je sletio, pa ne može čudom da se načudi kako izgleda vanzemaljski svijet.

Selvir je napeto iščekivao kako će se u amidži prelomiti. Prošli put kad je radio ovako, dao mu je sedam maraka. Amidža je polako dolazio sebi i zjenice, koje mu do tada bijahu dvije sitne tačkice kao u heroinskog ovisnika, stadoše da mu se šire, a u njih da se povraća duh čiji sjaj je nadolazio sve više i više, sve dok se na kraju nije izlio u vidu dvije suze, koje mu potekoše niz izbrazdano lice kao prvi šumski potoci u proljeće, gubeći se u riđem grmlju amidžinih Brkova, koji još nisu stigli da pozelene.

Jecajući kao muškarac, amidža s teškom mukom jedva prozbori: «Moj Selvo, šta nam ovo rade! Sjebaše nam naše Sarajevo, sestru him jebem!» Selvir teatralno prevrnu očima i uhvati amidžu, opominjući ga ponovo da krenu, ali ovaj se ote silovitom kretnjom, pocrveni kao mladež, pa ljutito, sav pjeneći, stade da se dernja: «Hoću da govorim!!! Šta je!? Nek' svi čuju!», reče on, pa napravi od ruku malo pojačalo i ovako nastavi: «Jebem mater svim došlama, a posebno onima koji...», i tako dalje, da ne prenosimo baš sve psovke.

«Polako, amidža, pozvaće neko policiju!», opomenu ga Selvir, a od svih stvari koje je mogao pri tome da mu spomene, izabrao je najgoru, pošto je amidža tek sada dobio pravu motivaciju i želju da govori, jer takvi su pravi borci, govore baš ono što ne bi smjeli.

Šta je sve amižda tu udrobio, komotno bi mogao biti nominovan za neku postmodernu nagradu koja se dodjeljuje samo za najgrandioznije primjere obesmišljavanja jezika. Ukratko rečeno, amidža je pokušao da objedini u jedno sve što je ikada znao o tome šta sve u Sarajevu ne valja i ko je kriv zbog toga, najviše optužujući Sandžaklije, Šiptare, Rome i svu ostalu bagru što se sjatila s koca i Sokoca da ruše i kvare ono što su on i njegovi drugovi gradili.

Selvir ga je slušao, pa iako je i tu amidžinu priču znao gotovo napamet, opet nekako nije mogao da i sam ne pomisli kako je amidža u pravu i kako dobro i kaže to što kaže. I njemu se činilo da je sve puno kojekakvih pridošlica iz pičke materine, koji su od malena naučeni da se laktaju i zbog kojih raja koja je odavde ne može da nađe posao i da se fino smjesti.

Utom mu dođe poruka na mobitel. Selvir osjeti kako mu se obrazi žare od znatiželje. Na displeju je pisalo da je poruka od Šekiba. «Šta li hoće ova budala...», pomisli Selvir pa otvori poruku i navali na nju kao da je strana bombonjera. Jedva pola minute da je prošlo, a on pročita svako slovo u poruci što je bilo i dešifrova je, a od tog saznanja pomisli da ga je bog pogledao pošto se osevapio od amidžu.

«Imaš kredita amdiža?», upita Selivr, a amidža pošuti par trenutaka, pa iz džepa izvadi telefonsku karticu, pruži je Selviru i odmahnu mu rukom kao da veli: «Idi, eto ti i kartica...», iako je to bilo bespotrebno, pošto mu je Selvir okrenuo leđa čim mu se kartica našla u ruci. Na pola ulice se ipak sjetio da se vrati i dadne amidži dvije cigarete, koje ovaj šutke i pomalo ljutito primi.  

Selvir više nije mogao da smiri noge, tako da je potrčao, svako malo mašući rukama da rastjera loptaste žive kese što su mu ometale jurnjavu. Pretrčavajući plato ispred pošte, ispružio je karticu kao sinjski halkar koplje, spreman da je ubode iz prve u telefonski aparat, koji je iz daljine žmirkao na Selvira svojim sitnim zelenim predatorskim očima.

Telefonske govornice su jedni od rijetkih javnih uređaja kom sarajevski građani i građanke nisu uspjeli dohakati. Napravljeni od nekakvog naročito tvrdog metala i sa slušalicom koja je bila povezana metalnim crijevom, na čijem bezuspješnom otrgavanju brojni bilderi zaradiše teške upale mišića, a najjači i bruhove, opstali su do dana današnjeg, istina, ne funkcionišući uvijek baš najbolje i ne bez svojih afera, ali manje-više uvijek spremni i na raspolaganju svakome ko ima karticu.

Pritrčavši, Selvir pokuša nabiti karticu u automat iz jednog poteza, a kad ova ne htjede da uđe, stao je da pokušava iznova i iznova, pri čemu je odario dva puta glavom od plastiku koja omogućava intimno telefoniranje, ali ni to mu nije pomoglo da utjera karticu u prorez, pa ni kad je pokušao nogom.

Sagevši se okom na prorez, Selvir osvijetli mobitelom i otkri da je neko nagurao kovanica, te da ga sad možeš još samo jebati. Neki čovjek je prolazio, a Selvir ga je zaskočio i upitao ga da se mijenjaju, on njemu karticu sa trideset impulsa, a ovaj njemu da pošalje marku kredita. Čovjek je najprije želio da se uvjeri svojim očima o brojčanom stanju impulsa na kartici, a kad Selvir, pošto kobajagi pokuša još jednom normalno da stavi karticu, reče kako su Cigani razjebali ulaz, čovjek je odustao od razmjene i produžio je svojim putem.

Selvir pokuša slušalicom izudarati prorez ne bi li ga ispravio, a kad ni to nije pomoglo, zlobno je pokušao nazvati vatrogasce i prijaviti lažni požar, srećom, telekom je ukinuo besplatne hitne pozive.

«Šta ću sad u pičku materinu...», pomislio je, već se krečući prema tramvajskoj stanici. Na mobitelu je još jednom pročitao Šekibovu poruku i odlučio da se ništa ne javlja, već samo da bane, misleći kako će se, dok dođe do grada, sjetiti gdje Šekib tačno živi.

Čekajući tramvaj, Selvir zapali još jednu cigaretu, oprezno gledajući putnike koji su pristizali na stanicu ne bi li ugledao nekog poznatog ko bi mu dao kredita. Niko poznat nije nailazio.

Znao je da Šekib živi negdje u gradu pa je ušao u tramvaj broj tri i kao mladi pastuh pretekao dvije matore kobile da sjedne na jedinu slobodnu stolicu. «E neka ti je vala sjeo, volim neg' pare da sam u ruku dobila!», kurobrecnu se prva stara trkačica na drugu. «Kurvo iz Ustikoline, vidi ti glave...», kurobrecnu se druga na prvu, nakon čega nastade svađa u koju se vrlo brzo uključiše treće, četvrto, peto i šest lice.

«Primitivci...», mislio je Selvir, koji je nastojao da ignoriše svađu gledanjem kroz prozor. Kod vrata je već došlo i do naguravanja, a kako je tramvaj stao na stanici da promijeni putnike, priliv novih u konfliktnu zonu je doveo do tuče, tako da je Selvir na kraju skočio uz vrisak i popeo se na svoju stolicu, pa tako čučeći, sa jednom rukom na rukohvatu i čelom na toj ruci, i sam poče da psuje i da razmjenjuje nasumice uvrede sa, sada već, pola taramvaja.

Na semaforu im se pridružiše i revizori, koji su, zbog učestalih napada i prekomjernog zaspošljavanja preko familijarnih i ostalih veza, odnedavno počeli ulaziti u grupama od devet do četrnaest ljudi. Ovaj put ih je bilo samo desetoro. Sve i jedan se rukovaše sa vozačem, a kako se koji rukuje, tako se odvaja, jedan na lijevu, drugi na desnu stranu; na kraju krenuše u formaciji buljuka, kao neka prirodna desetogalva mašina koja na sve strane viče: «Karte! karte!», kao da ih prodaje, što u pojedinim slučajevima nije daleko ni od istine.

«Ma kakve karte!?», javi se jedan penzioner koji je nosio dva para naočala, jedne ispred drugih, a mladić jedan, što je s puno očekivanja počeo gledati u revizore poslije penzionerske replike, se silno razočara kad ovi umjesto: «Avionsku!», rekoše čovjeku da napusta vozilo na sljedećoj stanici, da kupi kartu kod vozača i da im da ličnu kartu na uvid kako bi mogli da mu napišu kaznu.

Već na zglobu im se fizički odupriješe. Jedan prozor puče i sasu se u tramvaj. Revizori su mobitelima zvali policiju. Tramvajdžija upali sve žmigavce i zaustavi tramvaj kao da je na takmičenju u kočenju, pa otvori vrata da njegov ljubimac isere govna što su mu ometala jurnjavu, kako se on o svom starom čikadejcu živopisno izražavao.

Selvir se progura kroz gomilu i iskoči sa treće stepenice u blato, odakle odskoči na cestu, da bi se najzad, izbjegavajući da ga ne pokupi jedan zafurali auto, skokom ponovo vratio u ono isto blato, taman da spasi jednog otmjenog postarijeg čovjeka da ne isprlja svoje izglačane cipele, koje su ostale čiste jer je čovjek, umjesto u blato, stao na Selvirove noge kao na kamen i sretno se prebacio na asfalt ceste, odakle bez žurbe pređe u trenutku pustu ulicu i začas nestade u jednoj kafani.

Selvir pruži korak da ga policija ne bi zatekla, a samo što pređe cestu, na njega pade zrnce božje milosti u vidu telefonske govornice, što se, tridesetak metara u daljini, neosvjetljena tamnila u sumraku.

«U pravo vrijeme!», pomisli Selvir i gurnu svoju ličnu kartu u prorez. Umalo nije poludio kad mu izađe na displeju ispisano «invalid», ali srećom, brzo je opazio grešku i zamijenio lažnu karticu pravom, samo što ni tu nije bio kraj zajebancijama, jer se vrlo brzo, gotovo iste sekunde, ispostavilo da kartica, iako jeste telekomova i poštanska, uopšte nema nikakve impulse na sebi.

U silnome bijesu Selvir se sasvim zaboravi, pa psujući pijanome amidži, uspjede opsovati i sam sebi oca, majku, sestru i sestrinog muža. Vitak i visok kakav je bio, tri puta je udario nogom u displej telefonskog aparata, ali kao što već rekosmo, u ovoga bijaše nesalomljiv tjelesni sastav, tako da od svega ispade samo to da se Selvir izofira pred jednim prolaznikom što je naišao, ali u toj ofiraži je opet bilo zrnce sreće.

«Kemo!», obradova se Selvir, još teturajući od posljednjeg udarca. Kemo, koji se sav usredotočio na to da vidi manijaka kako karate udarcima razvaljuje govornicu, prihvati Selvirovu ruku isprva smušeno i pomućeno, ali kad ga najzad prepozna, obradova mu se gotovo u jednakoj mjeri kao ovaj njemu.

«Imaš li kredita, brate?», upita Selvir s nadom veličine titana i džina zajedno. Kemo mu pruži telefon i usreći ga kao da mu ga je poklonio, a uzbuđenje bijaše toliko jako da je Selvir dva puta pogriješio broj prije nego je potrefio pravi, ispričavši za to vrijeme Kemi kako ga je spasio i kako treba da ide na dernek pun pića, mesa i pički, a ne zna ni gdje treba da ide, nakon čega je isto tako naglo kao što je govorio prekide i, sa osmijehom od uha do uha, reče u slušalicu: «Sretan rođendan, brate moj lijepi!», nakon čega se uzeo detaljno raspitivati gdje Šekib živi.

Kad je završio, pružio je Kemi telefon i rekao: «A ništa... Izašo danas bezvze malo... Ili nisam bezveze... Uglavnom, nešto sam trebo, pa nisam to, pa ovo ono, uglavnom, da ti ne dužim sad, zvoni mi telefon, ja da vidim ko je, kad ovaj Šekib! Vidi reko jebo mater što me Šekib zove, javim se, kad on tamo, dere se... Gdje si bolan ti!? Dolazi brzo!!! Svi te čekaju!!!... Ko me, reko, bolan čeka?, kad on će ti, hajde dolazi ti samo, šta se praviš lud, znam dobro da nisi zaboravio da mi je rođendan!, a meni ni u peti da je njemu rođendan! Uglavnom, spasio si me, Kemo! Odoh sad!»


 

 

 

 Nastavak ubrzo slijedi! Prodaja romana 100% još uvijek aktuelna, javite se na facebook profil Skriveni Tip ili na borisptracki@gmail.com

Cijena za Sarajevo 7 KM, ostala mjesta poštom šaljemo za cenera, a ostale države 8 eura, malograđanski irealizam i sexna fantastika, javite se!

12.09.2013.

100 %

Dragi moji koji posjećujete ovaj blog,

kao što vam je možda poznato iz ranijih objava, mi sa goreporn bloga smo preduzeli da napišemo jedan roman i sada smo to konačno i završili. On se zove "100 %", ima nešto više od 200 stranica, a pisan je u ključu malograđanskog irealizma i seksne fantastike. Za one kojima su poznata moja prijašnja književna nedjela, mogu reći (tako mi se bar čini) da nikada nisam bio zadovoljniji sam sobom nego kad sam završio ovaj roman. Ukratko rečeno, radi se o ljubavno-životnoj priči iz današnjeg Sarajeva, grada predivne kulture u teoriji i budibogsnama varvarstva u praksi. Rata u njemu nema nikako, a budalaštinu sa nacionalnostima smo takođe uspjeli zagovnjati tako da onaj ko u tome prepozna nešto nacionalno, to je isto kao da je u novinama objavio sam za sebe da je najopterećeniji i najnezanimljiviji jad na svijetu, jedan ili jedna od onih koji nemaju ništa svoje i sve najgore o takvim ljudima (bez zaboravljanja da ih takve nakrivo nasađene volimo).

Roman će uskoro biti štampan od strane izdavačke kuće "Elektra Mačkica", od koje u budućnosti možete očekivati i književna nedjela drugih anonimnih pisaca iz zemlje i regije. Što se tiče distribucije, moja malenkost se i tu pojavljuje kao jedino moguće rješenje, a i bilo bi mi drago da upoznam svakog ko pazari roman. Cijena neće biti veća od 10 KM, ali to ćemo da vidimo kada donesemo robu iz štamparije.

Svi koji su zainteresirani za nabavku romana "100 %" mogu se javiti na ovom postu u komentarima, a možete i putem e-maila borisptracki@gmail.com


Javite se i sretan vam put bio, gdje god da krenete! Čitajte što više, nemojte dopustiti sebi da budete ko većina, da vam jezik služi samo za laganje, samohvalu i žaljenje. Ko lijepo priča, taj lijepo i misli, a ko se ukuplja oko ljepote, njemu dolaze lijepe stvari, itd. itd., samo vjerujte i radite, biće svega!

Sve vas voli i pozdravlja Shitpifter   

19.07.2013.

Teška situacija oko romana

23. Kasnije te večeri, ležeći pored Adrijane na krevetu, Sedin je nadugo i naširoko prepričavao svoj prvi radni dan na novom poslu, pri čemu Brendona i Francija ocrni kao Cigane, a gospodina Rota predstavi kao filmsku zvijezdu u godinama. Saslušavši priču do kraja, Adrijana više nije mislila na gospodina Rota, nego na to kako se Sedinu slabo šta može povjerovati kad prepričava i kako se svaki put poslije seksa raspriča kao žena, a njoj to odavno više nije ni cakano ni slatko. «Koliko ti je rek'o plaćat?», pitala ga je, pobjesnivši u sekundi kad opazi kako se Sedin za trenutak uozbiljio i zamislio, što je bio siguran znak da će slagati. «Pet hiljada eura.», reče Sedin i protrlja usnama, nakon čega dohvati pepeljaru sa komode i pripali džoint što je bio u njoj. «Šta ja znam, nismo ništa pričali o tome.», reče on s plućima punim dima. «Pa kako onda znaš da je pet hiljada eura?», upita Adrijana ravnodušno, očekujući glupost za koju je znala da će je neminovno čuti. «Brendon mi je rekao.», reče Sedin i zastade da vidi hoće li proći bomba. «Jel' taj s autom bio?», upita Adrijana s namjerom da izazove ljubomoru. Prepozna je u izrazu gađenja koji je spopao Sedinova usta. «On ti je, da izviniš, peder.», reče Sedin, a ona nastavi da ga bocka: «Ja nisam tako čula...» - «Šta si ti čula?», upita Sedin, a kako njegov glas zavibrira, tako njoj zavibrira u srcu od dragosti što drži momka kao lutku na koncu. «Čula sam da je pravi jebač.», reče ona ravnodušno i zagleda se u svoje drečavo roze nokte na ruci. Sedin pokuša okrenuti na šalu: «Jeste, ali jebe šupkom tuđe kurčine.», pri čemu se sam nasmijao, nakon čega je dodao Adrijani džoint. Gledajući u plafon, razmišljala je o tome kako se treba strpiti još malo, a čim Sedin primi platu, nagovoriće ga da otputuju u Zagreb ili Beograd, računajući da on neće moći zbog posla. On je šutio i razmišljao nije li mu zbog toga Brendon namignuo u kolima. «Bez zajebancije, znaš li Brendona?», upita je on, trznuvši je iz zamišljenosti. «Aha. Prič'o mi kako je prčio tebe u guzicu.» Sedin umalo ne umrije od smijeha. Iako nije bio ljubitelj šala na svoj račun, ovo je primio radosno kao prosvjetljenje. «A sjećaš se ti kad si upala u šaht?», reče on s namjerom da je zadirkuje, ne obazirući se što je Adrijana u razgovoru učestovovala lica i tona hladnog kao u ledene kraljice. Pokušao je nasmijati, a kad nije uspio, gricnuo je za sisu i dobio seftu po glavi. «E pa grickaće zato i u Zagrebu, i u Beogradu!», pomisli zlobno i veselo Adrijana, nasmiješivši se jedva primjetno kao đavolica i zamisli sebe da ima crvenu kožu, rogove i rep iz guzice. U tom duhovnom poletu mašte osjeti da voli i Sedina, i sve ostalo na ovome svijetu. «Jeb'o majku ne znam šta da radim sa onom travom, da mi je kome da je prodam!», požali se Sedin. «A sve opet nešto sa druge strane gledam, jeb'o mater ako ovaj moj Švabo ne puši travu. Danas kad je sletio, oči mu crvene k'o u vukodlaka, a nije smrdio na cugu.» Nakon što ispriča još nekoliko u odnosu na maločas izmijenjenih karakteristika gospodina Rota, zaključi kako će prodati njemu sve što ima za tristo eura, napomenuvši kako bi na ulici mogao zaraditi petsto devedeset eura. Adrijana ga pogleda sumnjičavo, nakon čega mu reče da će ispasti glup ako to i pokuša. «Znam bona, zajebajem se!», reče on, pa uze džoint od Adrijane na foru i naceri se pobjedonosno. Razmišljala je kako je to Sedinovo «zajebajem se» najbolji opis njegove ličnosti. Šta god ispriča, zagleda ti se u facu da vidi kako ćeš reagovati, pa ako prođe, nastavi dalje, a ako ne prođe, kaže «zajebajem se». «Bi li ti jebo dvije djevojke odjednom?», iznenada će ona. Sedin osjeti kako mu se diže četvrtinu. Opet, pitanje je moglo biti i zamka. Razmišljao je nekoliko trenutaka, a onda je rekao: «Kada bi ti imala sestru bliznakinju, vas dvije bih.» Sedin je mislio da je odgovorio bog zna kako umješno, ali Adrijana je držala da je to degutantno, zbog čega je s više uživanja rekla ono što je naumila još kad je postavila Sedinu pitanje: «I ja bih se jebavala sa dvojicom.» Sedin pomisli da mu djevojka predlaže da se pridruže svingerima. Zamislio je da neki starac, kom se muda vrte između koljena kao jo-jo, radi to sa Adrijanom, od čega mu se život smučio. «Ja bih s tri trebe volio.», reče on iz navike da njegova bude zadnja, koja je pogotovo bila izražena kada mu oko nečega ne bi bilo pravo. «Ih, ako ćemo tako, ja bih nekad, imam osjećaj, mogla sa koliko hoćeš.», reče Adrijana, koja je odlučila da mu pošto po to neće dozvoliti da kaže zadnju, što je onako napušenu silno zabavljalo. Gledajući ga kako se dovija, ona mu reče kako, bez obzira na sve, žena može duže uživati u seksu nego muškarac, navodeći kao referencu pornić «Maraton s Candy». Sedin nije gledao taj film, tako da je upitao kakve veze ima pomenuti film sa seksom, na što mu Adrijana objasni kako je Candy planirala imati seks sa 10 000 muškaraca za jedan dan, ali ih se nije toliko prijavilo. On joj na to reče da je budala i da se radi o foto montaži, a onda slaga kako je gledao na diskaveriju emisiju u kojoj su dokazali da bi žena umrla kada bi je jebalo pedeset dvoje muškaraca zaredom. „Lažeš kao i obično.“, mirno mu reče Adrijana, a Sedin reče da ne laže i zakle se da je gledao na nacionalističkoj geografiji emisiju o japanskim prostitutkama koje umiru pojačanim intenzitetom između četiri i pet sati popodne, kada se Japanci vraćaju sa posla. «Uvijek sranja i gluposti...», razmišljala je Adrijana, pitajući se šta bi Sedin napravio kada bi mu ona rekla da je imala avanturu sa Ajdinom. Mora da bi na sva zvona razglasio da je kurva najveća, a u svojoj sobi bi oči isplakao za njom. Zaboravljajući se od trave, Sedin ponovo ispriča kako je gospodin Rot rekao Brendonu da je magarac, Franciju da je šlusno i njemu da je jedini pouzdan od sve trojice. Gledajući ga iskosa, Adrijana upita: «A ti na to?» - «A ja ništa. Šutim, normala. Franci počeo nešto na švapskom da se vadi, a njemu Rotke 'vako...» Načinivši žučljivu i ljutitu facu, Sedin se trznu kao ss-ovac u crtanom filmu i uzviknu: «Kapuss!» Poslije toga je ispričao kako koferi gospodina Rota, samsonajtovi, koštaju, brat bratu, deset milja eura, a šešir milju. Nakon toga je zastao par trenutaka, a onda procijenio štap na po pet, po šest hiljada eura. «Jesi li to gledao na diskaveriju ili na federalnoj?», upita ga posprdno Adrijana, na što Sedin poče da se ceri kao lažljivac i da govori kako ne zna gdje je to gledao, a ono što zna je da kad bude primio pet hiljada eura platu, njoj će dati, ovako, cenera. «Jel' pošteno?», upita Sedin, a Adrijana mu na to poruči da kupi za tog cenera kupi cinkove masti da se namaže po guzici kad ide na posao. Sedin je razmišljao kako je Adrijana nakurcana i kako će vjerovatno uskoro dobiti menstruaciju. «Blagodeti postmenstrualnog stresa!», ironično reče sam sebi, nakon čega se pruži i dohvati sa poda Adrijanine minijaturne gaćice. Nije znao šta mu se na njima više sviđa: tanano platno u boji ciklame, obruba od zelene čipke ili činjenica da je u njoj bila Adrijanina pička. «Kad dobijem platu, uzeću ti sto ovih gaća, sve ovakve koje budu.», reče on i zgužva one male gaćice tako da su stale u šaku, nakon čega ih u času pusti da mu se otvore u ruci kao cvijet. «Znaš šta bih ja?», obrati mu se ona. Sedin joj klapnu kapcima u smislu da je sluša. «Ja bih putovala. Na vrh glave mi je ovog usranog Sarajeva, a šta ću i kući koji kurac? Ide mi se u Beograd ili Zagreb.», reče Adrijana sasvm ozbiljno. On na to pošuti, nakon čega podiže ozaren pogled i pun važnosti reče da sad, kakva su vremena došla, njih dvoje mogu šta hoću. Adrijana prihvati igru i reče kako nikad u životu nije bila u hotelu. «Znači hotel s pet zvjezdica, idemo dalje.», reče Sedin hvatajući se za palac. On se u tim trenucima ni najmanje nije šalio. Sam sebe je već prekrstio u gornju ekonomsku klasu, a to je, u njegovom shvatanju, značilo baš to: putovanja, hoteli, brza auta, lagodan život. Sasvim zanemarivši činjenicu da možda neće moći putovati zbog posla, razmišljao je kako će mu i samom prijati da vidi malo tog takozvanog kulturnog svijeta, zbog čeg gotovo uzviknu: «Šta ćemo onda u Zagrebu i Beogradu, treba negdje dalje!» - «U Španiju?», upita Adrijana nagnuvši glavicu malko u stranu. «Na Kubu!», zaključi Sedin, a u licu bijaše ozbiljan kao kapetan nesigurne lađe kad kroz durbin promatra oluju kako se približava. Adrijana pomisli kako bi se, uz dosta novca, od Sedina možda i mogao napraviti pristojan čovjek. «Pristojan čovjek sa rogovima od četiri metra!», reče ona sama sebi i zamisli Sedina sa dva jaka i duga roga kao u bika, nalazeći da je karikatura pogođena i da odgovara budućnosti, a na Sedinu u stvarnosti ugleda dva tek propupala roga, kao u mladog bekana, koje je nazvala Ajdin i Miro (ili je to bio Mirso?). «Bi li volio da si kao Bekam?», upita ga Adrijana. «Bi li ti da si Viktorija?», odgovori Sedin, koji Adrijanino pitanje shvati kao njenu želju za maštanjem u dvoje. «Ne bih.», odgovori Adrijana. «A ja bih da sam Bekam. Što ne bih? Sjedim negdje, ne igram, primam sto hiljada eura platu, šta me boli kurac, jebe se meni! Još me svi vole i gotive!», reče Sedin i zamisli se kao Bekama sa svojim licem. «A kurac, ne bih ja mog'o da ne igram... Utom slučaju, Kristijano Ronaldo...» Adrijana na to odgovori da joj je Ronaldo antipatičan i da je prava pederčina, a da je pravi momak Đanfrasko Baloteli ili kako se već zove, zato što je crnac. Sedin se napravio da nije shvatio aluziju i tražio je objašnjenje, a kada mu je Adrijana objasnila da je Balotelijeva neobuzdanost podsjeća na njega, bio je sretan što nije zbog kurčine. Samo što mu crv ne dade mira, a da pita direktno nije želio, zbog čega reče da ne bi nikada spavao sa crnkinjom. Ona mu na to odgovori da je crnac i bjelkinja dobra kombinacija, a bijelac i crnkinja tanka. «Ipak je mislila na kurčinu!», mučaljivo pomisli Sedin i pomisli kako ima u Sarajevu jedan crnac, Mustafa se zove, prema kom u tom trenutku osjeti antipatiju i zavist. «U Americi, s crncima se guze samo drolje najveće.», reče on, a Adrijana se na to zlicasto nasmiješi i ne reče ništa. Uzdahnuvši iz dubine duše, pomislila je na to kako je čovjekov život tužan i dosadan kad se nema para i kako je čovjek primoran da trpi sve što je protiv njegovih principa za lovu. Tako kad razmišlja, visoka prostitucija uopšte nije bila 'rđava profesija. Bolje da te neko jebe otvoreno, ali kraće, nego da te jebucka dok ne oboliš i ne postaneš ni za šta osim za groba. Ona je voljela skupu odjeću, skupu kozmetiku i seks, a to troje se i ne može imati bez visoke prostitucije. «O čemu sad misliš?», prekinu je Sedinov jetki glas u nesigurnoj vibri. Kada je ona bila u pitanju, malo mu je falilo. Zbog drugih bi popizdio, zbog nje bi se rastužio. Nikako mu nije bilo pravo što bi se Adrijana guzila sa Balotelijem. Adrijana se nasmiješi i reče kako misli o tome da bi se njih dvoje sad odmah trebali pojebati. Tako joj je bilo najlakše i najudobnije da ga drži smirenog. PRIMERAK GLAVE IZ ROMANA NEMA NIŠTA OD ŠUPLJE PRIČE, SAMO TEŽAK RAD! POZDRAV VAMA I HVALA VAM KOJI STE DOŠLI NA BLOG DA ČITATE I VAMA KOJI ŠIRITE LINKOVE NA DRUŠTVENIM MREŽAMA.

27.06.2013.

Sexkluziva

17.

 

Sedin i Adrijana su provodili vrijeme na obostrani užitak. Stvar je bila dodatno začinjena time što su kod prodavača marihuane popili po jednu novu drogu, kojom ih je on počastio da da bi im trava valjala, pošto je bila malo slabija, a Sedin je bio mušterija koju se može i nazvati.

«Hooo, puši ga, puši!», bodrio je Sedin Adrijanu u jednoj ratnoj ruševini, iako je akcija bila spora, prespora, baš kao i droga što su je popili. «Smotati ću nam joint...», reče Sedin padajući kao Bare, «Ti samo svoj poso, sve ću ja...»

Osjećao se najzad onako kako je mislio da mu najbolje pristaje. Kao kralj, kao rock zvijezda, kao jebeni Snoop Dogg, dok je lijepio rizlu za rizlu da smota elčinu. Izvadio je kesu trave iz džepa i probrao, koliko je mogao vidjeti, vrhunske čičke, koji se vrlo brzo ispreturaše sa duhanom i takvi nađoše zarobljeni u cijevi od rizle. Pustivši muziku na telefonu, zapalio je džoint duži od hemijske olovke, od čijeg dima se zakašlja i poče ceriti kao u prijatnom transu.

«Sad malo ovo, mala!», reče on Adrijani i pruži joj da mu puši iz ruke. U tom trenutku pjesma se prekinu i telefon stade tiho da bruji od vibracije. Sedin se bijesno trznu i kad pročita majčino ime na displeju, tupo pomisli kako zbog majke i nane nema privatnog života.

«Ljubavi, obećaj mi nešto...», obrati se on Adrijani, koja ga pogleda odozdo svojim krupnim i malo iskošenim očima. «Ja i ti nećemo našu djecu nikad zvat na telefon. To je nešto najgore na svijetu. Ja to najbolje znam. Nemaš privatnosti, eto šta je to... Nemaš jebene privatnosti...»

«Haj bolan bježi!», odogovri Adrijana i spusti glavu jer joj se zamantalo. Sedin uključi blokadu na majčin broj i vrati muziku da svira. «Nastavi...», reče i uze paliti iznova džoint, a taman kad ga pripali, Adrijana mu povrati po nozi, od čega mu ovaj ispade iz usta i uleti njoj, koja je klonula pored Sedinovih nogu, u kosu.

«Jebote goriš!», reče joj Sedin i izvadi joj bakljicu iz kose, «Nije ti ništa... Prepušila si se... I ja sam.», a onda se sage i stade da je cjeliva i pridiže.

«Šta li nam je ovo dao, jebo li ga otac njegov narkomanski!», opsova Adrijana i sjede na prašnjav beton, gdje stade pljuvati i ušmrkivati se, što kod Sedina izazva napad požude, zbog čega je napade penisom u lice.

«Puši ga!», viknu on, razočara se kad vidje da Adrijana okreće glavu i hvata ga rukom, pomisli kako nije loše ni što će mu drkati, da bi najzad kriknuo kao majmun kad ga Adrijana iz sve snage povuče za kurac, tako jako da se Sedin bacio na zemlju da mu ga ne otkine.

«Oprosti mi, Adrijana, napravio sam grešku!», zavapi on i kleknu na jedno koljeno pored nje. «Meni se učinilo da je tebi to isto bilo na pameti, tako si mi djelovala.», objasni joj i uze da joj ljubi ručicu, nakon čega joj s osmijehom pokaza džoint, pripali ga za nju i dade joj da puši.

«Jebo pušenje, imamo čitav dan!», reče Sedin i pomazi Adrijanu po slabinama i sisama sa strane. Sjeo je pored nje i stao da je tetoši kao umiljato ždrijebe, iako je ona bila sasvim ukočena i pogleda zakovana za jednu tačku koja se čula odnekud iz daljine kroz hodnik.

«Ide neko!», reče ona i najednom poskoči spuštajući majicu. Sedin se trznu i naćuli uši, a onda i sam skoknu i krenu za Adrijanom koja je pošla uz stepenište. «Jebem ti mater gdje ćeš gore...», mislio je Sedin, ali nije protivrječio iz razloga što nije želio da Adrijana počne vikati. Iako omamljena, Adrijana je znala kuda ide.

«Pazi da ne ugaziš u govno.», upozori ona u skoku Sedina. «Zašto nismo krenuli prema dole?», upita u skoku Sedin. «Da se ne susretnemo s ovim što dolazi. Šta ako je murija?», odgovori Adrijana i zamače u jednu prostoriju čiji je jedan ćošak bio od smeđih keramičkih pločica. «Tamo ima rupa!», reče ona i potrča u ćošak. Sedin je slijedio osvrćući se i razmišljajući da za svaki slučaj sakrije travu dok ne vidi ko je, istovremeno se nervirajući što unatoč svemu nisu pošli prema dole. «Glupača glupa! Sve što smisli ne može bit gluplje i gore! Ovo je zadnji put da sam je poslušao!», srdio se Sedin.

«Pomakni se da vidim!», reče on gurajući se iza Adrijaninih leđa. «Eno ga!», reče ona. «Ne vidim, pomakni se, ne vidim, daj da vidim!», gurao se on, dok ga ona najzad ne propusti da gleda kroz jednu hrđavu rešetku. Odatle se vidjela čitava soba, i u sobi jedan građanin neodređenog odijela, zarastao u jaču bradu, sa kačketom i kapom na glavi ispod kojih su virili žuti i bijeli špicevi od čuperaka kose, obuven u nekakvu specijalnu obuću od građevinskog najlona koji je bio pritegnut oko članaka, taj je čovjek desnom rukom preturao po svom masovnom i slojevitom odijelu u kom se se miješale veste, džemperi, farmerice, košulje, puloveri, dresovi, a što je, posmatrano kao cjelina, ponajviše nalikovalo na jedan dobar stari francuski žaket. Onda je izvadio dvije pive, među omladinom poznate kao dvoguze i kesu u kojoj su bile dvije papirne kese sa sadržajima iz pekare. Građanin se malo osvrnuo, a onda otišao u jedan ćošak i tu se svalio, pri čemu njegovo odijelo preobrazi i učini od građanina da izgleda kao izvrnut kukac-guzičar veličine čovjeka, koji se hranio svojim malim ručicama, proždirući jednu za drugom buhtlu sa sirom i sa eurokremom.

«Izgleda da je pijan!», reče Sedin Adrijani u povjerenju i gurnu je još malo u stranu da bolje vidi. Nalazio je perverzne naslade u tome da gleda građanina kako se hrani, a onda i kako pije dvoguze, koje je ispio jednu za drugom u cugu, nakon čega je podrignuo, od čega mu je na usta poletila bijela pjena kao da mu je neko šampanajc u grlu otvorio, koja mu se slijevala preko brade i nestajala mu u odijelu. Sve to je građanin slistio za deset minuta, a sada je uživao pušeći na krivu cigaretu u obliku slova s, ispuhujući kroz bradu čađav dim zbog čega građaninovi brkovi po sredini bijahu crni kao ugljen, baš kao i pramen što mu je virio ispod kačket-kape.

«Boli ga kurac! Njemu je ekstra!», reče Sedin, a Adrijana se na to samo strese i pomisli kako ona ne bi voljela tako ni sekunde u svom životu. Napad gnušanja je doživjela kad je građanin, pošto je završio sa cigaretom, odjednom živo skočio, u jednom potezu razdvojio odijelo na dva dijela kao da je kinder jaje, odakle ispade njegova mrka i prljava guzica koja je izgledala kao krompir veličine bundeve, na koju se građanin izasra uz zvukove koji su prevrtali Adrijaninu utrobu, tako da ona opet povrati, ali sasvim tiho, da je građanin ne čuje.

«Moram i ja srati.», iznenada će Sedin, kog najednom prođe nekakva sumnja da se Adrijani tako nešto sviđa. Ona ga odmjeri s prezirom i reče mu da će ga čekati napolju, nakon čega se samo okrenu i pođe brzim korakom. «Stani!», viknu Sedin i potrča za njom, «Ne sere mi se, šalio sam se.»

Mrzio je te Adrijanine proklete nagle reakcije, to mu se činilo kao nepoštovanje prema njemu, a pogotovo zato što je Adrijana bila sklona da uvijek izabere najgori put. «Gdje ćeš tamo jebo te on!?», zavapi Sedin kad opazi da Adrijana ide pravac da se susretnu sa građaninom.
«Adrijana, stani, imam sto grama kod sebe jebem ti mater, možda su drotovi!!!», prosikta on, ali ona se nije obazirala. «Boli me kurac, ja ne idem!», reče on iznenada se zaustavljajući, ali već u sljedećem trenutku potrči jer je Adrijana upravo zamicala iza ćoška gdje se trebao desiti susret sa građaninom.

Čuo je kako psuje i prestravio se da se građanin prepriječio Adrijani preko puta, ali kad je i sam izletio iza ćoška, otkrio je da građanin zbunjeno sjedi pored hrpe govana i puši još jednu od svojih neobičnih cigareta, ovaj put kao drška od kišobrana, na slovo j, a Adrijana je već silazila dalje.

«Kako je, komšija!», dobaci Sedin u trku pa i sam potrči dalje. 

Za par trenutaka su bili napolju, hodajući prema prodavnici s namjerom da kupe sok, pošto im se od svega osušiše grla. Sedin osjeti i prve nagovještaje paranoje, a ticalo se Adrijanine vijernosti. «Ona bi mene ostavila gore i da je meni pozlilo!», govorio je sam sa sobom Sedin, a pogled na Adrijanino lice, do pola sakriveno ogromnim crnim naočalama, ga je uvjeravao da se nije prevario.

«Hej, stani, moram nešto da te pitam!», reče on njoj zastajkujući. Adrijana se nije zaustavljala, hodala je prema kiosku neumoljivo kao zombi. «Nemoj sad... Jebi se...», reče ona, a njemu se to učini toliko okrutnim da iste sekunde pomisli kako ga ona ni najmanje ne voli.

«Ovo ne može ovako... Moramo to raspraviti.. Sad, odmah... Čim kupimo sok...», mislio je Sedin, a u duši se osjećao kao golemi brod, član armade, na kom je kapetanova žena bacila kompas u more, te koji neumoljivo siječe talase kroz olovnu oluju, srljajući ravno u susret propasti što se nazirala u šest stotina šezdeset i šest topova što su se imali ispucati u nj sa trideset i šest brodova zloglašene britanske flotne divizije «Crni mundiri», poznate po likvidaciji majora Dominga, poznatijeg pod nadimkom Kerber sa Gibraltara, za kog se četvrt vijeka pričalo da je u dosluhu sa mračnim silama zbog kojih odlučuje o životu i smrti oko čuvenog moreuza.

Pošto su kupili po colu, smjestili su se u jednu hladovinu, gdje je Adrijanu odmah posrala nekakva ptičurina, nije golub, vrana ni svraka u pitanju bila, a kako je ona bila gadljiva na izmet, stala je da bjesni i da proklinje čitav ptičiji rod, tako glasno da se na drugom prozoru ukazala jedna sijeda glava neodređenog spola i sa jednom menđušom u uhu, koja ubitačno hladno objavi da će ih politi vodom ako još jednom. Adrijana je poslala sijedu glavu u pičku materinu, a Sedin je njoj govorio da se ne spušta na njezin nivo, zar ne vidi da je ludi staronja kom svaki kurac smeta, na što je Adrijana opet planula i napala njega da ima pičku u gaćma i da ona radi njegov posao. Sedina pogodi nepravda njezinog suludog viđenja tako jako da je stao skvičati kao mlad prasac kad dođu po njega, boreći se da objasni njoj kako ona ne zna šta priča i kako je glupa k'o kurac, a ona je na to odgovarala isturajući vampirske očnjake i vičući na sav glas kako on nema pravo da njoj išta živo objašnjava kad je sam nasađen naopako sa svake strane i još dodatno peder i sisa.

«Fljus!», utihnu ih pad vode sa drugoga sprata, kroz čiju sredinu su oboje upravo prošli. Samo što to nije bila voda, nego svakojake staračke pomije.

«Ja sam kazo da ću vas polit... Jebem vam Sjenicu i Zenicu...», romorila je stara glava s prozora. Adrijana se sage i dohvati nekakav tetrapak kojim naumi gađati neprijatelja, a kako ga stisnu kad ga u bijesu podiže, iz njega izleti nešto žućkasto kao zubi i savi se Sedinu na majici, na što on toliko popizdi da ote Adrijani tetrapak i sam krenu gađati sijedu glavu, koja se zaštitila jednom kacigom od plavog lonca kom je vizir bio napravljen istrgavanjem drške, od čega su ostale dvije rupe, taman razmaknute koliko i oči na sijedoj glavi, a pri tom manevru iz tetrapaka izleti i ono malo što je ostalo, koje najvećim dijelom završi na Sedinovim brkovima.

Tad iz prozora na kom je stajao plavi šljem izleti crn i gust oblak dima kog gravitacija brzo privuče na mlade ljubavnike, a kako već bijahu vlažni i ljepljivi od pomija i znoja što je obilato izlazio u bijesu, sve im se primalo, zacrnjavajući ih do stepena crnih Ciganina. U oblaku dima koji se polako razilazio, nazirala se prilika na prozoru koja je imala bijelu špicastu vreću na glavi, doktorsku masku preko usta i vizir urađen od udarne površine muholovke, i koja je u rukama držala razjapljenu platnenu vreću iz usisivača. Iz zakukuljene prilike prigušeno progovori poznat glas: «Jebem vam svu fameliju oboma, ako sad ne odete baciću vam bombu-kašikaru, jebem vam da vam jebem, odakle ste šljegli!»

«Jebem ja tebi kćerku i ženu!», doviknu mu Sedin. «Požuri, budalo, zar ne vidiš daje lud!?», vikala je Adrijana Sedinu, praveći kontraefekat njegovog ostajanja, koji zakukuljena prilika poništi kad se nešto iznenada sage. «Vidjećemo se mi još! Čuvaj se mraka!», viknuo je Sedin iz daljine. «Samo ti dođi, mamicu ti tvoju, imam ja infra red za takve ko ti, dobićeš metak u guzicu!», graknu prilika, ali kako joj glas bijaše stariji i slabiji, ona nestade na trenutak u stanu, nakon čega se pojavi sa megafonom i izdeklamova navedeno.

Sakrivši se u gustišu jednog parka, šizili su i iživljavali se u jeziku na račun sijede glave i njene uže i dalje familije. Sedin se u svom tom ludilu umio colom, od čega je izgledao kao da su mu se po garavom licu zalijepile crne pijavice. Adrijana nije imala snage ni da se čisti, samo je sjela i zaplakala se, čisteći suzama ispod naočala po uski putić preko obraza. Sedin nije imao kad da opazi nju boreći se sa pijavicama i mrmljajući kako će smradonji svezati navijače na vrata i nekakvog mafijaša Staljionija.

«Jebeš ovo... Hajmo kući!», reče Adrijana pošo se malo isplaka i smiri. To je bio okidač za Sedinov prvobitni naum da se raspravi oko statusa veze. Počeo je oštro, da bi vrlo brzo sveo argumentaciju na to da ona nije tako njemu, ništa se od svega toga ne bi ni dogodilo. Ona ga je gledala ljutito kao da gleda u kletog dušmana, nakon čega je stegla svoju malu šaku i njome iz sve snage lupila Sedina u čelo, od čega mu se smrsi klupko što ga je pleo i on ušuti.

Bio je sablažnjen njezinim postupkom.

«Čekaj, jebote, jesi li ti to mene spucala štocem?», pitao je baš kao da mu se učinilo da ga je spucala. Umjesto odgovora, Adrijana ga udari još jednom, ovaj put u lijevo uho, od čega Sedinu zazvoni u desnom kao da mu je pukla nekakva grdna linija. Shvativši najzad da je vrag odnio šalu, on ošamari Adrijanu, ali pažljivo, po ruci, a kad ona zamahnu nogom da ga lupi, on je uhvati za nogu i tako je obori na pod, gdje je trznu kao da će je u pičku, nakon čega baci onu nogu kao kladu i okrenu leđa.

«Polazi.», naredi on i krenu brzim korakom.

Ona ga sustiže majgerijem u guzicu, a sama pade i sturi se preko glave. Sedin je instiktivno poletio u isto vrijeme da je podigne i da je nabije nogom, što je završilo tako da se Sedin u tom sjedinjenom potezu i sam preturio naglavačke preko Adrijane.

Adrijana je osjećala neodoljivu želju da vidi Sedinovu krv, u isto vrijeme osjećajući i silnu sramotu što se dovela u situaciju da se tako prljava tuče oko kontejnera. Misli o tome kako će narod sigurno pomisliti da se njih dvoje tuku oko kakvog slomljenog stola za peglanje ili oko kakve kese s opušcima spriječiše Adrijanu da se uzdrži od neodoljive želje. Umjesto da posiječe Sedina jednim špicastim komadom stakla što ga je opazila u blizini svoje ruke dok je ležala, ona ustade i potrči pognute glave.

«Jebote ništa ne vidim!», reče Sedin, a pogled mu staklast kao u preparirane životinje. Bog dragi zna kako je ugledao Adrijanu kako trčeći napušta lokaciju, a taj početni impuls učini da vid nahrupi kao i ranije, koji opet dalje aktivira noge, što živo skočiše i potrčaše žestoko grabeći.

 

 Dragi moji, roman napreduje brzo i uskoro će biti pretvoren u knjige, tako da neće biti potrebe da kvarite oči po monitorima i internetima, nego će sve biti pravo, kako i priliči, a neće bit kao kod samoprozvanih, sve na internetu, u životu ćukin kurac!

Ako vam se dopadne, malo šerajte blog na svojim profilima i preporučite me vama dragim i mrskim osobama, sve dok postoje novine i portali, činite dobro djelo što preporučujete mene!

Ave S. i L.!

666!

 

 

06.06.2013.

Jedna od glava punoglavog romana

Drage moje i dragi moji, kao što vam je možda poznato iz posta koji se sam od sebe izbrisao, mi ovdje trenutno radimo na jednom izvornom djelu, tačnije, na jednom seksnom romanu koji je u potpnosti pisan za domaće tržište i za koji će se uskoro naći na kioscima neovlaštenih distributera u BiH i regiji. Posebna zahvalnica ide gospođici Merhunisi i gospođi Pivarac, koje su mi pomogle u modelingu za lezbijske scene seksa koje vam ovaj put ne donosimo, kao i djevojkama iz kluba "Paklene mačkice" na svemu što su uradile za ovo nedjelo. Da ne dužim, slijedi četrnaesta glava romana koji još nema ime, a vi uživajte i recite još nekome za ovo.

Evo ga roma':

14.

 

Tog dana Sedin je trebao dobiti platu, ali tu nije bio kraj njegovoj sreći. U njegovoj firmi s platom su isplaćivali i topli obrok, kao i naknadu za prevoz. To sve kad se sabere, Sedin je očekivao preko hiljadu maraka na svom novom bankovnom računu. Iako je snivao noćne more u kojima firma gori, a za požar su nepravedno optužili njega, pošto su to učinili Emver i Duška, Sedinova nova šefica, veselo i čilo ustade tog jutra, a kad nana uđe da mu kaže kako je skuhala kafu, dočeka je s osmijehom, pa se još i zahvali. Na odlasku je poljubio majku i obećao joj poklon da se oduži se što mu je našla posao, a ona je bila ponosna što on radi i jako joj se dopala ideja o poklonu.

Na stanici susrete Rafaela, koji je bio uparađen na svoj način, što će reći da je nosio čistu garderobu. Od one večeri kada su trebali ići u Kvisko, njih dvojica nisu niti jednom izašli skupa. Rafael je zvao nekoliko puta, ali je Adrijana svaki taj put bila slobodna, tako da je Sedin lako pravio izbore, pošto je Adrijana, nakon što je Ajdin izradio, opet postala ljubazna prema njemu.

Bilo mu je drago što ga vidi i živo ga je zanimalo gdje je Rafael pošao tako uparađen u doba kad normalan svijet spava. Prišunjao mu se s leđa i uhvatio ga s leđa, tiho mu šapnuvši na uho: «Policija!», zbog čega se Rafael trznuo i zamalo udario Sedina. Kad ga je vidio gdje se kezi, Sedin se i sam nasmija, uz riječi: «Uh, mogo sam te štocem zavalit!», na što su se obojica nasmijali, nakon čega u isto vrijeme pitaše jedan drugog gdje su pošli.

«Pa ja na posao, gdje ću drugo?», začudi se Sedin, koji se već toliko naviknuo na zaposleno stanje da je «zaposlen» postala jedna od tri riječi kojima bi opisao sam sebe. «Gdje ćeš ti?» - «Isto.», odgovori Rafael zaškiljivši, i on kao da priča o svakodnevnici. «Ma nemoj?», začudi se Sedin, a u sebi pomisli: «Ah, jebo on sebe! Na sabahu tako laže!»

Rafael nije želio pričati bez da mu se postavljaju pitanja. On je od tog jutra odlučio da se radikalno promijeni, jer je već smatrao sebe za bogatog čovjeka, pošto mu je obećano oko dvije hiljade primanja, a biće i jače. Kao takav, smatrao je da je red da se sad njega prvog upita, a ne kao prije, da on sam od sebe sve ispriča.

«Gdje si se zaposlio?», upita Sedin trudeći se da zadrži vedrinu, iako je u njemu zbog Rafine oholosti što se zaposlio negdje kao smetljar probudila srdžba. «Sad će još ispasti da radi duže od mene!», bezobrazno zaključi Sedin i nabaci ciničan osmijeh.

«Uvalio me Brendon. Hiljadu trista maraka plata, plus dnevnice, plus topli obrok, plus odvojeni život...», ne izdrža Rafo da ga malo ne zakiti i pored svog gospodstva, «Dvije i osamsto-devetsto... Plus bonusi... Akobogda...» Nakon što to reče, Rafo pročisti nos, pogleda ide li tramvaj, a kad vidje da dolazi, reče: «Evo ti tramvaja...»

Sedin se iznervira zbog Rafinog kurčenja, čak i više nego što bi priznao, ali nekako je odglumio nagovještaj žala kad reče: «A ti nećeš u ovaj?» - «Neću ja u tramvaj nikako.», odgovori Rafael, kog opet spopade kapric da ga se sve pita, a Sedin se ovaj put upeca mnogo brže nego prošli, upitavši povišenim tonom: «Nego kojim ćeš kurcem?» - «Komercijalom.», mirno odgovori Rafael i pljucnu kroz kečeve na prugu.

«Haj taman da idemo skupa, i ja idem komercijalom.», reče Sedin i metnu cigaretu u usta, kako Rafael ne bi vidio da su mu čvrsto stisnuta. «Ti ćeš zakasnit.», reče Rafael i baci jedan pogled u daljinu da vidi nazire li se žuti autobus, a kad mu se učini da ga vidi, spusti ruku sa džepa iz kog je želio izvaditi cigarete. «Od kolko ti radiš?», upita Sedin, kog je sada već zabavljala Rafaelova priča, jer se uvjerio da je sve što kaže suha laž i da je on zapravo pošao kod tetke ili u opštinu. «Klizno radno vrijeme. Dođeš kad hoćeš, odeš kad hoćeš, bitno ti je samo da si na kraju sedmice četrdeset sati. Još mi je Brendon šef, a on mi kaže dođi kad možeš.», reče Rafael i pomisli kao nek' se Sedin jebe, nešto u tom fazonu.

«Postao je totalni patološki lažov, laže sve što pomisli.», mislio je Sedin, ali nekako mu nije polazilo za rukom da se smije. «Jebote, to je žalosno!», probao je i s tim, ali nije pomoglo. Na kraju protiv svoje volje sam sebi reče: «Brendon je meni nudio prvom, mogo sam ja...», nakon čega odmjeri Rafino štakorsko lice, «A saće on...», i tako se razljuti da odluči kako neće ići s Rafom na komercijalu, zbog čega uleti u tramvaj pola sekunde prije zatvorenja, kratko dobacivši prijatelju «Vid», a u tramvaju «imo se.», nakon čega se između ofucanih gumenih kedera provuče cigareta i bi izbačena iz vozila.

«Džabe njemu sve pare ovog svijeta kad mu je sve sjebano... I da mu je hiljadu i po plata, on je takava vrsta debila da će kupiti auto na kredit i raditi za pet stoja, a to je ništa...», razmišljao je Sedin slušajući prijatnu tramvajsku buku, «Meni milja sasvim dosta... Završiću odmah... Za trista maraka šilje... Uzmem svega i sa Adrijanom... Ne treba mi ništa više.»

Na portirnici ga dočeka zabrinuto lice portira, koje Sedin protumači kao žestok gubitak na kladionici ili teško pijanstvo sa starom gardom, jer je sumnjao na njega da je čovjek Šabanove fele, iako ga nikada nije vidio da pije. «Ma ja, to je bilo, konobaru, donesi piće, do sledeće plate, molim te ko brata!.. A konobar zna da je plata sutra, pa je donosio i križao riblje kosti u blokić, i još mu je donio suhog mesa, sama so, slano k'o kurac!.. Popio trideset piva čovjek...», mislio je Sedin dok je gibao prema uredu.

Tek tada se sjetio misli s kojima je noć prije legao u krevet: «Uzeti platu i ne pojaviti se više...»

Misao se činila lijepom i privlačnom. Iskreno, nikako mu se nije dopadalo da bude kurir. Ispostavilo se da to nije ni nalik službi koju je Sedin zamišljao. Prvo, ne samo da nije dobio skuter, nego je većinom nosao papire od kancelarije do kancelarije i gotovo da nije izlazio iz zgrade, osim što su ga slali u banke u vremena kad su redovi, nakon čega mu nisu vjerovali da je čekao četrdeset i pet minuta.

Svak mu je živ naređivao, Emver ga je jedan dan šest puta poslao u registre, dva puta na izvod, a gospođa Hadžihodžić je ispala prava debela kurvetina alapača, koja je znala srati kao malo ko i koja ga je stalno ispitivala kako napreduje njegovo pisanje, s obzirom da joj je gospođa Šamila rekla kako Sedin prima instrukcije iz bosanskog tri puta na nedelju. Sedinu je bilo neugodno da ponavlja jedno te isto, ali ona je bila takva da je baš isto željela da čuje, ali na kraju nije propustila priliku da mu već tri puta otvoreno kaže kako je bezobrazan i kako kod nje fakinluk ne prolazi, što će reći o njoj da je jedna od onih kojim je svejedno kako ti, oni vazda po svom.

«Sve ih treba poslati u pičku materinu, onom Emveru možda i šamar opaliti... Dušku nogom...», mislio je dok je hvatao za šteku od kancelarije. Baš Duška ga dočeka. Sedin je mrzio njen odvratni pogled iza četvrtastih naočala, a još više ton kojim mu se obraćala, kao da joj je on rob. Živu radost osjeti kad pomisli kako će je sada zajebati, kako će joj, kad mu ona šta naredi, odgovoriti: «Za petnaest minuta.» ili «Evo kad ispušim.», a možda čak i: «Kad na vrbi rodi grožđe.» da joj kaže, jer je sve to ona zaslužila, i još više od toga, da joj jebe svu familiju, komotno je mogao.

«E baš neću prvi da je pozdravim, nek' puši kurac!», pomisli on i stade kao da se nešto dubokoumno zamislio, a zapravo je zamišljao ovo:

SEDIN: Gdje si Duška ubila te puška! Gdje ta kafa jebo te otac?

Sekunde su prolazile, zlatne sekunde njegovog apsolutnog trijumfa, totalne pobjede nad primitivcima i papcima, svih onih zbog kojih nam je sve sjebano i što smo šupak svijeta, a njemu se u grudima rađala Feniks ptica i ispunjavala njegovo biće od glave do pete predivnim osjećajem. «Nije toliko ni loša kad šuti.», oholo je razmišljao, osjećajući kako mu podsvijest vrije od mogućih odgovora, a bilo ih je svakakvih bezobraznih, od čega mu se jezik u zatvorenim ustima razdvajao, a guzica grčila.

Duška, koja je sjedila na stolu, ustade i izmače se, a sve da bi se razotkrilo kako je sjedila na hrpi papira koji svi redom bijahu potpisani, a na neke je bio udaren i pečat. «Šta ovo..», pomisli Sedin, a ustvari ih je odmah prepoznao. Bili su to predmeti koje on, eto, nije odnio, većinom Emverovi, a bilo ih je i od gospođe direktorice, dok je portirov bio pocijepan na dva dijela.

«Šta je ovo?», upita Duška strogo, a zapravo samo što ne vrisne od sreće. «Predmeti.», drsko odgovori Sedin i pogleda je u oči, koje joj bijahu velike kao kajsije i kojima ona teatralno prevrnu prije nego reče: «Vidim i ja da su predmeti! Pitanje je, otkud predmeti u ostavi kod čistačice?»

Sedin se zamalo ne osmjehnu, ali kad je pogledao ko mu govori, došlo mu je da se brani do kraja. «Nisam znao da si i čistačica. Znao sam da si žbir, da si šatro glavna kuririma, a zapravo taj rad...», reče on i nategn prsto obraz da pokaže golo oko. «Samo nisam znao da i čistiš. Mogu ti reć, svaka ti čast, vrijedna si.»

«Dobio si otkaz zbog ovog.», reče ona i izvuče iz džepa na stražnjici pismo u plavoj koverti.

«Fuj što smrdi, k'o govno!», reče on, na što se Duška ipak malo osmjehnu, i ne htjede da ga uzme, tako da ga je ona odložila na sto. Sedin pomisli kako mu je propao plan da zajebe Dušku. «Iznerviraću je kako tako, jebo ja sam sebe!», zareče se on, a ona reče: «Sredila sam ti...», on je instinktivno prekinu, «Šta?», ona dovrši, «Trideset posto manje od plate, a nema ti ni karte. Po meni si dobro prošao.»

Tu on ne izdrža, boga opsova, na što se Duška ironično osmjehnu i reče mu kako to nju ne tangira previše, te kako se on samo dodatno potvrdio kao uličar, prostak i nezreo u svakom pogledu. Sedin je pogleda kao najljućeg dušmana i upita: «Samo mi reci, jesi li ti tražila da mi se smanji plata?» - «Ja sam predložila da ti se skine po jedan procenat za svaki predmet... Dva posto manje si dobio. Devedeset pet posto toga je moje.» - «Tako znači?», reče Sedin i zamisli se na čas, «Jebem ja tebi svu familiju, jel' pošteno?»

Duška se zgranu i prekri očima naočale. «Meni jebeš familiju!? Ja sam s Vratnika!» - «Jedino ako je Vratnik Trebević.», reče on i prođe do svog ormarića.

«Vrati ključ od ormarića.», reče Duška sa visine.
«Dobro si ti rekla, dobro sam prošo...», reče Sedin, «Mogo sam i bez plate!», doda i izvadi još pregršt papira, ali samo petnaestak od tog su bili predmeti, a ostalo neke njegove privatne stvari na papirima. Očekivao je da će Duška pokušati nešto, da će doći do konflikta na neki način, čak je i priželjkivao to. «Samo da je puknem jednom nogom, bar u guzicu da je nabijem...», razmišljao je Sedin.

«Ti si dečko glup. Mnogi bi dali sve da dobiju tvoju šansu.», reče ona s tobožnjim žalom.

«Mnogi bi i tebe jebali, ja ne bih, pa se ja ne žalim!», odgovori on, riješen da uvrijedi do kraja prije nego ode iz te proklete kancelarije jednom zauvijek. «Znam da ne bi. Ti bi radije da tebe Emver, jesam li u pravu?», otrovno će Duška, za koju je Sedin mislio kako uopšte nije sposobna za takve komentare.

«Tebe je jebo, pričo mi je...», zlobno će Sedin, kog je Duškina opaska istisnki uvrijedila. «Skini mi se s vrata, ženska glavo, od kako sam došo, pokušavala si da me zavedeš!», reče Sedin, povjerova i sam u to, i nastavi, «Samo što si se tu zajebala, i to debelo, jer bih ga ja prije odrezo, nego što bih tebe jebo! Ti kad bi se meni skinula, ja bih povraćo i smijo se u isto vrijeme!»

 Nakon toga Sedin izađe i, pun srdžbe, pomisli: «Sad kod Emvera...», ali kad stiže do skretanja za njegovu kancelariju, predomisli se i pohrli prema izlazu, zaustavljajući se jedino još kod portira da ga pita da li je bila plata. Ovaj mu odgovori da jeste, Sedin pomisli kako je istina što je mislio o tome kako je portir noć prije pio na teku, a onda reče: «Nećemo se više viđati... Popušio sam otkaz...», pa se zagleda u portira sa razumijevanjem. «A jel?», reče portir i osvrnu se za jednom muhom, najprije samo glavom, a onda i čitavim tijelom. Sedin se okrenu i oštro napusti firmu.

«Boli me kurac, bar je bila plata, neću ništa da se peglam, odoh odma da završim za tri i po stoje i kod Adrijane.», reče on sam sebi i udari prečicom prema jednoj sivoj banki koja se vidjela u daljini.

Pomislio je u svemu tome i na majku, ali s njom će on lako. Više ga je interesovalo kako da s tim parama koje ima napravi još neke pare. «Za pola plate treba uzeti trave, koliko god da je.», razmišljao je, a u pozadini misli je tiho svirao Snoop Dogg. «Pun je grad debila... Od paketa dva paketa, od cenera cvaja...»

Onda se sjetio još nečeg što je bio zaboravio: «Brendon nudi posao.», od čega se njegovo nebo sasvim razvedri i na njemu zasja veliko crveno sunce u sumrak.

Širite ljubav, radite seks, a nek' se mrze i nek' drkaju dušmani! 

Stariji postovi

Drevna doza pizdarija...
<< 05/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

ovo su sami ovi iz firme postavili, a mene bole brige za ovo:

Bilješka o piscu:
Opsjednut, u svakom smislu...

Stihovi
Krv je moja satanska
Na srcu mi pentagram
Prljav sam ko Miljacka
Zanima me haram

Obavijest za građane i građanke
Čitajte i pričajte o onome što ste pročitali na sve strane!

Statistika izgubljenih slučajeva:
free counters

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
249742

Powered by Blogger.ba