Drevna doza pizdarija...

Pošto vidim da još uvijek ima ljudi koji dolaze na blog, odlučio sam da vam ponudim neke zajebancije što sam prije pisao. Sad pišem u svesku, a mrsko mi je prekucavat, tako da će proći još neko vrijeme prije nego vam pokažem nešto skroz novo. Za one koji su pratili moj rad i koji vole da čitaju ove pisanije, mogu da najavim da sam se ja sada drama uozbiljio, a samim tim i moja proza, tako da u budućnosti očekujte ozbiljne zajebancije kao što je drevna bogumilska pornografija, priče sa putovanja u daleke gradove, razne zgode i nezgode likova što su još u tinti, ali koji će biti nemilosrdno istjerani na papir da rade što treba i što znaju...

O ovoj priči koja je pred vama, samo ću jednu riječ reć - tragendija. Tako lijepu zamisao sam imao, a tako sam lijen bio da je nisam ispisao do kraja. Sad i da hoću, ne mogu, jer, kao što već rekoh, ja sam sad ozbiljan građanin koji nema vremena za zajebanciju. Kako god, vidjećete da je to jedan lijep početak...


1.

Kada bi čitaoc kojim slučajem bio u mogućnosti da se vrati kojih stotinu i sedamdeset godina u prošlost, pa da se u tom vremenu uputi u Pariz i tamo zareda po zamkovima i vilama najuglednije gospode, pored sve siline blještavih vikonta i vikontesa, grofova i grofica, markiza i markizana, prinčeva i princeza, te ostalog otmjenog svijeta odjevenog i uglađenog po najvišim standardima ondašnje mode, mogao bi vidjeti i jednog onižeg butrastog čovjeka koji fizionomijom, odijelom i manirima u potpunosti svjedoči da se radi o prostaku par excellence, jednog od onih koji se svakim svojim segmentom savršeno uklapaju u zadani stereotip.
Ako bi taj čitaoc i imao dovoljno mašte ili nedovoljno znanja pa da iznađe neko postojano i logički izvedeno opravdanje tom neprimjerenom prisustvu, baš bih volio da ga vidim kako bi reagovao kada bi vidio da pred tim toliko prostim čovjekom sva ta ugledna gospoda popušta bez riječi, bez obzira u kakvu bi se ovaj svinjariju upustio, pa još i čini tako, kada bi se u društvu neko pojavio ko ranije nije imao prilike susresti se sa prostakom svih prostaka, da pridošlicu diskretno odvlači u stranu za rukav, prije nego bi ovaj stigao da reaguje na uvrede koje su prosto frcale iz tog čudnog čovjeka, i tamo mu najusrdnijim riječima objašnjava da se ni za živu glavu ne smije usprotiviti toj užasnoj osobi.
Prostak nad prostacima se zvao Selver Saint Germain, pri čemu je od originalnog imena ostalo samo ovo prvo, a ostatak je dodan po slobodnoj volji čovjeka koji je nosio to ime.
Zasigurno se pitate: kako je moguće da jedan takav čovjek uopšte pristupi u to društvo izabranih, a kamoli još da uživa toliki ugled i autoritet?
Neću vas pretjerano držati u neizvjesnosti, ali da bismo razumjeli sadašnjost, moramo se, poput Edipa, vratiti u prošlost, jer tamo leži objašnjenje ovog fenomena.
Dakle, vraćamo se koju deceniju natrag, u grad na Miljacki, čuven po mnogo čemu u historiji čovječanstva, nečuven po mnogo čemu među njegovim stanovnicima, biser Jugoistočne Evrope, spoj egzotičnog Istoka i kraljevskog Zapada, jedno i jedino Sarajevo.     

2.

 U prvoj desetini devetnaestog stoljeća život u Sarajevu je tekao svojim tokovima. Kod nekih je to bilo "posao, kuća, džamija", kod drugih "mehana, mehana, mehana", kod trećih "bolest, hećim, mezarje", kod četvrtih ovako, kod petih onako, kod šestih nekaojako drukčije, i tako dalje, kao i u svim drugim mjestima gdje živi malo više ljudi.
Među njima je bio i Selver Đ., sa svojim životnim putem, koji je već od malih nogu svaki čas skretao kojekakvim stranputicama.
Bio je iz sirote i mnogobrojne familije koja je, kao takva, bila sladak mamac za još goru nesreću. Došla im je u vidu vatre, te progutala kućerak na Bistriku, skupa sa njegovih dvanaest od trinaest žitelja, a taj trinaesti bijaše Selver, koji je u tom času, umjesto da uči vjeronauk u mektebu, pišao u Miljacku sa Kozije ćuprije.
Taj crni događaj, koliko god da je bio užasan, Selveru je donio prosperitetniju budućnost, jer ga je kadija Sulejman, kao ugledan čovjek koji je od svega na svijetu najviše volio da se razmeće svim i svačim i da sluša iz tuđih usta najljepše riječi za sebe, uzeo pod svoju zaštitu.
Jedan anonimni ljetopisac, koji nije imao tu sreću da postane kao njegov uzor, Mula Mustafa Bašeskija, te za njega ne zna niko živ osim mene i jednog mog jarana koji ga je vjerovatno već zaboravio, je pribilježio da je siroti Selver, prilikom dženaze svojih najbližih, "plakao, ali samo onda kada bi primijetio da ga neko gleda, a svo ostalo vrijeme je ispod oka piljio u kadijin džepni sat na zlatnom lancu". Bilo kako bilo, Selver je tih dana dobio poklona više nego sam sultan, i za uzvrat je, pošto odmjeri poklon, reagovao sa onoliko tužnih reakcija koliko bi procijenio da poklon vrijedi. Kada mu je stari dedo Hamdija dao dva oraha, nije ni zucnuo, već je gledao nekud ustranu i poslije nekog vremena čak počeo i da zvižduće, a kada mu je bakalin Mezet dao džepni nožić, onda je stao da se klati, kuka i jauče, pa je čak i redom spomenuo sve rahmetlije, pridodajući o svakom poneku frazu u kojoj je izražavao svoju bol što pomenutog više nema.
Kadija Sulejman je živio u kućetini na Alifakovcu koja je bila tolika da je podsjećala na omanju kasarnu, iskićenu i upadljivu do te mjere da se i sultanova vizita iz Stambola malčice opekla od vatre zavisti kada su je vidjeli. Kadija je imao pedeset i koju godinu, a njegova žena, treća po redu (prve dvije su umrle), je bila prelijepa Zejneba od dvadeset godina, koju su grdna bijeda i babina ruka natjerali da se uda za poštenog i uglednog Sulejmana. Sa prvom ženom Sulejman je izrodio dvoje djece; kćer Nizamu, koja se udala u Travnik, i sina Ahmeda, koji je otišao na nauke u Stambol, mada su neki putnici pričali o momku koji se po crnogorskim vašarima opija do te mjere da gubi svaki stid i onda se skida go, a koji je po opisu u bobu odgovarao kadijinom sinu. Sa drugom ženom kadija je izrodio isto dvoje djece; sina Abdulaha, koji je zaslužio visoka odlikovanja u vojsci, iako je vidio rata koliko je i gluhi čuo kitovih pjesama ili slijepi vidio vanzemaljaca, a koji je živio u Jajcu sa ženom i djecom i koji je slabo dolazio u Šeher, i kćer Fatimu, ljepoticu od osamnaest godina, toliko razmaženu da nije ni pisati naučila jer joj je bilo teško da drži pero, a koja je živjela sa njim.
Sa Zejnebom kadija nije imao djece. Pošto je bio takav da ništa ne krije, svima je ispričao da je sirotica jalova u stomak, iako je bakalin Jusuf jednoga dana častio čitavu mehanu jer je napravio sjajan posao sa kadijom Sulejmanom, koji je otkupio sav med i orahe što je imao u magacinu.
Pored kadije, Zejnebe i Fatime, u kući je bila i sluškinja Merhunisa, djevojka vječito tužnog lica, jer je već drugu deceniju izgarala od želje da se uda, ali je niko nije htio jer je bila ćopava i tako ružna da je bilo stid podići glavu.

3.

U kadijine dvore Selver prispjede kao trinaestogodišnjak. Nizak dječak, sivkast u licu, građen čvrsto, zbijeno i široko. Lice mu je vječito izgledalo zamišljeno, te često bi prilikom razgovora nekuda odlutao u mislima, poslije čega bi tako bljesnuo na sugovornika očima da bi se ovaj obavezno lecnuo.
A zaista, te njegove oči, crne kao ugalj i sjajne kao žeravica, bile su od one vrste koja se rijetko sreće, a vječito pamti. Iz njih je prosto isijavalo, jasno odajući da se tamo negdje iza, u glavi, kuha opasna čorba. Bile su toliko snažne da je na jednoj dženazi, kojoj je Selver prisustvovao samo da bi kehnuo grumen ljepljive ilovače od tabut, hodža zaboravio tekst koji se tom prigodom izgovara, kada je uhvatio njihov čelični pogled.
Kadija mu je, jer je bio sa jednim uglednim čovjekom iz Stambola kada ga je primio, dao da bira koju god hoće sobu, i na taj način Selver se useli u najvišu odaju u čitavoj kući, pod samim krovom visokog čardaka.
Zejneba ga je prihvatila s majčinskom ljubavlju, jer je osjećala iskren žal nad njegovom tragičnom sudbinom, a Fatima se odmah postavila na taj način da se zna ko je glavni u kući. Selver je bio ponizan pred novim ukućanima, a naročito pred kadijom kog je oslovljavao sa "plemeniti moj babo", ali već prve večeri, kad su svi otišli na počinak, ustao je i tumarao po kući, otvarajući sva vrata, škrinje i ormare na koje je naišao, te je iz ostave ukrao pun ćup medenih kolačića i sve ih pojeo, od čega mu je bilo poslije zlo.
Prvih dana je ispitavao teren. Kako je koga bolje upoznavao od ukućana, tako je prilagođavao svoje ponašanje. Kadiju je neprestano hvalio i divio mu se, obavezno ga poredeći sa nekim drugim uglednim Sarajlijom, pri čemu je ukazivao na sve ono u čemu je njegov dobrotvor bolji; pred Zejnebom je glumio bespomoćnog dječaka, te joj je često padao u zagrljaj, trljajući joj se obrazom od velike sise, dok je ona iznad njega plakala bez riječi, a ako bi naumio da šta od nje dobije, onda bi se tupo zagledao u pod i počeo uzdisati i brisati oči, i eto odmah i mevludskih bombona, i šerbeta, i kolača; sa Fatimom se trudio da što manje razgovara i da joj se što više uklanja sa puta, jer je u nje srce bilo tvrdo kao kamen, te još uvijek nije nalazio načina kako da je obrlati; Merhunisi je već drugog dana prijepodne počeo govoriti "ti", poslijepodne je počeo da joj autoritativno naređuje, a uveče je uvrijedio rekavši joj da je ćopavi šejtan.
U društvu se takođe sasvim izmijenio. Pošto kadija nije štedio, Selver je već drugi-treći dan nakon dženaze svojih najmilijih počeo da se odijeva pomodno i kicoški, a u govoru se što više trudio da napomene svoje odlične odnose sa kadijom, čineći to na taj način da zvuči kao prijetnja.
Dođe tako u nečiji bakaluk, pa stane redom da probava sve živo, i što mu se jede, i što mu se ne jede, mješajući slatko i slano, kiselo i gorko, pa punih usta kaže: "Eto, kadija mi baš juče za ručkom reče da će početi naplaćivati globu za bakaluk koji ne vrijedi traženih para... Nema više varanja mušterija, ima sve da ide po adetu!.. Au, što su ti loše ove suhe šljive! Gdje si ovo nabavio, od Cigana?", pa ispljune košticu kao pravi mangup, i odšetka se dalje, zagledajući se svima u lice sa dozom podozrenja.
U mekteb je doalzio samo onda kada ne bi imao drugih zanimanja, a i to prvenstveno radi toga da bi ometao nastavu i razmetao se svojim odijelom i drugim stvarima koje je posjedovao. Učitelja, povučenog i mirnog čovjeka kojem je uistinu bilo stalo da omladinu nauči čemu, je neprestano strašio kadijom i jednom se čak odvažio da mu kaže da ga podsjeća na jarca, sa svojom smiješnom bradom i meketavim glasom.
Učitelj je tada skupio petlju da ode i tuži ga kod kadije, ali kad je ušao u predsoblje kadijine kancelarije, toliko se od nečega prepao da nije ni dočekao da ga uvedu, nego je, sav crven, otišao izgovarajući se nekakvom nebulozom, zbog čega je stražar pomislio da je učitelj pijan.
Ipak, Selver je jednom i dolijao.
Pošto je izvarao dobru Zejnebu da mu dadne para, slagavši da hoće tobože da kupi neku knjigu, on ode u bakalnicu i uze punu vrećicu najskupljih medenjaka. Potom okupi društvo, sastavljeno od samih propalica, i pun sebe im reče: "A saćete da vidite nešto!"
Dovukao je dva dječaka od kojih petnaest godina, puku sirotinju koja se se vrzmala po čaršiji ne bi li dobili kakvog posla, a koji čitav dan nisu ništa jeli. Pošto uđoše u jedan zabačen sokak, Selver izvadi dva medenjaka i jedan dade jednome, a drugi drugome. Ovi ih smazaše u slast, što od gladi, što od činjenice da im je to bio možda treći put u životu da jedu takvu poslasticu.
Stajali su jedan pored drugog, oblizivali se i gledali u vrećicu punu medenjaka u Selverovim rukama, a bale su im curile kao u pasa.
"Ovako momci...", otpoče Selver, "Ova vrećica što je držim u rukama može da pripadne jednom od vas..."
Dječaci se sa pažnjom zagledaše Selveru u lice. On ih pogleda svojim crnim očima, pa kroz smiješak reče:
"I to onome koji je veći junak. A to ćemo najbolje vidjeti ako podijelite megdan... Znači, koji prvi prizna da je ovaj drugi veći junak, on je izgubio..."
Mršavi, štrkljasti petaestogodišnjaci u prljavim ritama se zagledaše međusobno. Svaki dan su bili zajedno i dijelili su sve. Ispred njih Selver je šuškao kesom punom medenjaka. Jedan od dječaka pogleda ponovo u obilje u Selverovim rukama i osjeti novi nalet bala u ustima. Onda ga je drugi dječak udario šakom i oni se počeše tući, dok su Selver i društvo navijali i davali savjete.           
Dječaci su davali sve od sebe. Ubrzo ih obojicu obli krv, ali nijedan nije želio popustiti. Kako je raslo uzbuđenje, tako je rasla i vika, i tako prizvaše hodžu iz Begove džamije, kadijinog prisnog prijatelja. Kad je hodža uletio u sokak, Selver i društvo uhvatiše maglu, bez da ostave medenjake, a krvavi dječaci prestadoše da se tuku, jedva se držeći na nogama.
Kroz suze su ispričali hodži sve, a hodža je odmah otišao kadiji i žestoko se požalio na Selvera. Kadija je, iako nije bio bog zna kako dirnut ni uzbuđen zbog štićenikovog ponašanja, da ispoštuje hodžu, odmah pozvao Selvera i tako ga grdno prebio, nazivajući ga najgorim imenima, da je ovaj sav bio plav i da nije mogao zaspati od bolova.
Sutra se Selver ulagivao kao nikada do tad, i kadija Sulejman mu je oprostio, te mu je na kraju još i groš dao da kupi sebi šećerlemu.
Selver je dobro upamtio kadijine batine.

4.

Prošla je tako i prva godina od kako je Selver prešao sa Bistrika na Alifakovac. On se u međuvremenu zdebljao i ulijenio kao krmak, a materijalno izobilje je učinilo da izgubi interes gotovo za sve što se moglo nabaviti parama.
Zbog toga postade nekako bezvoljan i vječito zamišljen, snivajući o bojnim poljima, lovu na medvjede, odlasku u Stambol i takvim stvarima, za koje mu je još uvijek bilo prerano.
Jednog dana je čak pokušao sa kadijom razgovarati na temu putovanja, krenuvši izdaleka i oprezno ispitujući teren, i možda bi donekle i uspio u svojoj namjeri da se nije sapleo, ne svojom krivicom, o priču kako bi želio posjetiti Ahmeda u Stambolu i donijeti njegov avaz iz prve ruke, na što se kadija lecnuo kao da ga je koprivom mlatnuo po obrazu i naruživši ga odbio.
Selverovi dani postadoše dugi, a noći besane. Dok su njegovi vršnjaci sretno cičali zbog stvari kao što je kupanje na Bentbaši, on je bez ikakve volje išao u najbolje i najskuplje parno kupatilo, te tamo čamio kao da je na robiji, ne znajući šta bi sa sobom.
A onda se desilo nešto veliko.
Pošto je čitav dan preležao u svojoj sobi, maštajući kako kadijinom zlatom okovanom puškom obara glasnika iz Beča na sred Baščaršije, utjeravši mu tane u glavu po sredini čela, on odluči da malo protegne udove tek kada su svi ostali ukućani zaspali. To je bila jedna od rijetkih stvari koja ga je još uvijek koliko-toliko mogla razveseliti, jer se tada osjećao kao gospodar čitave kuće.
Bosonog, samo u noćnoj košulji, šetao je po sobama i uzimao u ruke šta mu je volja. Posebno je volio da skine sa zida pušku i da je drži u krilu ili na puškometu koliko god želi, a kasnije da se iskrade u avliju i zapuši kadijin duhan, od čega bi mu se prijatno zamantalo.
No, tu noć stvari krenuše drukčije nego što je to bilo uobičajeno.
Pošavši u sobu u kojoj je visila puška, njemu naumpade da prije toga ode do Fatimine sobe i prisloni uho na vrata, jer je silno želio da je uhvati u ašiku, da bi joj kasnije mogao zakuhati paprenu čorbu.
I prije je pokušavao, ali Fatima, kakva je bila, nikada nije imala udvarača, a kada joj je jedne prilike Zejneba stala hvaliti nekog mladića, ona ju je tako žestoko napala i izvrijeđala da je ova ostala sva u suzama. Pa ipak, Selver je mislio da vrijedi pokušati.
Došunjavši se tiho poput mačke, on nasloni uho na vrata i prestade disati, te širom razrogači oči od iznenađenja, jer prvi put je nešto čuo.
Fatima je u svojoj sobi mumlala i stenjala. Selveru ništa ne bi jasno, jer to, očigledno, nije bilo ašikovanje, a ako je i bilo, onda je neko naopako.
Pošto ne skonta ništa bolje, on odluči da provjeri ima li ikoga pod prozorom. Brzo se iskrade do balkona, nage se preko ograde i pogleda, ali ulica bijaše pusta, nigdje žive duše.
"Ih, mora da je glupan pobjego!", razočarano pomisli, ali za svaki slučaj krenu da još jednom provjeri čuju li se čudni zvuci iz Fatimine sobe.
Na njegovo još veće zaprepaštenje, Fatima sada nije uzdisala i stenjala, nego je tiho vriskala i ubrzano disala.
Izgarao je u hiljadama vatri, želeći da sazna šta to ona tamo radi. Osjećao je da u tom otkriću leži nešto veliko, a od siline uzbuđenja sve su ga podilazili nekakvi slatki žmarci od kojih nije mogao stajati u jednom mjestu, dok je u gaćama osjećao kako mu se budi kitac.
Ovdje valja skrenuti pažnju da je vrijeme radnje u prvim decenijama devetnaestog vijeka; ukoliko je neki čitaoc pomislio: "Kako to da on, momak od četrnaest godina, nije mogao pretpostaviti zašto Fatima stenje, uzdiše i vriska, pa to i mala djeca danas znaju!?"
Upravo to je razlog, dragi moji, što onomad mala djeca, pa ni ona veća, koja već imaju dovoljno razloga i da idu berberinu, često to nisu mogla znati. Nije to kao danas, da se u izlozima trafika, između crtanih filmova i stripova, presijavaju naslovnice porno magazina; da vas već pri prvim samostalnim izlascima u naselje ili mahalu, u dobi od kojih pet, šest, sedam godinica, kakav stariji dripac upita: "Jebete li šta momci?"; da vas roditelji podižu na sto pri familijarnim ručkovima i ponosno se osmjehuju dok vi nabrajate svu silinu skarednih riječi koje su vas naučili; da među omladinom tek svaka peta priča nije o onim stvarima; da od malih nogu ludujete za polugolim pjevačicama i pjevačima; da u prvom osnovne popunjavate nečiji spomenar čija je jedina svrha da se sazna ko je kome simpatija; da se prvi poljupci dešavaju prije prvog časa matematike; i sve ostalo što danas spada u normalni proces odrastanja. 
 
 


 
 
 

Eh, konačno da sam i ja jednu priču završio, a da ne mislim da je sranje. Trebalo bi da je ovaj dio najblentaviji, a to ćete i vidjet. Na ovako nešto me inspirisao izvjesni gospodin Radamans, koji mi je nedavno pričao o erotskoj sceni u Zagrebu. Uzeo sam "Mirni dani na Klišiju" od Henrija Milera da se još malo naoštrim u tom pravcu, a malo sam i puštao sebi pjesme od njemačke grupe Gut, inače momci koji su do kraja, tvrdo, do koske otišli u porno vode i sad imaju i vlastitu produkciju. Dakle, molim lijepo mlađe od osamnaest godina da ne čitaju ovu priču, kao ni ostale osobe sklone moralisanju.

E, ja bih se sad odjavio, a vi se čuvajte još malo po kući i nebojte se ovog vremena, još koj dan i snijeg je svoje odmrmorio.

Srdačno, gosp. Rigor Mortis

A sad priča:

Da bi priča postigla bolji efetkat, ako niste, prvo pročitajte prethodne dijelove. U trećem dijelu, stvari i dalje nisu kako treba. O čemu je riječ, da vidimo...

Badema je ležala na kauču i razmišljala koja to riječ najbolje opisuje Antuna, njenog momka. Nije to bio lak posao, jer je Antun imao previše osobina da bi ga se svelo pod jednu riječ. Razmišljala je da li je on više glup ili težak, ili je prije svega nezreo. Kao i obično, usta nije zatvarao. Opet je pričao o Vahidinu, koji je njoj bio toliko mučan da ga nije voljela ni zamisliti. Antun je to znao, pa je zato ofirao kolegu koliko je god mogao, ne ustručavajući se da dodaje ili skroz izmišlja. Ohrabren plemenitim namjerama, zarađivao je sve više i više negativnih bodova kod Bademe.

Zabavljali su se skoro dvije godine. Kada je Badema tek doselila iz Bužima, Antun joj je bio laf. Od tog lafa nije više ništa ostalo.

U posljednje vrijeme, Badema sve više nalazi da je zgodna djevojka. U društvima po kojima se kretala, bila je među najzgodnijim. S druge strane, Antun je postajao sve ofucaniji.

„Ni malo se nije promijeno od kako smo se upoznali...“, razmišljala je Badema.

Prevalila se na leđa i zagledala u plafon. Anton je s Vahidina prešao na prepričavanje nekog članka iz novina. On je uobražavao da se bavi politikom, i volio je da daje svoja mišljenja o potezima vlade, iako je pri tome bio vođen isključivo instiktima. Badema se silnih gluposti naslušala zbog toga.

„Jel me čuješ?“, upita Anton s odvratnom zabrinutošću.

„Slušam ja sve, samo ti pričaj.“, reče Badema da ga umiri. Anton odahnu i nastavi. Badema u mislima pođe za Banja Luku. Prije mjesec dana, ona je išla tamo na nekakav simpozijum preko fakulteta. Prvo veče izašla je sa dvije kolegice i momcima koje su upoznale na predavanju.

Kako je do toga došlo, ni samoj joj nije bilo jasno. Alkohol je, sasvim sigurno, kumovao svemu tome, ali sve joj se činilo da je prije svega vodila namjera, a ni Halil nije sjedio skrštenih ruku. Istina, ona se počela ljubiti s njim, ali prije nego je išta shvatila, već joj je bio u ruci. Tu joj je već bio kraj. Pustila bi sve i da je neko gleda.

Spoznavši Halilovu stvar, shvatila je i koliko je Antunu mali. U Antuna je bio kao viršla iz srednjeg pakovanja. Halilov je bio dug, kriv, tvrd i mrk kao sudžuka. Između srednje viršle i sudžuke dvoumljenja nema.

„Znaš šta sam razmišljo, Badi?“, iznenada će Antun, da provjeri.

U zadnji čas Badema mu odgovori: „Šta?“

„Da postanemo vegetarijanci!“

Badema se trznu i reče:

„Kakvi crni vegeterijanci, ja hoću mesa!“

Antun, nenaviknut na ovakve reakcije, uspaniči se do te mjere da uze mahati rukama kao da misli poletiti.

„Ma ja sam to onako reko!!!“, najzad sastavi.

„Jebali te vegeterijanci, ja bih sudžuke!“, odgovori Badema u nastupu želje da bar zamaskirano prizna šta je radila u Banja Luci. Nije da je savjest nešto mučila i tražila priznanja, nego joj je prijalo da tako priča.

Antun se sav pogubi. Pokuša nešto da ispriča, ali kako pogriješi prvih pet riječi on okrenu na smijeh. Badema primijeti Antunovu nervozu i ugrize se ta jezik da se i sama ne nasmije. Od kako se vratila iz Banja Luke, ona je naročito uživala da dominira nad njime. To su bili jedini trenuci u kojima joj je bio zanimljiv. Najdraže joj je bilo kad se Antun pogubi. Svakodnevno mu je prosipala prijeku narav, a on se, siromah, nikako nije uspijevao snaći.

„Ima sudžuke...“, najzad izusti Antun, kao da iz bunara govori.

„Ama ne valja ova što ima...“, reče Badema i napravi pauzu da Antun lijepo preblijedi, „Ja bih banjalučke!“

Antun, kom i dalje ništa ne bijaše jasno, uhvati se za to što ima kao riba za udicu:

„Čuo sam ja da je u Banja Luci to na visokom nivou....“

„Par excellence!“, dočeka Badema ushićeno. „Ovaj put će stvarno pričat zanimljivo!“, reče ona u sebi.

Nije pogriješila. Antun, koji skupi vjeđe i napući usne kao neki političar na televiziji, poče da iznosi svoju tezu. U osamdesetak sekundi, koliko je trajalo izlaganje, on ponovi da je u Banja Luci to na visokom nivou, dodavši odmah poslije: „Mislim, u banjalučkoj regiji.“

Badema zaklopi oči i naivno upita:

„A šta to?“

Antun, koji nije bio siguran šta treba reći, odluči da pokuša na sreću:

„Pa, sudžuka...“

Kad vidje Bademu kako radosno ciči, odahnu kao da je umakao patroli. Kad se Badema proveseli, uhvati ga za ruku, približi mu se i u povjerenju reče:

„Znaš kakva je sudžuka u Banja Luci? Ovaka!“, reče i načini rukom kao da drži pivu bombicu.

„U nas se to tanje pravi...“, reče Antun tek da nešto kaže. Ovog puta je toliko pogodio da ga je Badema uhvatila za glavu i cmoknula ga u kosu.

„Dobro kažeš, mili! I ne samo tanje, već i kraće!“

„To svakako.“, odobri Antun kao da je odrastao u mesari.

Badema skoči i gipkim hodom dođe do ogledala na vratima ormara. Ogledalo je bilo preko čitavih vrata i Badema je propitivala svoju figuru. Voljela bi da su joj malo duže noge, ali bar joj nisu bile krive. Struk je bio kao u modela, a grudi kao u starlete. Sjetila se Halila kako je vukao za sise, kao kozu. Toliko su mu se dopale da joj ga je...

„Bi li ti jeo sudžuke kad bih je ja ovako stavila?“, reče ona okrenuvši se prema Antunu, nagnuvši se da joj ispadnu grudi što ih je rukama stisla jednu uz drugu.

„Kako ne bih...“, reče Antun po automatici, iako je Bademin potez na njega djelovao tako da je opet ublijedio kao da je žrtva zajebancije kakvih duhova.

Pomišljao je on u zadnje vrijeme svašta za Bademu, ali uvijek je nalazio snage da ušutka te strašne misli.

„E pa ne bih ti je dala!“, vragolasto će Badema. „Ni tebi, ni bilo kome drugom.“, dodade neustrašivo.

Antun je bio na pragu suza. Kad je Badema u pitanju, on je volio da sve zna i sve ima pod kontrolom. Ona je zgodna djevojka, a gradom haraju tigrovi. Prije je ona pristajala na takvu vezu, ali u zadnje vrijeme Antun je primijetio da se njoj takva ljubav više ne dopada u tolikoj mjeri kao prije. U zadnje vrijeme, Badema je postala tako užasno svojeglava da on više ništa ne može da joj kaže.

Tonući grdno poput titanika, Antun se posljednjim snagama izbori za površinu, sjetivši se Bademinih suza na njihovom prvom susretu kad se vratila iz Banja Luke. To je bio jasan dokaz ljubavi, i tu se nema više šta razmišljat.

Obodren, on pročisti grlo i započe opet o Vahidinu. Badema ga pogleda iznenađeno i pomisli kako nije sigurno da Antunu ne bi prijao koji mjesec odmora u ustanovi na veselom brdu. Vratila se ponovo na kauč. Iako mu je motor na početku malo kašljucao, Antun zagrija mašinu i nastavi dobro poznatim drumovima jednog te istog.

Badema je za to vrijeme razmišljala o svome životu. Odlučila je da tamnu prošlost pobijedi presvijetlom budućnosti.

Prva stvar, otići za Banja Luku i ludo se provesti. Halil joj je rekao na rastanku da je uvijek dobrodošla. Otići što prije, i ostati koliko se god mogne. „Čim mi prođe menstruacija...“, završila je.

Drugo pitanje je bio Antunov slučaj. Izvila je glavu i pogledala ga. Ne može se reći da Antun nije bio sladak, ali tom slatkišu je već davno prošao rok. Tu negdje se sjeti i početaka romanse, ali te slike su već toliko izblijedile da je jedva prepoznavala sebe na njima. Na kraju je ipak malo omekšala i od njih: „Neka bude do početka proljeća, najkasnije.“, reče u sebi s milostinjom u glasu.

Treća tačka dnevnog reda bilo je gledanje porno filmova. Prošli put je imala alkohol da je vadi, ali sada će biti više vremena, i ona mora biti spremna da se dokaže. Danas, prije nego je Antun došao, ona je istraživala internet i otkrila da je puno propustila u tom smislu. Sve to je valjalo nadoknaditi. Bilo joj je žao što nije malo manje vaspitana, jer bi odmah sad otišla da kupi vibrato. Osjećala se glupo da puši banane i krastavce. Naumpade joj Antun, ali odmah i izričito reče ne, a kad sama sebe upita: zašto?, odgovori: pili.

„Badi, ali ti mene ništa ne slušaš!“, zavapi Antun.

Kako je samo bio jadan u tim trenucima. „Ispuni mi želju.“, reče ona tiho.

„Šta?“, reče Antun i izvi vrat kao ćuran.

„Ništa. Izvini, nešto si mi pričo?“

Antun klimnu glavom s odobravanjem i nastavi gdje je stao:

„Mjenjač ovolišni! Zato mu i jeste tako kratak hod!“

„O čemu ti to?“, upita ona.

„O ovom autu što je zet kupio.“

„Do petnaestog marta nek bude ipak...“, zaključi Badema u sebi.

E, idemo dalje sa ovom pričom, sad drugi dio:

Antun je gledao u pepeljaru i razmišljao zašto je sjeo sa Vahidinom na kafu. Od Vahidina nije bilo većeg debila, mislio je on. Bacio je pogled i ugledao dobro poznato, odvratno nacereno lice, kako melje gluposti. Primijetio je da Vahidin liči na žabu i da jednom zine, dva puta slaže.

Vahidin je imao ružnu naviku da svima nalazi mane, zaboravljajući pri tome da ni sam nije baš neka cvjećka. Antun se sjeti Sabrije i još se više iznervira. Pomisli da jednostavno ustane i ode. Da ode, a da ne plati. Tako bi možda bilo bolje.

Vahidin je neumorno pričao kako je ova cura ružna, a onaj momak budala, i kako on ne može da se načudi silnoj gluposti svih ljudi koje je ikada u životu vidio. Antun utonu u crne misli vudu mađije, a lutka je bila prikopčana na Vahidina. Izvodo je zombi ritual, nakukavajući Vagidinu na leđa Indijance iz Amazonske prašume, pripadnike kanibalističkog učenja. Molio je boga da Vahidina napadne lav kad se bude vraćao kući.

«Ma odo' jebote...», reče u sebi i ozbiljno se zamisli oko te mogućnosti.

Vahidin ustade i ode do vecea. Antun se opusti i uhvati se za bradu. Odjednom ga je sve to jako naljutilo. Došlo mu je da kaže Vahidinu nešto odvratno. Da ga uvrijedi nešto za Sabriju, ili da mu kaže da je najgori čovjek i najveći seljak kog je ikada upoznao. Ako bi Vahidin nešto, udario bi ga bez okolišanja, razmišljao je Antun. Onda se iznenada sjeti kako je Vahidin jednom rekao kako je on stari reper i bacio dvije-tri od Frenkija. To je bilo kada je Vahidin tek doselio, i bez obzira što se on u međuvremenu donekle emancipovao, Antun je pamtio to za Frenkija, kao i još nekolike situacije. Više bi volio da ga nikad nije ni upoznao, razmišljao je on.

Vahidin se vrati iz zahoda i već u hodu poče da govori: «E, čuo sam da si ga ispušio kod one male...»

Koliko god da se pokušavao misaono udaljiti od Vahidina, ovo ga je ipak trznulo, iako je znao da se radi o nekoj glupoj izmišljotini. «Kod koje male?», upita Antun, riješen da na glupost reaguje uvredom na Sabrijin račun. «Kod Hrđićke!», odvali Vahidin i zagleda se u Antuna sa osmijehom hijene na licu.

«Ma znaš šta», krenu Antun, ali najednom se zaustavi. U glavi mu se stade razvijati jedna nova misao. Pogledao je u Vahidina i uočio da se nazor ceri. Zagledao se malo bolje u njegove oči, i našao da u njima ima puno više straha, nego nadmoćnosti.

«Ja sam s njom daleko doguro, meni i to dosta!», priznade Antun sa gordom skromnošću.

«Čuj to?..», reče Vahidin, duplo tišim tonom. «Klizeći start.», pomisli Antun. «S obje noge.», doda.

«Mogo sam ja nju i zguzit, samo da joj sestra nije bila tu...», reče Antun i preko oka uze posmatrati kako će Vahidin reagovati. Nema sumnje, bio je to precizan hitac. Osmijeh hijene se pretvorio u izraz muke na licu čovjeka koji nije srao dvije sedmice.

«A gdje to bilo?», izusti Vahidin najzad.

Antun, koji nije mislio o tome, reče prvo što mu naumpade: «Na Kozijoj ćupriji.»

«Pa otkud sestra tamo?», upita Vahidin gotovo prestravljen, pošto je iz nekog razloga sumnjao kako bi Hrđička mogla biti laka roba za ovakve kao što je Antun – glupe pozere koji izigravaju neku pamet.

Antun mu ne dade previše vremena da misli:

«Išla sa nama.», elegantno slaga.

«Pa nije valjda sestra bila tu?»

«A gdje će bit?», reče Antun slegnuvši ramenima.

«Pred sestrom?», izusti Vahidin s nevjericom kao pred vanzemaljcem, sada već otvoreno uspaničen.

«Pofatalići!», gordo će Antun, misleći u sebi: «Uh, e jesam ga vala butno!»

Vahidin, kom je trebalo malo dok je skontao riječ, namrači se kao oluja nad okeanom. Razum je govorio: «Antun laže!», ali glavom je odzvanjalo: «Pofatalići...»

«Antun laže sve što kaže!!!», cičao je razum u alarmu, ali pofatalići su sve jače odzvanjali, dok mu najzad ne odzvoniše i u srcu. «Pofatalići...», ponovio je kao hipnotisan.

Antun, koji je odlučio da tjera do kraja, reče:

«Bilo je svega, ali preko pantalona.»

Vahidin zapali cigaretu i zagleda se šoljicu kafe ispred sebe, a u šarama tozovca nađe da jaše smrt na konjskom kosturu. Pokuša izgladiti situaciju tražeći simbol sreće, nabasa i na crnog gavrana kako sere nekome na grob, a onda i na djetelinu sa dva lista. Antun primijeti šta Vahidin radi, pa i sam poče činiti isto. Prvo na šta naiđe bijaše naopak krst, a odmah pored krsta pisalo je Ammit. «Šta li piše kod Vahidina?» pomisli on i poče da traži. Naiđe na slovo B. «Balašević...», pomisli Antun.

A slučaj udesi tako da baš u tom trenutku u kafiću zasvira jedna od tužnijih stvarki od pomenutog pjevača.

«Ubiće se...», pomisli Antun, više s nadom, nego s brigom.

Vahidin je bio kao omamljen. Nije smio da pita šta znači svega preko pantalona, nadajući se da će kasnije na osnovu toga moći ubijediti sebe da se između Antuna i Hrđićke ništa nije dogodilo.

Antun zaključi da je ipak bolje da stane. «Dobio je on pofino...», mislio je, «Sad je najbolje otići.»

«Hajmo.», reče on i poče oblačiti jaknu. Vahidin je još neko vrijeme bio nepomičan, a onda se i sam stade spremati.

«Ne ginu mu dvije dvolitre kad dođe kući.», mislio je Antun, znajući da Vahidin pije ne iz zabave, već iz potrebe.

«Šta ćeš ti večeras?», upita sa željom da potvrdi svoju teoriju.

«Kući odo, gdje ću u pičku materinu...», izronda Vahidin, mračan kao da radi u mrtvačnici.

«Šta ti je odjednom?», upita Antun glumeći da ne zna.

«Ma jebo ti ovo sve...», razočarano će Vahidin.

«Šta je bilo jarane?», Antun će, sada već zabrinuto, potapšavši lagano po leđima svog kolegu.

 Sjetio se stihova:

Moj kolega, ćuprija se gega

Nek' se gega, ne boj se kolega

«Ma jarane na vrh glave mi je više svega!»

Antun je vidio koliko je sati. «Bilo je vala i vrijeme!», pomisli s olakšanjem i priznanjem, a onda uze razmatrati da li da ode kod Vahidina i zacuga se, uživajući da gleda kako se sitna riba Vahidin nemoćno koprca u mreži morskog vuka, barba Brauninga (tako se Antun prezivao). Iako je ponuda bila interesantna, premišljao se jer je to ipak Vahidin.

«Jesi se to posvađo sa Sabrijom?», upita on.

«Ma i nje mi je dovde!», bijesno će Vahidin.

«Mjera.», pomisli Antun. «Odo' kod Vahidina.»

Istražujemo nove forme. Pišem na novi način za mene. Meni se čini da bi ovako moglo ići dalje, a pogledajte i vi, pa ostavite komentar šta mislite o tome. Komendija se može svakako praviti, samo treba pohvatati sve konce i upravljati kako treba. U književnosti mora da bude tako - ako pisac ne drži konce u svojim rukama, likovi začas pobjegnu i krenu svojim putevima, a onda se možeš pozdraviti sa pričom. Ozbiljan pisac koji drži do sebe to neće dopustiti, jer priče ne služe da se priča svoja muka, već treba to malo... ono 'na'...

Vahidin je gledao u lice Sabrije, svoje djevojke i razmišljao kako je ono ružno. Njegova djevojka mu se nimalo nije sviđala. Osim što je bila ružna, Vahidin je držao da je ona i glupa i dosadna, te da se svađa oko sitnica. Sabrijino lice ga je podsjećalo na majmuna. Televizor je svijetlio u njenim tupavim očima, iako je film bio dosadan da ne može biti dosadniji. On je u tome nalazio dokaz da ona ima loš ukus.

Ustao je s kauča i otišao u kuhinju, a kad je tamo stigao, nije znao po šta je pošao. Morile su ga misli o tome kako mu djevojka ništa ne valja. Popio je jednu čašu vode da ne bude baš džaba dolazak, a onda se vratio i sjeo pored Sabrije.

Pitao se zašto ona ne povede malo računa o sebi i zašto malo ne smrša. Sjetio se njezine ljenosti, i došlo mu je da je udari šakom u leđa zbog toga.

„Joj, haj mi donesi čašu vode.“, reče Vahidin, samo da se još jednom uvjeri kako mu djevojka ništa ne valja.

„Idi sam.“, reče ona, a glas joj je bio tako odvratan da je Vahidin s gađenjem isplazio jezik.

Otišao je u kuhinju i stao da pravi sendvič. Nije bio toliko gladan, ali je želio da se nekako osveti Sabriji za sve. Dok je sjekao salamu, razmišljao je kako bi je prevario odmah, samo kad bi imao priliku. Zamišljao kojekakve ljepotice krasnih lica, velikih sisa, uskih strukova, golemih guzova i dugih nogu. Priče su se odvijale kao u skupim pornićima. On na bazenu, a ljepotica dođe i samo ga napadne.  

Izašao je sa dopola pojedenim sendvičem i stao ispred televizora.

„Što nisi i meni napravio?“, zavapi Sabrija. 

„Što mi nisi vode donijela?“, odgovori Vahidin spremno.

Stajao je i mljackao, a ona se pravila da gleda film.

„Haj mi bolan napravi jedan sendvič.“, ne izdrža Sabrija.

„Napravim ti kurac.“, otrovno će Vahidin.

Sabrija se nije mrdala. On to nikako nije mogao da shvati. Stalno se dovijao kako da joj napakosti, ali što je bivao otvoreniji i drskiji, to je ona manje reagovala. Razmišljao je da li bi mu pustila da je tuče? Imao je neodoljivu želju da je opali nogom do stomak. „Sigurnu bi upao do koljena.“, govorio je sam sebi.

Opet se zavalio do Sabrije i počeo da je dira za sisu. Ona nije reagovala, pa je uštinuo.

„Šta je s tobom?“, najzad ciknu ona. Vahidin se vladao kao da se ništa nije dogodilo. Vratila je pažnju na film.

Vahidin se napregnu i prde iz sve snage.

„Fuj, gade!“, zgroženo će Sabrija.

„Mrš!“, odvrati joj Vahidin.

Osjećao je kako ludi. Digao se i otišao do prozora. Dole su ulice bile zatrpane snijegom, a automobili gotovo da i nisu prolazili cestom.

„Sabrija, kako ćeš ti kući?“, upita zabrinuto.

„Nazvaću brata da dođe.“, reče ona, što Vahidina naljuti. Brat joj je bio nekakav ludi narkoman koji je po čitavu noć zujao po gradu sa autom. Pomislio je kako je Sabrijina familija krasna: otac lopov, brat drogaš, mama alapača. Nije ni čudo što je ona bila takva. Okrenuo se i pogledao je s mržnjom. Kako je mogla biti tako odvratna? Kao da se namjerno trudila da usvoji sve ružno što ima na svijetu. Zaključio je da je to posljedica odvratnog karaktera.

«Eh, bože moj!», sjetno će Vahidin, «Šta sve čovjek neće uraditi radi pičke...»

Sabrija ničim nije pokazivala kako je čula šta je rekao.

«Pa da! Kako da se i uvrijedi kad zna da je niko neće?», reče u Vahidin u sebi i sjeti se da je Sabrija prije njega imala dugu vezu. Dobro što je on zaglavio tri mjeseca sa njom takvom, ali neka budala se vucarala sa njom četiri godine. Od toga mu na lice dođe pakostan smiješak. Vjerovatno je ona mislila kako će se udati za tu budalu, a eto, ispostavi se da je budala došla pameti i otjerala je. Bilo mu je drago zbog toga. Zamišljao je Sabriju kako rida i zapomaže zbog nesretne ljubavi.

«A isto to je još jednom čeka!», reče on gotovo ushićenim glasom. Sabrija ga pogleda na kratko i opet se posveti filmu.

Samo dok prođe zima, pa će ona vidjeti svoga boga. Zamišljao je kako sjedi sa njom u punoj «Galeriji» i kako joj govori: «Gotovo je.» Ona, kako je glupa kao panj, će pitati: «Šta je gotovo?» - «Raskidam.», reći će on, ostaviti marku i po za svoju kafu, ustati i otići. Čitava galerija će joj se smijati. Sabrija je bila naročito ružna kad plače. Lice bi joj se pogužvalo kao da je od papira. Daće bog da bude i našminkana (uh, kako se samo nije znala šminkati!), tako da će ličiti na klovna. Sjetio se koliko je plakala kad je umro cuko. Iako je cuko bio sladak i dobar, Vahidinu je sada bilo drago što je fasovao štenećak.

Upalio je lampu i uzeo da čita knjigu. «Kontrapunkt života» od Hakslija. U tom dijelu Valter je došao kod Lusi Tantamaunt, a ovoj je spala papuča i otkrila bosu nogu sa krvavo crvenim noktima. Slova uđoše Vahidinu kroz oči, napraviše havariju u glavi, i odozgo mu jurnuše pravo u kurac. Nije se usturčavao da ga uhvati rukom. Opet je pogledao u Sabriju.

«Debela, ofucana kurva!», reče u sebi kao da govori o najmržem neprijatelju. U tim trenucima Sabrija mu je postajala interesantna. Iako je neviđena budala, taj njen  bivši nije sjedio skrštenih ruku. Sabrija je u tim stvarima bila spremna na sve. Bilo joj je svejedno u koju joj ga rupu tura. «Debela, ofucana kurva!.. Treba je dobro izjebati!!!», zaključio je.

Opet je sjeo do nje i spopao je za sise. Zatvorio je oči i zamislio Lusi Tantamaunt. U njegovoj viziji, ona je bila ista Karmela Bing. U glavi mu poče dijalog na engleskom: «What are you doing, you dirty slut!?» - «Oh, mister Vaha! Sorry mister Vaha!» - «Don't you sorry to me, you whore! I will show you your god!» - «Oh, mister Vaha, I promise, I will be good girl...»

Pridigao se i navalio da ljubi Sabriju, ali ova nije otvarala usta. Vahidin se potrudi desetak sekundi, ali kad otvori oko i ugleda nju gdje i dalje ne odustaje od filma, on planu i odmače se kao od govneta.

«Smiri se!», ukori ga ona.

Vahidin je zurio u nju zapanjeno, osjećajući kako ga bijes obuzima sve jače.

«Pa jebem ti mater, kako bona možeš tako!?!?», ciknu on.

«De bogati ne budali...», nemarno će ona.

«Ma šta ne budali...», reče, dohvati čašu sa stola i razbi je od zid na drugom kraju sobe. Sabrija ga pogleda preneraženo, ali i dalje se nije mrdala. Vahidin osjeti da je pretjerao.

«Eto do čega me dovodiš!!!», vrisnuo je, «Treba da se porežem!!!»

Sabriji se oči stadoše puniti suzama.

«Pogledaj šta sam uradio zbog tebe! Razbio sam čašu!!!», dreknu on, sasvim kao luđak.

Sabrija skoči sa kauča i potrča prema banji.

«Ne tutnji kroz kuću jebo te bog!!! Hoćeš da mi komšije policiju zovu!?», zagrmi Vahidin, gotov da čupa kose od očajanja.

Samo što se vrata banje zalupiše, on se smiri.

«Dobro je ovako...», reče u sebi. Malo je sačekao, a onda je otišao pred vrata kupaonice i stao da je doziva blagim i razumnim glasom. Dok se raspravljao kroz zatvorena vrata, opet se čudio koliko je Sabrija glupa, jer koliko god da se protivila, bilo je jasno kao dan da će ga primiti čim otključa vrata. Zapravo, Vahidin je trebao reći samo jednu riječ, pa da ona popusti. Namjerno je odugovlačio da je kaže.

Ne sjećam se da li je ova priča ranije bila na blogu, ali neki dan sam je našao, pročitao i baš mi je bila dobra. U zadnje vrijeme šta god da napišem, čini mi se kao sranje. Prije me nekako bolio kurac, a sad više nije tako i to mi, očigledno, puno nedostaje. Zato bolje da čitate staro, nego ovo novo, jer novo nevalja.

Klizave stepenice

Koliko ima ljudi koji na pomen nekog grada, hajde recimo Sarajeva, spremno skoče i kažu: „Ah, bio sam ja po Sarajevu, znam ti ja tamo svaki budžak!“, a ono se ustvari desilo da se dotični nekom prilikom tu našao i da je prošetao Baščaršijom, spustio se Ferhadijom u Titovu, slikao se kraj Vječne vatre i pojeo sladoled u slastičarni „Egipat“, i eventualno da je vidio još šta, poslije čega je otišao iz grada i nikada se nije više vratio. To nekad dovede do takvih situacija kao što se desila jednom mom prijatelju: otišli su on i još jedan u Zagreb na neki koncert, i kad su htjeli da idu da kupe pivo i da se, kao što je red, napiju prije koncerta, taj što nije moj drug naočigled mase reče da on poznaje prečice kojekakve jer on je ranije tu bio i „zna svaki budžak u Zagrebu“, te povede ovog mog druga kroz nekakvu kaljugu i dovede ga zaobilaznim putem u istu prodavnicu u koju su mogli stići i da su išli ravno kud' i svi drugi.  

Naravno, ne radi se tu samo o poznavanju grada. Takvi ljudi poznaju i karakteristične osobine ljudi iz gradova koje su posjetili i sa sigurnošću mogu da vam kažu: eh, oni su ti takvi, a ovi ovamo su ovakvi. Tako meni jedan vrhunski poznavalac grada Beograda sa čitava dva dana provedena u srbijanskoj metropoli veli: pravi Beograđani su meraklije do kosti, kod njih nema ništa na brzinu. Eh, čuj to! A ja baš poznajem jednog čovjeka koji je toliki Beograđan da se njegova rodna kuća spominje i u jednoj knjizi Aleksandra Deroka, i to baš u onom dijelu kada priča o svom komšiluku u Knez Mihajlovoj, a koji se tako ponaša da sam ja dugo bio uvjeren da su mu gaće stalno pune mrava i crva: ne može čovjek ni deset sekundi u komadu da ostavi dupe na jednom mjestu. Pa onda jedan tvrdi: sve Banjalučanke su zgodne i lijepe, ne bih se skid'o sa njih tri godine. On to kaže, a ja se odmah sjetim jedne Milice koju smo krišom zvali Kvazimodo, i sve hoće nešto da mi bude.

A ne radi se ni o ovome dvoje samo, ima i treće: precizno se poznaju i životne navike. Žali se jedne prilike tako jedan momak kako kod nas u ponoć nema nigdje ništa, a kako se u Beču tek izlazi u ponoć i sve radi po cijelu noć i stalno je ludnica. Međutim, nanese i mene put u Beč, i to baš tako u neka nedoba, i ja, radostan što znam da tek sad počinje život u austrijskoj prijestolnici, velim svojim saputnicima u kombiju: e sad čim ostavimo stvari idemo u grad, saćeš da vidiš šta je zajebancija! Mi u grad kad tamo – nigdje nikoga! Dobro, mislimo se, nema ovde, ali na drugom mjestu sigurno ima, pa obiđemo i drugo i treće i četvrto i nigdje nema žive duše, kao da im je kolektivno izlaz do jedanaest. Pa dobro, mislimo se, možda im nije dan za izlazak, ali bar radi sve po cijelu noć, zajebavaćemo se sami, i tako se masovno izljubimo vrata od prodavnica i prozorčića od kioska kao da nam neko plaća debele pare za to, te na kraju kupimo pive od jednog Turčina, vlasnika kebabdžinice, koji ih je tako papreno zacijenio da nam nisu ni po dvije dotekle svima.           

Toliko samouvjerenih tvrdnji na osnovu tako malo znanja! Provodaju te glavnom ulicom, mahnu rukom na katedralu, mahnu na vijećnicu, svrate te da pojedeš nešto tradicionalno i skupo u starom dijelu grada i vozdra drugari, to je to, a ti dođeš prvom do sebe i kažeš: e, bio sam ti ja tu i tu, znam svaki budžak, oni su ti takvi i takvi, a žive tako i tako!

Jest, jest, kako da ne! Sto posto je sve to tako i oni zaista jesu takvi i imaju takve životne navike. Malo sutra!

Skreni prijatelju malo iz glavne ulice u centru grada i provrti se po tim prljavim, zlosutnim mjestima, pa kad ugledaš negdje par buđavih stepenica gdje uranjaju u asfalt kao da vode u pakao, a ti njima siđi i odškrini teška metalna vrata sa rešetkom što škripe kao kosturi u grobovima, pa zađi u tu prostoriju i upoznaj Sarajlije, Zagrepčane, Beograđane, Banjalučanke i pete i desete, pa onda kad i ako izađeš odatle, kaži mi šta misliš, ako mogneš uopšte govoriti.

Govorim o onim mjestima gdje je bog davno rekao laku noć, a gdje đavo dnevno po dvadeset puta naziva dobrodošli i dobardan, o onim mjestima gdje se dešava neki drugi gradski život koji je malo čime vezan za ovaj kroz koji te provodaju. Ko se tu prekali, tome će pakao da legne lako kao kuja što legne pod ambar.

Pokušaću da vam objasnim o čemu je riječ tako što ću vam ispričati jednu priču, pa vi onda prosudite da li tu može išta sa sigurnošću da se tvrdi. Samo, dužan sam unaprijed da vas upozorim da je ovo što ću vam pripovijedati takvo da se meni samom diže dlaka uz kičmu kad samo pomislim na to! To je jedan onako poprilično delikatan slučaj, na prvi pogled bi se reklo, životni, ali kad se malo bolje zagleda, biće da je tu sam đavo nešto poslovao, jer to, čini mi se, ne može biti, bar ne u ovoj realnosti kakvom su nas u školi učili...

Dakle, slučaj kaziva sljedeće:

Ima u Sarajevu jedno dugačko stpenište od crvenkastog kamena, staro i izlizano od silne upotrebe, podijeljeno jednim debljim zelenim gelenderom na lijevu i desnu stranu (to da se ljudi mogu držat jer stepenice bijahu klizave da bog sačuva i da bi neko mogao da ide lijevom stranom jer tako ne treba), a koje vodw do jedne ravne ulice u inače poprilično strmom dijelu grada. U prvoj zgradi u toj ravnoj ulici ima jedan izlog zaštićen rešetkom od armature, tako prljav i mutan da bi svako ko je pri zdravoj pameti pomislio da se radi o nekoj propaloj napuštenoj radnji koju neće niko da zakupi zbog ovog ili onog razloga.

No, takvo mišljenje bijaše daleko od istine – ne samo da radnja nije bila napuštena, već je radila po čitav dan, a za odabrane ljude i po čitavu noć. O tome koliko je bila propala bi se dalo diskutovati, ali to nije toliko bitno za samu priču, pa ćemo to preskočiti. U njoj se za male novce mogla popiti piva, rakija, vlahov, pelinkovac... i-i-i... to bi bilo to od pića. Ponekad, ali samo tokom jeseni i zime, jer se tada ložio bijeli smederevac, mogla se popiti i kafa ili tako neki čaj ako bi ga neko donio sa sobom, ali to ne možemo uvrstiti u meni jer su bila sezonska pića. Meza se nije mogla naručiti, ali je mušterijama stajala na raspolaganju mogućnost da je organizuju u vlastitoj režiji. Nekoć je iznad ulaza i stajala firma sa nazivom ovog ugostiteljskog objekta, ali hrđa je odavno izjela sve što je na njoj pisalo, a nikome nije stalo da se napravi nova – ko je trebao da zna za nju taj je znao.     

Znam tačno šta vam je na pameti poslije ovog kratkog opisa, ali moraću ponovo da vas razočaram, jer ovaj lokal nije ni blizu tome što ste vi pomislili. Dođu tako neki napirlitani sa cirkonjavim ušima, oni što žele da kasnije u nekom klubu prepričavaju svima gjde su bili, i misle da uđu unutra na piće, ali samo što promole nos unutra s autoritativne strane šanka promukao glas progovara: gdje ste vi pošli, ovo je samo za članove. Oni stanu da se prenemažu, kao kontali samo po lozu, a iza šanka: ne može, haj marš napolje. Šta će, okrenu se da idu i mimoilaze se sa nekakvim čovjekom čije odijelo izgleda kao da je impregnirano kakvim teškim mazivom, a lice kao da mu svakog sata umire po jedan sin jedinac, i, na njihovo opšte zaprepaštenje, pridošlica samo mahne rukom i pred njim već i piva i vlahov. Drugi put se na vratima pojavi ćelav neki debeljko u šorcu i potkošulji, a u pogledu mu se ogledaju sve berbe unazad trideset godina pretočene u razna delikatesna vina u rasponu od dvije do tri i po marke za litar. Iako je nepoznat u lokalu, njega će uslužiti, a ovaj će već kroz pola sata nečim dokazati svoju pripadnost plemenu i imaće puno pravo da psuje majku svima oko sebe prilikom razgovora i onako, bez razloga.  

Klijentela koja je navraćala u naš lokal je bila suštinski ista – sve vam je to bio goli pjano i propalica. Naravno, svaki se od njih razlikovao, jer takva je priroda čovjekovog bića da mu nema identičnog na ovom svijetu, pa tako jedan od njih propio trosoban stan na Breki i sada živi u jednom ćumezu, doduše isto na lijepoj lokaciji, a drugi opet propio dvosoban na Skenderiji i nekakvu zemlju u Rakovici sa svim priključcima i građevinskom dozvolom, pa živi u istom ćumezu sa ovim, doduše isto na lijepoj lokaciji.  

Priča vazda pjanska kod njih jer su vazda svi pijani, a to su vam razne priče koje su uglavnom iste prema tome što su šuplje, a različite uglavnom prema završetku koji može da bude sa tučom i bez tuče. Ne kažem, nije sad sva priča bila šuplja, bilo je tu i šala, sjećanja kojekakvih, politike, religije, filosofije, viceva, fora i fazona, proročanstava, klasičnog mahalanja i još svačega, ali šupljiranje je bilo ipak malo više zastupljeno od ostalih.

No, kao i u svakoj selekciji koja okuplja sve same prvake u nečemu, uvijek postoji onaj jedan koji je malo veći od ostalih, jedan koji je nešto kao polu-bog, onaj koji stoji na čelu onima kojima niko živ ne može ništa, kao što je svojevremeno bio, naprimjer, jedan fudbaler poznat pod imenom Ronaldo u fudbalskoj reprezentaciji prelijepe južnoameričke države Brazil. Tako vam je isto bilo sa kronerima iz ove birtije, a koji su u Sarajevu, iako riskiram gnjev drugih sarajevskih reprezentacija u piću što ovo govorim, sasvim sigurno bili daleko najgori. Imali su i oni svog kapitena, čovjeka kojeg je dotaknulo nešto božansko, to jeste, u njegovom slučaju, nešto satansko, čovjeka koji je, iako je malo ko u to mogao vjerovati, bio sposoban za čuda.

Kad biste nekoga ko ga zna pitali da vam kaže nešto o Sektašu Selveru, taj bi sasvim sigurno napravio grimasu i odmahnuo rukom rekavši: ih! Razlog tome je što je Selver bio jednostavno neopisiv; tri dana i tri noći bi vam neko mogao pričati o njemu, i da onda kaže: a to još nije ništa!

Prva stvar, Selver je mijenjao izgled: jedan dan dolazi u kafanu nekakav oronuli, podbuhli čovjek, jedva se drži na nogama, a ruke mu drhte; ti pomisliš neko novi, zagledaš se malo bolje – kad ono Selver glavom i bradom. Drugi dan dolazi u kafanu ispršen neki čovjek, kez mu preko čitavog lica, a sve đipa po malo kad hoda, jednostavno puca od energije; ti pomisliš neko novi, zagledaš se malo bolje – kad ono Selver glavom i bradom!

Druga stvar, kad i ustanoviš da je to on, opet ne znaš na čemu si. To je bio pravi kameleon od čovjeka, nikad ne znaš kakvim će se napraviti. Naprimjer, dolazi Selver, lijevi mu džep prazan, a desni šupalj; u tom slučaju on je ljubazan i prijatan sa svima, grli se i bratimi, utvrđuje rodbinske veze, pronalazi među više ljudi iz različitih krajeva svoje zemljake i prepričava događaje i doživljaje o nekome ko je tu prisutan, a zbog kojih bi on sada, da to neko od njega zatraži stavio ruku u vatru za dotičnog. Drugi put dolazi Selver u odijelu i cipelama, ulazi u kafanu i ogleda se unaokolo motreći ispod obrva, ni dobardan, ni zdravo nikome, već pravo šanku pa na najvišu stolicu pažljivo sjeda, mrseći sebi u njedra majke alkoholičarske što je sve tako prljavo. Priđe mu tada neko s kim je Selver još juče ustanovio bliske rodbinske veze i zajedničku rodnu grudu, a Selver ga pogleda kao psa, okrene glavu i osorno kaže: nisam ja s tobom ovce čuvo da ti sad meni tako..., a već istu noć tom istom čovjeku opet govori: čekaj, od tvog oca sestra i od prvog rođaka od mog starog baba su od tri brata djeca, jelde...

Jedino što se kod njega moglo predvidjeti jeste da će u određenom stadiju svoga pijanstva početi optuživati nekoga da mu je dva-tri puta dok je on prao suđe prilazio s leđa i hvatao ga za kurac ili će ga optužiti da mu je pušio kurac dok je radio kao noćni čuvar u „Renesansi“ tako što ga je omamio nasuvši mu prašak za spavanje u piće. Pored toga, Sektaš Selver je imao još jednu konstantu – gdje ga sraćka spopadne, tu se Selver posere. Zbog toga mu je, uostalom, dva mjeseca bila taraba u lokalu jer se posrao u pisoar, ali mu je oprošteno nakon što je u suparničkoj birtiji dole na početku stepenica uradio to isto. Sve ostalo – nit' možeš reć' da miriše, nit' možeš reć' da smrdi.         

Dođe ljeto vrelo poput pakla, a Sarajevo prepuno stranaca. Šetaju, slikaju, jedu ćevape i ostalo, bulje u vodiče i tako. Turisti k'o turisti, klasika, došli ljudi pa hoće što bolje da iskoriste. Na Baščaršiji sveopšti haos u svakom smislu, čak je gospodin raspoređivač gostiju iz ćevabdžinice Željo bio doveden u takvu situaciju da kaže: „Nema mjesta trenutno, ako možete malo sačekati...“. Svud po ulicama odjekivali su glasovi prodavača suvenira koji su svoje neznanje stranih jezika zamjenjivali time što su se veoma jako derali na domaćem jeziku: pet euro! deset euro! sedam euro!, a tradicionalni bosanskohercegovački suveniri se prodaju tako jako da to domaća radinost ne može da podnese, pa u pomoć priskače kineski narod da namiri što kod nas ne stižu da naprave.      

Među svom silom turista izdvaja se jedan naročit gospodin sa brkovima dostojnim sultana, koji je odsjeo u hotelu Evropa prije ravno osam dana. Na gospodinovom vratu lanac je debeo i zlatan, na ruci mu prsten isto takav, a glavu mu pokriva šešir skuplji od prosječnog sarajevskog maturskog odijela skupa sa košuljom, kravatom i cipelama. Protekle dane je proveo obilazeći grad, tako da je tog osmog dana njegov um već bio u stanju poznavanja svakog budžaka u Sarajevu skupa sa karakterističnim crtama i životnim navikama njegovih stanovnika. Njegov korak je siguran i dostojanstven kao da su sve te ulice zavedene u gruntu pod njegovim imenom, njegov pogled odmjerava druge ljude onako kako se stranci odmjeravaju.

Među svom silom turista izdvaja se i jedan naročit gospodin kojeg je teško opisati, a ne znam ni da li se može reći da je gospodin. Jeste, Selver Sektaš je to. On hoda istreniranim mangupskim hodom pri kojem lijevom rukom češka stomak ispod majice, a noge zabacuje sa strana kao štapove. Pozdravlja poznate i nepoznate ljude, samoincjativno pomaže prodavačima suvenira govoreći mušterijama kao u povjerenju ono što prodavci izvikivaju na glas: pet euro! deset euro! sedam euro!, a zašto sve to – ptice znaju.

Onda se dogodi nekakav magnetizam koji iznenada učini da naročit gospodin krene u susret ravno prema Selveru u jednoj uličici koja je nekim čudom bila poprilično pusta. Gospodin je odmjeravao Selvera koji je stajao i uzvraćao mu pogled, a kad se ovaj dovoljno približio Selver ga pozdravi.

Stranac stade i čak malčice i zaškilji na Sektaša, ali ovaj se brzo snađe i izvuče od nekud flašicu od srebrne kole u kojoj je sada bila rakija gromovača koja može da ubije pet ljudi k'o od šale i pruži je strancu rekavši mu krišom: Domaća! Stranac potegnu i proguta, jedva se suzdržavajući da ničim ne oda mini-smrt koju je upravo proživio, pa reče: Dobra!, s jednim tako raskvašenim i ukaljanim R da je riječ više ličila na zvuk koji prati radnju povraćanja. Od tog trenutka i stranac i Selver poznadoše s kim imaju posla. Stranac je predložio whiskey na njegov račun. Selver se u hodu kobajagi nećkao.

Osim svoje veličanstvene pojave stranac je u grad na Miljacki donio još jednu novinu – novčanik koji nije bio debeo od vizit karti, članskih kartica iz videoteka, računa, kojekakvih papirića, slika komplet familije i raje, tiketa iz kladionce sa jednim promašenim parom, tiketa od lota, kalendara itd., nego bogami novčanik koji je bio debeo od para, i to evropskih. Stoga nije nikakvo čudo što su dva sata docnije Selver i stranac dospjeli u čudnovato stanje, što od domaće gromovače, što od stranog whiskeya.

Vijugali su Baščaršijom praveći puno buke, Selver je pripovijedao čudesa, a stranac vikao da sve razumije. Negdje oko Begove džamije, nakon Selverovog dužeg navaljivanja, stranac priznade i to da su Selverova punica od druge žene i od strančeve babe s očeve strane jetrva rođaci po ujaku s očeve i dedine strane brat majka daidža amidžići šurak. Poslije tog otkrića Selver uhvati stranca za ruku, zagleda mu se u oči i mrtav ozbiljan mu priznade da bi on za njega sad stavio ruku u vatru i dao oko. Izljubiše se zbratimljeni, grleći se kao da su prava braća koja su se sastala nakon što su oba bila u različitim logorima gdje nisu ništa ni čuli ni znali o ovom drugom. Onda Selver okrenu na to kako je Begova džamija njegova privatna svojina te tako i prestaše da rodbinjaju.

Spuštajući se niz grad Selver je pokazivao svome inostranom bratu svoje poslovne prostore i ostalo gospodarstvo, vičući: e rođo to ti je tu moje, a i ovo prekoputa isto... i ovaj ovde lokal i to tu gdje banka... e, a katedrala, šta misliš čija je? a moja isto, ima kip unutra od mog čukundede, ti ga se možda sjećaš, Sektaš Ludvig zvani Čarlama? a dao ja katolicima pod kriju da se mole bogu..., a onaj stranac, đavo mu pamet obuzeo, širi oči i ibreti se u čudu kako mu je pobratim imućan i bogat.

Dođoše i do Vječne vatre za koju Selver reče da nije njegova, ali da uzimaju od njega drva pošto on ima šume dole na Malti kol'ko ti bog hoće, a iznese i taj podatak da jedan od simbola Sarajeva troši jedan koma dva metara drva na dan. Potom stadoše malo u miru, bez da išta govore.

Stranac je buljio u vatru, a sve ga opsjedaše nekakve žalosne misli o tome kako u njegovoj zemlji nema tako plemenitih i dobrih ljudi kao što je njegov pobratim Selver, kako su tamo svi nekakvi zavidni i zajedljivi, te kako se jedino iskreno vesele tuđoj nesreći. A pogledaj samo tog Selvera! Tipični Sarajlija! Niko ne može za njega reći da je propalica – tja bogat je kao lord!, a pogledaj ti kako se on nosi! On je njega danas prvi put u životu sreo, i na prvu je prepoznao ono nešto, pa je odmah pozdravio i ponudio pićem! A gore u njegovoj zemlji kad treba račun platiti svi k'o da imaju zmiju u džepu! Eh... kamo sreće da on živi ovdje!

I Selver je buljio u vatru, a vatra se najednom jače rasplamsa i proturi plamen još pola metra u vis, nekako u isto vrijeme kad se Selveru zažariše oči. On pogleda u stranca i reče mu sa smiješkom: brate, vodim te sad u najbolju kafanu na svijetu, ovo nije još ništa šta će tek da bude! Stranac mu uzvrati pogled pun ljubavi i pomisli: o tome ti ja pričam moj brajko...

Dođoše oni tako i do onih naših dugih crvenkastih stepenica gdje Sarajlije, a bogme i drugi ljudi redovno mjere leđa. Prije nego što krenuše Selver reče svom pobratimu da on ima jednu osvetu da obavi u birtiji koja je bila tu na početku stepenica, te ga zamoli da mu čuva leđa, što ovaj odrješito prihvati. Selver mu tada iznese plan: on će ući unutra da se pomariše, a stranac neka stoji na vratima s kojim kamenom u rukama, tako da kada Selver izleti u bijeg on može spriječiti gonioce da vrše potjeru. Nađoše kamenje i stranac zauze poziciju. Selver krenu.

Čim Selvera proguta mrak bircuza u momentu se zametnu glasan verbalni pazar sa robom kao što je majka, sestra, djeca, supruga, komplet famelija, otac, bogova majka i slično, a neposredno poslije toga poče i lomljava stakla i krici bitke. Ne potraja to suviše dugo kad Selver izleti sa tuđim štakama u rukama, koje su predstavljale svojevrsni skalp, i povikom: bacaj kume, jebi im sad ti majku!, na što kum-brat-stranac, psujući na svom jeziku, vjerujem, jednako pogane stvari, osu žestoku paljbu od čega se oba velika stakla izloga sasuše u milion komadića. Neprijatelj ostade šokiran, tako da njih dvojica sretno umakoše uz stepenice i dođoše do najbolje kafane na svijetu u kojoj Selvera dočekaše povicima i aplauzom kad ga ugledaše gdje nosi Haramijine štake, jer Haramija je mnoge jade svakodnevno zadavao raji iz gornje birtije, a Selver nesebično priznade da mu je u tom poduhvato pomogao i njegov zemljak, kum i brat zbog čeg i ovaj dobi svoju slavu što ga razgali da kupi svima piće.  

Zametnu se tu ubrzo veliko slavlje i tako žestoko da se čak pucalo u zrak iz automatske puške, a samo slučaj spriječi Kineza da baci bombu (njega je Haramija jednom prilikom sodomizirao s obje štake, bar se tako priča) ispred radnje jer se bio toliko napio da je kod drugog koraka prema vratima ljusnuo u duboku komu. Poslije tog slučaja vrata ugostiteljskog objekta su se zatvorila i zabravila, a kada je nekakv nepoznati pokucao da ga puste dobio je odgovor da je u lokalu privatna zabava – proslava rođendana, te da se ne može ući bez pozivnica, plus mu neko iz pozadine opsova mater i Haramiju.

Šta se sve dalje dešavalo u birtiji, ja stvarno ne znam, jer su oni navukli i store na izlog da se ništa ne vidi. Znam samo da je muzika, cika i lomljava trajala do dva sata iza ponoći, nakon čega se vrata otključaše i propustiše u noć nekakvog čovjeka za kog se ja mogu zakleti i bogom ako treba da nikada prije nije ušao u dotični lokal, a pogotovo ne tog dana. Ono, jeste da je novajlija pomalo podsjećao na onog brata stranca, i meni je poznato da su u dotičnom lokalu bile moguće i djelatno prisutne mnogobrojne transformacije ličnosti, ali ovako nešto, to je prosto... To je neka nečista sila, nema drugog objašnjena.

Bio je bos, košulje potpuno raskopčane, bez prstena i lanca i gologlav, a jedino po čemu je ličio na brata stranca bijaše njegov desni brk koji je bio manje-više isti kao kod našeg znanca. Lijevi mu je bio izgoren do samog nosa, te se ne može reći da je bio ovakav ili onakav, zato ćemo to odbaciti kao dokazni materijal. Ipak, najstrašnije od svega toga bijaše što je ovaj novi čovjek imao na glavi magareći ular, a povodnik je držao u desnoj ruci te je tako sam sebe vodio.

Po hodu mu se vidjelo da je zvjezdano pijan, ali uspijevao je nekako, valjda uz pomoć onog ulara, da se kreće. Sišao je niz stepenice, odgegao se kao patak pored vječne vatre, pa gore Ferhadijom dođe skroz do Begove džamije. Tu zalupa šakama na vrata i poče da se dere da je džamija sada njegova, da je kupio od barona Selvera, svoga bliskog rođaka, te da dolazi s njegovim blagoslovom da se useli u svoju novu kuću. Bio je toliko glasan da su ga čuli svi ljudi na kilometar okolo, ali policajci ipak bijahu prvi koji dođoše. On im se obradova i poče da trabunja kako je u Sarajevu i policija najbolja jer služi građanima u svako doba dana i noći i sve tako nešto, a onda ga gospoda policajci savladaše i ubaciše u kola te pravac stanica.

Nepoznati se probudio u keliji polu-živ i zatražio vode. Dali su mu i on se malo dohavizao, a kad vidje gdje je dospio, stade da viče i jauče, jer, bože moj, otkud on, nevin i pošten čovjek najednom u zatvoru! Jedan, i meni je čudno otkud takav, pristojan policajac ga umiri i ispriča mu u kakvom su ga stanju zatekli i zbog čega je u pritvoru. Na to je nepoznati skočio i počeo da se dere kako je on pošteno kupio Begovu džamiju za gotov novac i zlato, kako ima jake veze u Helsinškom komitetu i Haškom tribunalu, kako će se žaliti ombdusmenu, kako zahtijeva da ga odmah oslobode, kako ovo, kako ono, ali sve to rezultira time što onaj ljubazni policajac ode i ostavi ga opet samog.

Glava ga je rasturala kao da je dva puta pao na nju, a misli su mu bile čisti košmar. Tek najednom, u tom silnom haosu, promoli se kao nekakva jasnoća i bljesnu mu tako jezivo u svijesti da se sav ukipio. Po prvi put nepoznati pomisli da je izigran, da je sve to jedna obična farsa, i odmah osjeti kako mu leen znoj lije niz leđa. Jedan debeli, ovaj je već bio normalniji, izuzetno nekulturan i nezgrapan policajac dođe, otključa ćeliju i povede ga nekuda gurajući ga.

Obreo se u jednom klasičnom prizoru. Sto, stolica i ogledalo duž cijelog jednog zida. U drugoj sobi bijaše Haramija sa svojom momčadi. Kad vidješe da je samo ovaj nepoznati uhvaćen (za kojeg ja odgovorno tvrdim da nije i ne može da bude onaj naš stranac), valjda i sami zavarani onim desnim brkom, pomisliše da je bolje da za sve okrive njega, misleći da će time unjeti razdor među neprijatelja, a Haramija je odavno upamtio krilaticu „Zavadi pa vladaj.“

Sjedio je tu koji minut sam nakon čega uđe brkat inspektor i stade da ga ispituje: gdje je bio juče, s kim je bio, šta je radio, a on kao za inat ne može ničega da se sjeti, već sve jedanko, ali sada već dosta tiše, trabunja o ombdusmenima i uglednim advokatima! Tek na kraju inspektor ga obavijesti da ga hapsi i smješta u pritvor na dvadeset i četriri sata radi oštećenja tuđe imovine i krađe, tj. što je polupao izlog kafane „Sloboda“ i otuđio Haramiji štake, što je nasrtao na kulturnu baštinu grada, tj. na Begovu džamiju, i još radi par nekih stvari.

Istog tog dana brkati inspektor se pojavi u birtiji na vrhu crvenkastog stepeništa sa slikama uhapšenog. Niko ga nije mogao prepoznati, jedino Selver, koji se već bio podobro nazvizgao, reče da ne može tačno da se sjeti, ali da misli da je osoba sa slike bivši noćni čuvar „Renesanse“ koji mu je na prevaru popušio kurac i kojeg on već duže vremena traži da poravnaju račun, a onda je promijenio i rekao da sad konta da je to možda ovaj jedan frajer kod kojeg je on bio desetak puta kući na derneku, a ovaj mu je u dva-tri navrata prilazio s leđa i hvatao ga za prepone, ali samo ta dva-tri puta, ostalih sedam-osam nije. Vidjevši gdje je došao inspektor odmahnu glavom i pođe nazad.

Stvarno su te dugačke crvenkaste stepenice klizave da bog sačuva, da ste samo vidjeli inspektora kako se polomio kad je sialzio!   

Kako je samo lijepo ljeto na Bjelašnici. Čist zrak kao da ga nema, sunce jako, a ne peče. Po livadama se šareni cvijeće čiji miris se miješa sa mirisom šume. Nigdje žurbe, nigdje galame, već sve polako, lagano, da se čovjek nikako ne može nasekirati. 

Pa opet, na Bjelašnici je bilo i takvih kojim je to divno ljeto izgledalo čemernije od najcrnje zime. U takvim raspoloženjima, oni su od cvrkuta ptičica čuli podlo ruganje, a od huka sove suštu istinu. To su bili vojnici.

Kasarna na Bjelašnici je slovila za najgoru. Ne nalazeći dovoljnih riječi, oni koji su je preživjeli opisivali su je kao goru od najgore, i još gore od toga. Izgrađena na kraju svijeta, okružena šumom dokle pogled dopire, odsječena od svakog oblika civilizacije, kasarna na Bjelašnici je izgrađena kao važno uporište državne odbrane u budućem ratu, iako je svima bilo jasno kao dan da je to obična glupost, pošto je ona bila toliko daleko od svega da je izgledalo malo vjerovatno kako iko živ na svijetu prevalio toliki put zbog malo rata. "Da sad bude smak svijeta, ovdje ga ne bi ni osjetio.", govorili su vojnici između sebe.

Prokleta avlija ima Karađoza, a kasarna na Bjelašnici Hurema. Karađoz je, koliko god bio đubre od čovjeka, bar imao neke pameti, a Hurem nije imao nikakve. Vojnici su ozbiljno vjerovali kako je komandir stvarno lud, i tome se nisu čudili, pošto je Hurem već dvadeset godina bio komandir na Bjelašnici. Iz zajebancije su pričali da ga je rodila medvjedica i da su ga jednom u Sarajevu zaskočili, zgombali i zatvorili u kavez u Pionirskoj dolini, kontali ljudi medvjed.

Visok kao štok od vrata, sa glavom i vratom poput panja, dlakav do očiju, trapav i mlitav, neumorno je hodao kasarnom i vrebao vojnike ne bi li ih štagod kaznio. Što je automobilima benzin 95 oktana, to je njemu alkohol 50 + gradi. Golem i pijan, često bi svoj pohod na vojnike završio go do pasa u jarku, spavajući u blatu s govnima. Tada ga je valjalo brže bolje izvaditi i odnijeti u krevet, dok se ne probudi, jer ako bi se probudio u takvom stanju, naredna tri dana u kasarni bi postalo loše kao da je zaista rat.

Vojnici su odavno prestali da se žale na Hurema, jer time bi samo još gore sebi napravili. Kada bi Hurem saznao da se neko na njega žalio, taj bi do odsluženja vojnog roka radio sve same najgore poslove, a neminovno bi dobio i batine. Istina, mnogi su planirali da se osvete i ubiju ga poslije odsluženja roka, ali čim bi se vratili kući, ta želja bi ih minula, jer nema te sile koja bi čovjeka natjerala da se vrati gore.

Na Bjelašnicu su slali one koji su nešto debelo zajebali, kao u kazneno-popravni dom. Jednom sedmično u kasarnu su dolazili novi osuđenici. Broj vojnika koji su tu bili je u svakom trenutku bio iznad tristo pedeset, a ponekad ih je znalo biti i petsto. Među njima je bilo svakakvih ljudi, od gradskih mangupa, do mentalno oboljelih manijaka. Opšteg drugarstva u takvim zajednicama nema i ne može ga biti, pošto je svak morao biti na oprezu u svakom trenutku. Kao i u zatvoru, vojnici su se družili u klanovima, okupljajući se prema nekim zajedničkim interesima. 

Tog petka u kasarnu stiže džip sa četiri nova vojnika. Izašavši iz džipa, oni se postrojiše u vrstu, a kapetan posla momka po Hurema. Hurem dođe, bos i u potkošulji, i odmah pristupi razgledanju vojnika, ne obazirući se na kapetanovu pruženu ruku, zbog koje je ovaj izgledao kao saobraćajac.   

"Ti! Kako se zoveš?", zagrmi Hurem na prvog vojnika, sa licem osobe koja će ukrasti šta bilo.

"Aladin Polupašić, komandire!", odgovori vojnik.

"Idi da ribaš klozete, govnaru jedan!", otpusti ga Hurem.

"A šta ti prevrćeš očima?", unese se u lice drugom vojniku, u kog je u lijevom oku igrala crvena, a u desnom crna boja, dok mu je u ustima bila jedna bijela kuglica.

"U živinarnik! Ako nađem samo jedno govno za pola sata, proklinjaćeš dan kad te mater okotila!", zagrmi Hurem i otjera ga.

Treći vojnik je bio slika i prilika Dragana Nikolića u filmu "Ko to tamo peva". On je stisnuo obraze da se ne nasmije, pošto je opazio jednog majušnog pauka kako izlazi iz šumice na lijevoj Huremovoj jagodici.

"Ime!", obrati mu se Hurem, a pauk se ukipi i znatiželjno naćuli uši, pošto je i sam gledao "Ko to tamo peva", i jako ga je interesovalo nije li to stvarno Dragan Nikolić, jer ako jeste, on je bio rad da pomogne ako šta može.

"Dragan Nikolić.", odgovori vojnik.

"E svaka ti čast, kako ono kaže tamo, ja bi proterao autobus ovuda!, hehe, dobri ste mi skroz, samo tako nastavite.", reče pauk, ali glas mu bijaše toliko slabašan da ga niko nije čuo.

"Jesi li ti peder!?", zagrmi Hurem.

"Nisam, komandante."

"Namjerno si se prijavio u vojsku da budeš okružen kurčevima! Ali naučiću ja tebe pameti! Marš u svinjac da čistiš govna!"

Dragan Nikolić nabaci kez, ni ne sluteći koliko je imao sreće što to Hurem nije vidio, jer da jeste, završio bi kao i u pomenutom filmu.

Pred četvrtim vojnikom Hurem malčice ustuknu i širom otvori zaprepaštene oči. U proteklih dvadeset godina Hurem se nagledao svakojakih lica izbliza, ali ovakvo još nije sreo. Bio je to nekakav prosijed čovo koji bi mogao imati pedeset i koju godinu, sa brkovima kao dva kapitalna čupava mačija repa. Od tih teških brčina čak i Hurem osjeti dozu poštovanja.

"Otkud tebe, brko?", upita.

"Dobio sam prekomandu, komandante.", reče brko.

Da je umjesto veličanstvenog brke bilo neko drugo lice, Hurem bi ga iste sekunde poslao na poligon dvadeset puta. Ovako, on je stajao i zbunjeno gledao u te goleme brkove, ne znajući ni sam kako bi se postavio.  Brko je stajao mirno i gledao ispred sebe, dok su mu se brčine lagano njihale kao palmine grane od povjetarca.

"Voljno.", reče Hurem, zaprepastivši sve prisutne. Nikada ga prije nisu čuli da je nekome rekao voljno.

Brko je sve radio sam. Ako bi ga neko od vojnika i pitao nešto, uvijek bi davao uvijene i neodređene odgovore. Šetkao se sa rukama na leđima i gledao nekud u daljine, kao da vidi jedrenjak kako jezdi po moru šume, a čim primijeti nečije oči na sebi, odmah nekuda šmugne. Zbog svega toga o njemu se ustali vjerovanje kako je on neki učenjak i profesor, a kako je zaglavio Bjelašnice, tu se već sasvim proizvoljno namaštavalo. Osim toga, bila je još jedna misterija u vezi sa brkom: Hurem ga je poštovao i štedio koliko god je mogao. Nekoliko puta ga je čak oslobodio i redovne straže. Ni o tome niko nije mogao ništa smisleno reći, već su vojnici onako nagađali.

Ubrzo se kasarna naviknu na brku, i sada su se još samo pridošlice čudile njegovoj pojavi. Kada bi upitali nekog od starih vojnika ko je on, dobivali bi uvijek isti odgovor: "To ti je brko." Niko više nije ni pokušavao da sazna išta o njemu, već ga prihvatiše takvog kakav je, i život u kasarni se nastavi u svojim uobičajeno mučnim tokovima.

Jedne večeri Hurem popi nadušak polovku gromovače i krenu u pohod. Grmio je Hurem, a grmilo je i nebo, koje se u trenutku namrači kao da đavo prde u atmosferu. Teturajući kao mrtvac kad oživi, psovao je hljebove i izdavao suluda naređenja. "Prosinečki! Dvadeset puta poligon! Šekularac! Na ribanje klozeta! Barbarez! U svinjac! Katanga! Na guljenje krompira!", dernjao se Hurem, a nebo ga podržavalo, šibajući munjama poslije svake njegove naredbe.

U dvorištu ne ostade ni jedan jedini vojnik. Vidjevši da je dobro obavio posao, Hurem krenu prema spavaonicama, sipajući samo najgore psovke sebi u njedra i razmišljajući kako bi vojska bila puno bolja kada bi komandiri mogli koristiti vatreno oružje pri uspostavljanju discipline. Na ulazu zateče par vojnika i posla ih na poligon. Zatim uđe u prvu spavaonicu i pobaca sve deke i jastuke sa kreveta, pa ode zaprjetivši samicom svima. U drugoj spavaonici natjera sve prisutne na sklekove, treću kompletno istjera na gimnastiku, a u četvrtoj više nije znao šta bi, pa je nasumice odabrao jednog vojnika i naredio da ga vode u samicu zbog drskosti i neizvršenja naređenja. Pošto se umorio od tolike galame, nije mu se dalo da se penje na sprat. Zauzeo je busiju na stepeništu i pritajio se, obećavši sebi da će prvog koji sretne zaviti u crnje od crnog. 

Ubrzo se začuše koraci na stepenicama. Neko je silazio. Hurem se pripi uza zid i zaustavi disanje, a kad vidje dva vojnika koji su tog dana tek stigli u kasarnu, samo što ne pišnu u gaće od sreće. Pustio ih je da ga prođu, pa im iza leđa zagrmi:

"Stooooooj!!!!"

Vojnici poskakaše kao da su ih duhovi napali, te se jedva pribraše i stadoše u stav. 

"Jesam li ja vas poslo u spavaonicu ili da čistite svinjac!?", upita Hurem i stade da im prilazi prijetećim korakom.

"Očistili smo svinjac, komandante.", reče jedan od vojnika.

"Ma nemoj!? A šta ti misliš, da sam ja slijep!? Odgovaraj kad postavljam pitanja!"

"Ne mislim."

Hurem poče kipjeti od bijesa. On je stalno trpio frustracije u ovakvim situacijama, pošto mu se svaka kazna osim smrtne činila nedostojnom takve nediscipline.

"A ko misli!?", upita da dadne sebi vremena i da oteža vojnicima.

Oni su šutili i čekali šta će biti sa njima. Niko živ se nije čuo, kao da osim njih trojice i nema nikoga drugog u kasarni. Utom kiša poče šibati po prozoru. Hurem pogleda i vidje da je napolju nastupila oluja.

"Na stražuuuu!!! Marš na stražu, đubradi jedna!!! Za pet minuta da ste se nacrtali kod ovaca na straži, kunem vam se, pas će mrtva glava!!!"

Ovce su bile na jednoj livadi, udaljenoj oko jednog kilometra od kasarne. To je bila najteža straža, jer je neprestano trebalo paziti da koja ovca ne pobjegne, a i vladao je veliki smrad, pošto je čitava livada bila tako nabrabonjana da je bila više crna, nego zelena. "Sretno momci, čuvajte se!", rekoše im oni koji su imali dovoljno srca za sažaljenje gledajući ih kako odlaze.

Dok su izašli iz okruga kasarne, već su bili mokri do gole kože. Kiša je tukla u prst debelim mlazovima kao iz tuša, a silne munje su osvjetljavale okolinu kao da je dan, tutnjeći kao da se ruše planine. Oba vojnika su mislila kako se neće živi vratiti sa straže i obojici je donekle bilo drago što pada kiša, jer je skrivala njihove kukavne plačeve. 

Najzad stigoše do poljane na kojoj je bio tor sa ovcama. Zaglušeno blejanja ovaca mladićima se učini tako sablasno da obojica pomisliše kako se tu mora desiti neka golema strahota, da će munja udariti i sve ih pretvoriti u hrpu spaljenog mesa i kostiju. Jedan od njih opazi stražarsku strehu, povuče kolegu za rukav i pokaza mu prstom. Pođoše bez riječi, a obojica zavideći sreći onog kog će zamijeniti.

Ali ispod strehe ne nađoše nikoga, iako je puška bila tu. Jedna munja osvijetli i oba mladića pročitaše divlji strah u očima drugog. "Nema ga...", tiho reče prvi, imenom Menan. "Šta ćemo?", uplašeno će drugi, koji se zvao Selver. Menan slegnu ramenima i stavi obje ruke na pušku. To isto učini i Selver.

"Da nije otišao srati?", s nadom će Menan.

"Moguće.", reče Selver i stade se osvrtati oko sebe. Ovce su blejale sve jače i jače. Munja bljesnu i mrak nestade za trenutak.

"Šta je sa ovim usranim ovcama!?", bijesno će Menan.

"Usrale se ko i mi.", reče Selver, koji je bio toliko siguran da će poginuti da je postao sasvim iskren. Menan požuri da kaže kako se on nije usrao, ali odusta, pošto mu se učini da ne samo da se usrao od straha, nego i pravo, u gaće. Laknu mu kad vidje da nije, pošto neofirno rukom ispipa situaciju.

"Da ovog nije grom ubio?", tiho će Selver, na što se prvi sav ukoči kao da se zaledio i panično reče: "Misliš?"

"Što ne bi?", reče ovaj iskreno.

Utom Menan podiže glavu i shvati da oni stoje ispod nekoliko jako visokih stabala, od čega dobi napad panike kao da se probudio u mrtvačkom kovčegu.

"Bježimo!!!", kriknu on izbezumljen, i potrča prema ovcama. Selver se uplaši još više kad vidje njega i poleti koliko ga noge nose. Nebom proleti blještava lopta i gruhnu u brdo prekoputa, od čega zemlja zadrhta kao da je Bjelašnica u Japanu.

"Vansvemirci!!! Napadaju nas vansvemirci!!!", ciknu Menan i baci se potrbuške u brabonjasto blato.

elver je, srećom, gledao nekakav film o Nikoli Tesli, pa je znao da to nisu nikakvi vanzemaljci, nego prirodna munja, mada se i on dobro prestravio od udara.

Menan ustade i uperi pušku ispred sebe.

"Stoj! Pucaću!", derao se, iako nikog nije bilo ispred njega, a nije imao ni metaka. Selver mu pritrča i stade da ga umiruje govoreći ono što je znao o tim kuglastim munjama. Najzad odlučiše da se ipak sklone pod strehu, jer je sve to trajalo dovoljno dugo da se u njima probudi nada u život, a s tim dolazi i želja za boljim životom. Kiša smanji i pređe u običan pljusak, a i Zeus bijaše pri kraju sa nastupom, te je sada izbacivao resto, sitne gromiće i ostalo trunje što je ostalo u korpi. Vojnici odahnuše, a kad Selver izvadi suhu kutiju cigareta iz unutrašnjeg džepa, obojica osjetiše dječiju radost.

Pošto izmerakaše po jednu, odlučiše da najzad potraže nestalog vojnika.

"Da ga zovemo?", predloži Kenan.

"Ma jok. Šta ako ga je otela neprijateljska vojska? Onda će znat da smo i mi tu.", ozbiljno Selver, iako nije tako mislio, već je tjerao šegu sa kolegom, koji se pred tim njegovim riječima ponovo samrtnički uozbiljio.

"Eh, pa ovaj je izgleda skroz naskroz glup!", reče Selver u sebi i odluči da iskoristi to, pošto mu je smijeh neobično prijao nakon smrtnih strahova koje je prije toga pretrpio.

"Tiho!", opomenu on kenana, i krenu da se šunja ofirno kao filmski vojnik.

"Dole!", iznenada povika i čučnu, a njegov kolega se odmah baci na koljena u kaljugu.

"Ja budale! Bože ti sačuvaj!", čudio se Selver u sebi, osjećajući kako mu srce radosno poigrava. Posmatrao je Kenana kako napeto gleda u njega i čeka sljedeći mig da ga hitro posluša. Preko Selverovog lica pređe zloban smiješak, i on se naže na uho svog kolege, te mu šapnu:

"Neko ima u toru!"

Kenan samo što ne pade u nesvijest.

"Š-š-šta ćemo?", jedva izusti.

"Imaš li ti makar jedan metak?"

"N-n-nemam..."

"Šteta. Ja imam samo jedan, ali tog čuvam za sebe, ako me zarobe. Ništa, onda ćemo probati na blef. Imamo puške."

Prije nego Kenan uspjede išta reći, Selver mu okrenu leđa i stade na prstima da skakuće kao baletan prema toru. Ovaj poleti, jer mu je najgore bilo da u takvom trenutku ostane sam. Munje gotovo da i nisu više sijevale. U mraku se nije vidjelo kako se Kenanu trese brada, niti se vidjelo kako se Selver podlo kesla.

Dođoše uz samu ogradu i tu čučnuše. Tor je bio povelik, u njemu se guralo oko sto pedeset ovaca. Mirisalo je na brabonjke i ovčiju pišaku. Selver je tražio očima čobansku kućicu za koju je bio ubijeđen da postoji, jer gdje drugo bi mogao biti vojnik sa straže? Ne mogavši da je nađe, on i sam osjeti povratak straha. Odjednom ga je Kenan, koji je drhtao kao prut, toliko nervirao da bi ga najradije išamarao. Blejanje ovaca opet postade sablasno, a mrak zlokoban. 

"Hoćemo li ulijetat?", upita Kenan, koji je već dogurao dotle da bi učinio bilo šta, samo da više ne trpi strahote neizvjesnosti. 

Selver ga pogleda kao zadnju budalu, ali njegov prijedlog mu se ne učini toliko glupim. Bacivši još jedan pogled na ovce, on pomisli kako je sigurnije stati među njih, nego biti na otvorenom. "Idemo.", reče Selver tiho i pođe prema vratnicama. Kenan ga je slijedio. 

Grmljavina opet poče, a za njom se stade pojačavati i kiša. Shvativši to kao poruku nebesa, Selver pretrnu od glave do pete i osjeti blagu paniku koja se sve više pojačavala. Čvrsto držeći pušku, on se uze iskreno moliti bogu da ga spasi, misleći kako će sutra pobjeći iz kasarne, pa šta bude neka bude. Otvorili su vratnice i stupili u tor, na što ovce uplašeno nagrnuše na suprotan kraj.

U tom trenutku bljesnu takva munja da se nebo osvijetli za čitave tri sekunde. Selver i Kenan se toliko zaprepastiše da im puške poispadaše iz ruku, a Kenan doda još i ruke u vis.

Isrped njih, ležeći na boku u govnjavoj kaljuzi, nekakav brko je prčio ovcu. 

Selver se prvi pribra i povika:

"Šta radite to, gospodine?"

Nova munja osvijetli nebo, i oni vidješe brku kako gologuz bježi prema ogradi. 

"Ehej, čekaj!", dreknu Selver, ali pri sljedećoj munji vidješe kako brkina golema stražnjica nestade u šumi.

Sutradan je čitava kasarna brujala o tome kako je brko obrijao brkove.

Ubica

Kad sam završio sedmi razred, vrlo dobrim uspjehom, otac i majka su me pitali šta želim kao nagradu. Tražio sam vazdušnu pušku i vazdušni pištolj, ali na kraju sam dobio samo prvo. Pištolj sam svakako onako spomenuo.

Osim mene, u naselju su vazdušne puške imali Bajro, Picke i Šele. Nas četvorica smo napravili tim i nazvali ga Ubice.

Od nas četvorice, Šele i ja smo trenirali streljaštvo, ali on kao da i nije, pošto je imao kompleks zbog kog nije nosio naočale, a trebale su mu. Pošto sam ja bio najbolji, ja sam bio vođa Ubica. Sa lakoćom sam pogađao vrane i golubove u oči, a na meti mi niko ništa nije mogao. Osim toga, izmislio sam i jednu inovaciju koja se ubrzo raširila po čitavom gradu: gađanje golubova biberom u oko. Prvo, to je bilo mnogo čovječnije prema golubovima, pošto ih biber u zrnu nije mogao ubiti, a drugo, način na koji golub popizdi zbog bibera u oku je bio neuporedivo zabavniji od običnog mrtvog goluba.

Osim pušaka, zanimacija tog ljeta je bila drkanje. Picke je krao erotiku od starog, nakon čega bi se sva četvorica zatvorili u podrum u mojoj zgradi, i u jednom zabačenom dijelu koji smo zvali šlajfaona, drkali. Osim što smo ga bacali na slike, čitali smo i priče. Jedan čita, trojica ga bacaju, i rotiramo se za erotikom.

Šele je prednjačio u drkanju. On je ponavljao razred, tako da je imao više iskustva, iako je uvijek tvrdio da je sam izmislio inovacije koje je predstavljao.

Jednom se tako mi dogovorili da idemo ubijati žabe na jednoj bari u blizini, i svi se skupili sa puškama, osim Šeleta, kom je bila ruka zamotana. Pitali smo ga šta mu se dogodilo, na što je on rekao da je kod rođaka gledao pornić i da ga je tako jako bacio da je iskrenuo zglob. Kasnije je ipak svaki čas tražio pušku da puca, vadeći se za promašaje na povrijeđenu ruku, iako smo svi dobro znali da kurca ne vidi.

Šele je stalno lagao gluposti vezano za sex. Po njegovoj priči, on je svakoj ženskoj osobi u naselju vidio pičku ili bar sisu. Taman kad si ti spustio glavu, prođe kona gola do pasa na prozoru. Da je neko drugi toliko lagao o tome, davno bi ga otjerali iz društva, ali Šele je imao talenat za priču, tako da smo ga oduševljeno slušali.

Jednom mi u velikom parku špijunirali par. Bilo je neke akcije, ali se ništa nije vidjelo, pošto je momak imao nekakvu ogromnu jaknu kojom je sve sakrivao. Kad su otišli, mi izađemo iz grmlja, a Šele kaže:

„Joj, vidjeste li i vi što i ja?“

A mi svi:

„Šta si bolan vidio!?“

„Joj, vidio sam joj koku...“

Iako mu niko ne vjeruje, uvijek neko, za svaki slučaj, upita:

„Pa kako izgleda?“

„Najljepša stvar na svijetu koju sam ikada vidio...“

Tog ljeta Šele je izmislio fazon sa muhom. Našli smo se da idemo pucati na golubove protiv tima Vod smrti iz susjedne ulice. Dok smo hodali, Šele je oduševljeno pričao o svom pronalasku:

„Uhvatim muhu i zatvorim je pod čašu. Uveče, kad se idem kupat, napunim kadu taman toliko da mi samo glavić iz vode viri kad legnem. Onda uzmem muhu, otkinem joj sva krilca i cup!, na glavić! I ona nema gdje, već samo po glaviću! Joj ko da ti ga neka puši!“

Niko nije sumnjao da je Šele to zaista uradio, ali nam je svima bilo smiješno kakva glupost njemu padne na pamet, iako smo svi to kasnije probali.

Početkom avgusta puške su nam već svima isfurale, a na njihovo mjesto dođoše cigare. Svaki dan smo pješačili četrdeset i pet minuta do auto otpada, gdje smo sjedili u razvaljenim automobilima i pušili.

Taj dan sam ponio pušku jer sam je mislio prodati Husi, koji je čuvao otpad. Iako sam mu deset puta objasnio da vazdušna ne može ubiti štakora, on je navaljivao da je kupi, neprestano pričajući kako će pobiti sve do jednog štakora. Pošto je bio spreman da je plati koliko je koštala, htio sam je prodati.

Prvo smo sjeli na haubu jednog auta da ispušimo po jednu. Iz zabave sam pucao unaokolo, pretvarajući se da sam Old Shatterhand. Šele je, naravno, tražio metak. Iz nekog razloga mu nisam dao, nakon čega smo se počeli podjebavati. Pošto Šele nije bio najbistriji, sa lakoćom sam ga uzeo u tom verbalnom sukobu, nakon čega je on popizdio i rekao kako se ja foliram sa vazdušnom, a pravom ne bih mogao pogoditi čovjeka ni sa pet metara. Njegove riječi me pogodiše, pošto su bile istinite, jer sam ja bio sitan i nisam mogao izdržati trzaj vojne puške. Uzvratio sam što sam oštrije mogao, tako da ubrzo dođe i do naguravanja.  

Dok me Bajro čuvao, Šele je uspio da mi zvekne šljagu preko preko Picketa. Iako je bio slab udarac, jako me zabolio.

Situacija se smirila i mi pođosmo ka Husinoj kućari, ali ja nisam zaboravio. Mislio sam kako da se osvetim. Kad smo došli do Huse, više nisam želio da prodam vazdušnu.

Nekoliko dana poslije naizgled je sve bilo po starom.

Sjedili smo na haustoru, pljuvali i dosađivali se. Šele je, kao i obično, pričao:

„U drkanju ja više nemam šta da probam. Sve fazone sam probo, čak sam i neke izmislio.“

Iako sam danima razmišljao o tome, ideja mi dođe u trenutku:

„Pročito sam u jednoj knjizi o sexu da je drkanje najslađe u opasnosti.“

„Ih, otkad ja to znam!“, požuri Šele, „Nema ništa dobro ko kad ga baciš negdje napolju, gdje te mogu uhvatit!“

„Ma jok to...“, rekoh ja i zavrtih glavom. „Nije to.“

„A šta je onda?“, upita Šele, gotov da se svađa.

„Ovde ne piše za takvu opasnost. Mislim, ima i to, al to je posebno. Ovde kaže za drkanje kad se puca, kad možeš glavu zijanit...“

„To kad ga vojnik drka u rovu.“, reče Picke.

„Il kad ga čovjek drka na motoru.“, doda Bajro.

„Baš tako!“, odobrih ja.

Šele se uhavti za bradu i utonu u misli.

„Piše da u tom trenutku, valjda od činjenice da možeš poginut, bude ti isto ko da guziš!“

Na ove moje riječi Šeletove oči sjevnuše. Nekoliko trenutaka prođe u tišini, a onda on reče:

„Stavljo sam ga ja pod nož, fakat bude ko da guziš!“

Napadosmo ga da laže, a on se, kao i obično, uze vaditi, pozivajući se na rođaka koji je to njemu rekao još kad je bio peti razred.

„Nisi ti to osjetio, ali znam ja kako možeš osjetit!“, rekoh ja, naglašavajući posebno predzadnju riječ.

„Kako?“, zainteresirano će Šele.

Sutradan smo se skupili na otpadu sa puškama. Huso nam je posudio sto, na koji smo stavili dvije konzerve kao mete. Šele je stao između njih i izvadio ga. Mi smo pucali, a on je drkao.

„Priprema! Pozor! Pali!“, dernjao se Šele, podvriskivajući nakon svakog pucnja.

Činilo se da zaista uživa u tome što radi.

„Priprema!“, uzviknuo je iz sveg glasa.

Otvorio sam cijev, ubacio dijabolu i zatvorio pušku trzajem kao kauboj.

„Pozor!“, prostenja Šele i jako zažmiri.

Udahnuo sam, naslonio pušku i naciljao.

„Pali!“, kriknu Šele i sav se skvrči.

Onda vrisnu, sruši se na zemlju i stade valjati u prašini.

„Jebo vas bog ludi!“, zagrmio sam na Picketa i Bajru, bacio pušku i potrčao prema Šeletu.

Ležao je na leđima i vrištao kao žena na sinovoj sahrani. Na stomaku je ležao njegov pokojni 'rac i trzao se. Ispod glavića se širila barica krvi.

Srećom, povreda nije bila ozbiljna i sve je prošlo kako treba. Šele, koji je oprostio ko god da je, svima je pričao: „E, znaš li ti kako sam ja otkrio da kurac nema lobanje?“

Evo nešto što sam napisao u prethodne dvije noći. Treba to još sredit (ili skroz odbacit), ali kako nisam nekoliko dana ništa postavljao, odlučio sam da vam je ipak pokažem.

Pokvarena svadba

Koliko je teško organizovati svadbu, to najbolje znaju mladenci. Osim što se valja postarati oko datuma, mjesta, izbora jela i pića, muzike, vjenčanice, prstenja, i milijardu drugih stvari, mladenci se unaprijed moraju pomiriti da će se u pripremi svadbe nekoga smrtno uvrijediti. Čim se pročuje da se neko vjenčava, odmah se sjate i živi i mrtvi da pomažu u organizaciji, pri čemu svako zna šta je najbolje. Siroti mladenci, koliko god da se trude, ostaviće nekoga nezadovoljnjim, ko će još dugo nakon svadbe pričati kako je ista bila sranje, završavajući sa: „Kakvi mladenci, takva i svadba.“
Ali sve to je izgledalo poput beznačajne sitnice u očima mladoženje Ferdinada, čim bi mu na um pala jedna jedina riječ: Selver.
I šta sada on da radi? Ako ga ne pozove, neće imati mira od familije, jer pobogu, Selver mu je rođeni brat. S druge strane, ako ga pozove svadba će, sto posto, biti upropaštena.
Pred tom činjenicom Ferdinand je osjećao navale vrućine i simptome duševne rastrojenosti, jer koliko god da je on razbijao glavu, mijenjao boju lica i provodio besane noći u pokušaju da pronađe adekvatno rješenje, sve je više uviđavao kako će ga na kraju ipak popušiti.
Nakon što bi dobro namučio sam sebe takvim mislima, Ferdinand bi, ožalošćena lica kao da mu je umro pas, uzeo da plače nad svojom kukavnom sudbinom što ga je tako grubo zaobišla u raspodjeli braće i sestara, dodjelivši mu jednog (nije imao riječi)... I to za rođenog brata.
Kako je priroda dala njih dvojicu tako različite, to mu nikako nije bilo jasno. U svemu, ali baš svemu, njih dvojica su bili različiti, a pri tome su, čini se, sve dobre karakterne osobine dodijeljene njemu, Ferdinandu, a sve loše njegovom nesretnom bratu.
Pokušavao je da se sjeti makar jedne situacije u kojoj su njih dvojica uspješno nešto obavili kao tim, i razočarano ustanovljavao da se takva još nije dogodila. U tome smislu Ferdinand je odavno digao ruke od Selvera, ako zanemarimo ono malo povjerenje od prije tri godine, koje ga je koštalo novog novcatog automobila, ali tako se nije u potpunosti spasio od negativnih uticaja svoga brata.
Selver je bio toliko naopak čovjek da je na fotelji sjedio tako što bi legao na sjedište, a noge pružio uz naslon. Ništa se kod toga nije odvijalo prema predviđenim planovima ili, kako je to slikovito rekao njihov pokojni otac: „Givikt da mu dadneš da se igra, on bi ga razjebo!“
I zaista, kad bi čovjek imao spisak na kom su popisane sve stvari koje je Selver za života na neki način upropastio, bilo bi tu materijala za desetak debelih knjiga.
I ti ga pozovi na svadbu!

Gospođa Anabela je plakala čitavog prijepodneva. Razlog tome je bio odnos između njezinih sinova, Ferdinanda i Selvera. Jutros oko deset, Selver, koji se upravo vratio s polja, joj je rekao kako mu je brat obećao putovanje u Australiju. Gospođa Anabela je isprva to protumačila kao konačno izmirenje i dokaz zrelosti njezinih momaka, te se i sama od srca obradovala nad Selverovim dobitkom, ali kada ovaj reče datum putovanja, zaplakala je i nikako nije prestala sve do pet sati poslije podne.
Tad je došla kona Hadžida, koja je skuhala kafu i prijateljskim razgovorom malo umirila sirotu gospođu Anabelu, obećavši na kraju da će se ona postarati da se ta stvar udesi.
Što obeća, to i uradi. Isto veče, ona nazva Ferdinanda jedanaest puta, a ujutru ga presrete ispred zgrade u kojoj je radio i temeljito ga obruka pred radnim kolegama, vičući rečenice kao što su: „Natjeraćeš majku u samoubistvo!“
Ferdinand je isprva pružao čvrst otpor, ali ubrzo se Hadžidina vojska uveća do te mjere da više nije mogao ni do granapa sići, a da mu neko ne kaže: „Pa bolan to ti je brat rođeni!“
Kada je osjetio vučiju glad za Hadžidinom krvi, odlučio je da popusti prije nego padne mrtva glava. Isto veče pojavio se u stanu i, mahnito se dernjajući, obrazložio kako je odlučio da napravi najgoru svadbu u historiji iste, pošto je to, očigledno, volja većine, nakon čega je izvadio papir na kom je bilo odštampano:

Ja, Ferdinand E., dozvoljavam svom bratu, Selveru E., da dođe na moju svadbu, isključivo pod sljedećim uslovima:

1. Da bude okupan
2. Da bude obrijan
3. Da obuče odijelo i cipele
4. Da bude trijezan

Po prispijeću na svadbu, Selver E. mora sjesti na predviđeno mjesto i ne napuštati ga prije nego obavijesti mene, Ferdinanda E., o tome zašto ga napušta, gdje ide, šta će tamo raditi i kada će se vratiti. Za vrijeme boravka na svadbi, Selveru E. je zabranjeno:

1. Konzumiranje alkohola
2. Kontakt sa muzikom
3. Kontakt sa bliskom rodbinom moje buduće supruge
4. Ulazak u kuhinju
5. Prilaženje svadbenoj torti

Pored gore navedenog, Selver E. ima da se obaveže kako će u svemu slušati ono što mu se kaže, te kako ništa neće uraditi po svojoj volji prije nego se konsultuje sa ovlaštenom osobom.       

Ali majka je i sa tim bila presretna.

Dva mjeseca poslije, uveliko su trajale pripreme za svadbu koja je nastupala u predstojeću subotu.
Bila je srijeda naveče kada je Ferdinand, koji je upravo sjeo da se malo odmori od svega, osjetio vibraciju svog mobilnog telefona.
Pomislio je da se ne javi, ali onda se sjetio da bi to mogla biti njegova draga, koja je odnedavno bila i trudnica, tako da je ipak izvadio telefon.
Kad vidje nepoznat broj, presiječe ga u grudima. Kad se javi, isto tako. S druge strane je bio njegov brat Selver.
„E, ja sam. Može li i Ube sa mnom na svandbu?“
Ferdinand, kom pade mrak na oči, jedva skupi snage da ispusti glas što je podrhtavao od bijesa:
„Kakav crni Ube!?“
„Ube jarane Ube...“, Selver će, čudeći se što ga brat to uopšte pita, pošto su s Ubetom odrasli.
Znao je Ferdinand Ubeta. Zato ga je i okarakterisao kao crnog.
„Slušaj ti...“, reče Ferdinand i napravi pauzu.
„Jes dobar?“, upita Selver s druge strane.
Onda iz Ferdinanda provali. Selver je dao povoda, a on je rekao sve što mu se nakupilo posljednjih dana, od punicinih violinista, preko majčinog navaljivanja da obuče vjenčano odijelo od njenog rahmetli supruga, do približavanja dana kada će njegova svadba otići u nepovrat. Svašta mu je rekao, trudeći se da svojim riječima strastveno dočara najiskreniji žal što mu je on brat. Kada je završio, odahnuo je sa olakšanjem.
Ali ne zadugo, jer sa druge strane njegov brat reče:
„Vidjeću ja to sa starom...“
Ponovo ga obuze strašna želja za lajanjem, ali ne učini to, pošto je Selver spustio slušalicu. „Jooooooj!!!“, dreknu Ferdinand, tako jako da puče sijalica iznad njega, a komšije u svim stanovima pomisliše kako nekoga silom odrađuju u bulju.
U subotu, na udaljenom stolu svadbenog salona hotela Tampere SS, sjedili su Selver i Ube.

U opštini je sve prošlo kako treba, izuzev Ubetovog glupog komentara da se mlada nećka, koji je Selver ispratio smijehom. Istina, malo se tu obrukao, ali to nije ništa u odnosu na ono što je njegov brat sposoban učiniti.
Ohrabren time, Ferdinand se ponada da će svadba možda i ličiti na nešto, te je s ljubaznim osmijehom dočekivao goste, bacajući poneki pogled u pravcu svog brata i njegovog kompanjona Ubeta.
„Biće oni zlatni. Ja ti obećavam! Paziću ih, neće s mjesta mać!“, reče mu kona Hadžida i dodatno ga obodri u razmišljanjima o ishodu svadbe. Kad se Hadžida primi posla, to mora da se završi. On je to najbolje znao.
I zaista, Hadžida je vrijedno obavljala posao, te je Ferdinand svako malo sa zadovoljstvom ustanovljavao da su „gosti“ na svojim mjestima.
Hadžida se svojski trudila. Istinski je željela da svadba protekne korektno, pošto se i sama osjećala dijelom organizacije, i to, ako ćemo sasvim iskreno, dijelom bez kog ove svadbe uopšte ne bi ni bilo.
Ali na svadbi je bilo konjaka, a Hadžida je baš voljela konjak.
Oko četiri sata Ferdinand primijeti da Selver i Ube piju nešto što kriju iza sokova. Panično pogledavši u Hadžidino mjesto, prestravi se kad vidje da je nema. Mlada primijeti mladoženjinu nervozu i tiho ga opomenu da se smiri, pošto njena rodbina nije skidala očiju sa njega.
„U jebo vas patak!“, prepade ih neko s leđa.
„Hadžida!“, zavapi Ferdinand i zagrli svoju spasiteljicu, koja se tu uze smijati kao luda.
Kad joj objasni kakve se radnje vrše kradom za crnim stolom, ona se pribra kao grubijan iz crtanog filma i krutim korakom ode da riješi situaciju.
No, piće je činilo svoje.
Istina, Hadžida izgrdi i strogo izopominja Selvera i Ubeta da paze kako se ponašaju jer će s njom imati posla ako nešto zajebu, ali na kraju je popila s njima po piće, rekla im da naruče još po jedno i tu zaustave, pa će ona kasnije doći da vidi jesu li sposobni da i dalje piju.
U pet sati Ferdinand samo što ne doživi srčani udar.
Igra kolo na sred salona, a u kolu Ube i Selver.
To je već bila alarmantna situacija. Mladoženja je ustao i hitrim korakom otišao prema koni Hadžidi.
„Hadžida bona!“, zavapi on još dok je prilazio. Hadžida skoči i izljubi ga u oba obraza, od čega se Ferdinandu učini kao da se nageo iznad kazana u kom se peče konjak.
„Hadžida...“, izgovori Ferdinand u nevjerici.
Hadžida na to diže čašu da mu nazdravi, a on, šta će, prihvati. S gađenjem je gledao kako pola čaše konjaka nestaje u Hadžidinom crvenom ždrijelu.
Onda su došli po njega da nešto, i Ferdinand se, pošto mu ništa drugo ne osta, pomoli bogu. Ovaj kao da ga je slušao, odmah zaustavi muziku, nakon čega se kolo raspusti i karike posjedaše na svoja mjesta.
Uslijedile su zdravice.
Kum je započeo, a za njim su nastavili ostali, kako već ide koji po važnosti.
Četrdesetak minuta poslije, zdravica je došla do gostiju koji su pripadali onom krugu na koji bi se mislilo kada bi se pitalo: „Zar su baš svi ti gosti morali doći?“
Nekolicina njih su bili raspoloženi da privlače pažnju na sebe zdravicom.
Ferdinandu nepoznat čovjek završi zdravicu i on podiže čašu s vinom, ali se napi kisele vode s ledom.
„Još malo!“, reče mlada i ohrabrujuće mu stisnu mišicu.
Sreća im je bila naklonjena tog dana. Čovjek koji se prijavio da održi zdravicu je počeo, ali je ubrzo posustao, na što su se umiješali drugi gosti i uvjerili ga da odustane i ostavi to za neki drugi put, kad ne bude toliko popio. Nakon kraćeg ubjeđivanja čovjek je sjeo, a nekoliko njih mu je prišlo i tapšalo ga po ramenima kao ljudinu.
„Jel ima još neko zdravicu?“, dreknula je mlada sa svog mjesta, više kao prijetnju, nego kao pitanje.
„Izgleda da nema više...“, tiho reče Ferdinand.
„Evo hoće ovaj momak ovamo!“, dobaci neko iz sale.
„Koji momak?“, uplašeno će Ferdinand.
Mlada, koja se pridigla da bolje vidi, iznenada se snuždi.
„Nije valjda?“, Ferdinand će, van sebe.
Mlada šutke klimnu glavom.
Pošto je sjedio daleko, donesoše mu i mikrofon.
„Jen-dva.... jen-dva... Radi li ovo smeće? Radi...“
Sve se čulo kristalno jasno.
Zdravica je počela opširnim predstavljanjem govornika, gdje je u dvije minute rekao kako je on brat mladoženje. Nakon toga je hvalio mladoženju, izmeđuostalog rekavši kako je Ferdinand oduvijek bio sportista, te se tek odnedavno propušio, što mu je bezveze i što mu on, i u ovoj specijalnoj prilici, savjetuje da odbaci. Zatim je Selver pričao o njihovim zajedničkim doživljajima, pri čemu je njegov govor više priličio kakvoj turobnoj sahrani. Tako omamljeni gosti skočiše kao opečeni kad iz te gomile tuge bljesnu kao munja izjava da je mladoženja dotičnog mladića vodio u porno kino kad su bili u Beogradu prije deset godina.
Srećom, tu negdje Selver završi.
Ali tad se javi dobro poznati vokal crnog Ubeta:
„Eh, ovako... Prije svega, ja sam Ube, i mogu reći da našeg mladoženju Feru poznajem još od malih nogu, te da iskoristim šansu koja mi se pružila da sve o njemu najbolje želim. Eh, dragi moji i drage moje, odakle početi?“, i tako dalje, dobrih pet minuta.
Na sreću, Ube nije napravio niti jedan eksces ravan Selverovom, ali zdravica je svejedno bila neprijatna, jer je Ube bio sklon da ponavlja jedno te isto i da tako ispremeće riječi da se ne zna ko je pošao, a ko došao.
Počela je muzika.

Iznad Selverove glave se stvori majčina:
„Na šta to ličiš?“, bijesno reče. „I ti Ube! Kakav si to?“
Izgrdila ih je što je bolje mogla, nakon čega je ustala i opomenula konobare da im više ne poslužuju alkohol.
Ali jedan od tih konobara već imade sklopljen savez sa nepoželjnim dvojcem: svako malo on bi došao do njih kao da vidi treba li im šta, drmnuo jedan štok, i nastavio. Opskrba se nastavi.
Pošto se napi vina, Selver se obrati Ubetu:
„Vidi onu malu do kume jest dobra!“
„Jest dobra, jebala majku....“
„A da joj vidiš seke! Al došla glupača s mužem, ne da joj seljak da makne!“
„I jebem mu oca... I ona se svezala za budalu!“
„A vidiš onu malu, što joj sise skaču?“
„Skužio sam nju čim smo ušli. Dobra je.“
„S njom sam se ja pokupio prošle godine.“
„S kojom bolan? S ovom sisatom?“
„Jesam, Fere mi. Eto pogledaj kako gleda vamo. Sjebala se i ona.“
Ube ulovi jedan pogled dotične dame.
„A jel ona s jaranicama ovde?“
„Nemam pojma s kim je.“
„Pa hajmo kod nje?“
„Ne možemo jarane, pravi se da me ne zna. Maloprije je u kolu pobjegla od mene odma.“
Ube se zamisli na trenutak.
„Pa ko je jebe, ako se bude pravila da te ne zna, upoznaćemo se!“
Ustali su i pošli u gužvu. Dotična ih opazi i stade da se neofirno udaljava.
„Vidi kurve što bježi!“, konstatova Ube.
„Reko sam ti ja.“
„E pobjeće kurac!“
Sjedila je na svom mjestu i nepomično zurila ispred sebe, ali to joj nije pomoglo da izbjegne susret,
„Djevojko!“, reče joj poznati glas iza leđa.
Pravila se luda.
„Djevojko!“
Molila je boga da je spasi.
„Hana!“
Drugarica do nje se okrenu i reče:
„Hana, tebe traže...“
Hana se okrenu i ugleda Selvera i Ubeta, koji su već popustili kravate i istrpali košulje iz pantalona.
„Jel me se to ne sjećaš, života ti?“, reče Selver i napravi grimasu koja je govorila: nemoj reći da me se ne sjećaš.
„Poznat si mi odnekud...“, poče Hana, koja se i dalje držala kao da ništa ne zna.
„Ube, kako ide ona pjesma, nešto: a kod tebe su još uvijek moje gaćice?“, upita Selver jarana.
„Sjetila sam se!“, objavi Hana.
„Pa šta ima?“, reče Selver i postavi se kao mačak.
„Kao što vidiš!“, reče Hana i usiljeno iskrivi ruke kao da imitira neki cvijet.
„Znaš li joj jaranice?“, upita Ube Selvera.
„E jesi više dosadan! Eto ti cure, nek te ona upozna, šta si za mene zapeo!“, reče mu Selver.
Hani se taj prijedlog nije dopadao, i ona pokuša preskočiti tu temu kontra pitanjem:
„Gdje sjedite vi?“
„Nisam siguran jel kaže: a kod tebe su još uvijek moje gaćice, il: a kod tebe su još uvijek moje tangice.“, reče Ube Selveru.
Hana ih predstavi svom društvu, sastavljenom od tri cure i jednog momka.
Nađoše im mjesto i oni sjedoše.
„Kako fakultet?“, upita Selver sve prisutne, pošto nije znao kako bi drugačije, a da bude gospodski.
Momak, udahnuvši puna pluća vazduha, pun važnosti reče:
„Svi smo mi ovdje pozavršavali fakultete.“
Selver ga pogleda u nadi da će vidjeti naznaku zajebancije, pošto mu se učinilo da je momkov ton pun neprijatljstva. Kad je ne nađe, reče:
„Vidim.“
Jedna lijepa plavuša, očigledno momkova djevojka, reče:
„A jel vi momci studirate?“
Selver reče da je na višoj uzaludnoj, a Ube da je na medicini, smjer pacijent. Samo se njih dvojica nasmijaše na ovu šalu.
„Vidim.“, reče momak kad se prestaše smijati, podražavajući način na koji je to rekao Selver njemu, zbog čega se lijepa plavuša hinjavo osmjehnu.
Za trenutak nastade napeta tišina. Prekide je Ube:
„Izvini majke ti, šta si u horoskopu?“, upita mršavu crnku egzotične ljepote koja je sjedila prekoputa njega.
„Ja?“, reče ona i prevrnu svoje lijepe kosooke oči, „Vaga.“
„Aha...“, klimnu Ube glavom i zamisli se.
„Joj fazona...“, reče krasna riđokosa susjeda crnke, ne bez ljubomore.
Ali egzotična ljepotica je već zagrizla mamac. Uz pretjeranu glumu, obrati se Ubetu:
„A zašto si me to pitao?“
„Zato što se vidi iz aviona.“, reče Ube i zagleda se u zamišljeni zalazak sunca.
Crnka pokuša odglumiti ravnodušnost, ali smiješak je izdade, jer je zbog nečega čitavu priču shvatala kao kompliment, a ona se od tih stvari uvijek prijatno osmjehuje.
„Ova do nje je strijelac.“, reče Selver i učini da riđokosa promijeni izraz lica u kom je sada bilo izvjesnih simpatija. Ona jeste bila strijelac i to tipični, te je duboko vjerovala kako horoskop kaziva suštu istinu u pogledu karakternih osobina. Selver nije poznavao osobine tipičnog strijelca, ali jeste njegov znak, koji je riđokosa nosila na lančiću oko golog vrata.
„A ti si, pretpostavljam, lav?“, javi se momak.
„A ti jarac?“, munjevito odgovori Mustafa.
„On je djevica!“, umiješa se i momkova cura.
„Vidi se.“, reče Ube.
Situacija poče da se ozbiljno zateže. Izraz plavušinog lica je cvilio: tko su ovi ljudi i zašto ne odu odakle su i došli!? Hana je izgledala kao da će svakog trenutka vrisnuti i nekome zabiti nož u čelo.
„Slušaj ti mene...“, otpoče momak, isturivši kažiprst kao stari učitelj kad prijeti đaku.
„Elemedine nemoj!“, panično reče plavuša i uhvati momka za ruku.
Egzotična crnka presiječe zrak kao da izvodi neki karate potez i reče:
„Ok, momci, došli smo na svadbu, nema toga!“
Riđokosa klimnu glavom i sisama da potvrdi drugaricin stav.
„Ma joj, šta vam je, pa brat mi se ženi...“, otpoče Selver, trenutak prije odlučivši da mu je bolje iskoristiti situaciju da se iskaže pred trebama, nego da ulazi u konflikt sa totalnim levatom. „Nije problem nikakav, sve je uredu. Jel tako paša?“, reče on i pruži ruku prema Elemedinu. Ovaj zastade nekoliko trenutaka, a potom je prihvati i reče:
„Uredu je.“
Selver se vedro nasmija i reče:
„Mislim, ne znamo se, al tu smo negdje svi po godinama, jel de? Svima nam je isti cilj: da se dobro zabavimo. Zato, hajde da se zabavljamo, da nam bude lijepo, da nam bude gotiva, a nemojmo da se kačimo i započinjemo bilo kakve konflikte.“
„Ni trzavice.“, upotpuni Ube.
Hana, koja se tek tu malo dozva, podiže čašu da nazdrave u to ime. Nasmijana omladina se kucnu čašama i ispi piće. Atmosfera postade ležernija i opuštenija, a samim tim se proširiše i pozitivne vibracije. Elemedin se izvinu zbog svoje reakcije i zamoli Selvera i Ubeta da mu oproste, što oni i učiniše.
„Nisam znala da Ferdinand ima brata.“, započe riđokosa novu temu. Svi redom počeše pravdati svoje prisustvo na svadbi. Ispostavilo se da su Hana, riđokosa i crnokosa mladine rodice, plavuša drugarica od mladine sestre, a Elemedin je došao sa njom.
„Elem Edine, jedino ti nepozvan došo!“, reče Ube i šeretski se nasmija, u čemu ga jedino podrži njegov drug. Ostali su ga gledali kao gadnog crva, a poneko i kao crnog dušmanina.
„On nije Elem Edin, nego Elemedin!“, reče plavuša, pri čemu joj jedna bijela bala odleti i pade na komad gotovo crnog suhog mesa. 
„Tako sam i reko.“, hinjavo će Ube.
Opet počeše trzavice, opet crnka presiječe zrak karate potezom, opet stade smirivanje situacije, ali što su više smirivali, to se više kuhalo između Elemedina, Selvera i Ubeta.
Odnekud se stvori gospođa Anabela u pratnji svoje sestre Alabame i kone Hadžide, ali koja je duhom bila sasvim odsutna i koju je gospođa Alabama nosila ispod miške.
„Selvere!!!“, kriknu ona, bijesna kao đavo.
„Joj Hadžide, jest se raznijela!“, povika Selver i stade se mahnito smijati.
„Vraćajte se na svoja mjesta!!!“, zagrmi mater, munje joj iz usta ispadaju.
„Teta Hadžida, jeste se to umorili? Nešto vam se oči sklapaju.“, dobaci Ube, na što se on i Selver uzeše cerekati kao pijani majmuni.
Gospođa Anabela obiđe sto i dođe im iza leđa.
Fu! Fu! Zgrabila ih je za uši i izvukla sa stolica. Djevojke se zgranuše i rukama prekriše otvorena usta, a Elemedin, kom je na čelu štrčala prst debela vena, se najprije dobro zaprepastio, a potom uzeo sve više da se osmjehuje.
Gospođa Anabela odvede nestašnog sina i njegovog nepristojnog druga skroz ispred objekta, a onda uze da im očitava lekcije, koje su završavale prijetnjom da će im Fudo noge polomiti. Da stvar bude gora, Ubetu se od njenog govora smuči, te on povrati nasred ulice kao zadnja baraba, a kad Selver to vidje, i njemu proradi želudac, pa i sam zadade ono što je imao svuda po pločniku.
Tu već dođe i Ubetova mater sa još par amidžinica, tetaka i komšinica. Situacija je prijetila da se izvrgne u skandal. Gospođa Anabela je jedva uspjela da ih sakrije pred grupom rodbine od mlade koja je iznenada naišla, ali pred svojima ipak otkri svoju tamnu stranu i obojici puče po strašan šamar.
Vratili su ih u salu i dopratili do njihovih mjesta, gdje je kao straža postavljena prija Mileva, koja alkohol uopšte nije konzumirala.
Selvera je pekao majčin šamar, a za to je, po njemu, jedini krivac bio Elemedin. Ube, koji se napolju nije prestajao smijati, se takođe sav namrštio i uozbiljio, ali on nije mislio o krivcu, već o upropaštenoj prilici pred crnokosom ljepoticom egzotike, a bio je ubijeđen da bi daleko sa njom dogurao, ako ne i do kraja.
Selver poče psovati hljeb i boga, a za njim Ube krvavu majku i grob.
„No no!“, pobuni se prija Mileva, glasom kao u žalosne sove.
Selver je zatjera u sto pički materina, a Ube joj reče: „Baba, ne seri!“
Na to prija Mileva preblijedi kao da joj je neki specijalni sunđer odjednom svu krv popio, a onda joj se na obrazima stadoše obrazovati dvije vatrene lopte, i ona progovori vatreno, ili bolje reći, pakleno.
Nastade bučno pičkaranje koje privuče pažnju sa ostalih stolova. Ubrzo je dotrčao i Ferdinand, pa se vijest o sceni začas proširila čitavom svadbom. Svi nahrupiše tamo da smiruju, ali braća su se toliko zakrvila da ništa nije pomagalo. Iz gomile izmigolji Ubetov stari, zaveza mu malterski šamar i odvede ga u nepoznatom pravcu.
„Vraćaj Ubeta!!!“, dreknuo je Selver i pošao za otmičarem, ali amidža ga uhvati i nedade mu.
„Smiri se, hajvanu jedan!“, dreknu tetka Alabama i lupi ga po glavi.
„Vraćaj Ubeta na svadbu, jebo vas ba bog!!!“
„Ne psuj, majmune jedan!!!“, vrisnu mati.
Selver, koje je već osjećao da bi mogao udariti amidžu, tad ugleda u gomili lice glavnog krivca. To mu dade snage da se otme i pljune prema Elemedinu, ali pogodi njegovu bolju polovicu posred dekoltea. Ferdinand zagrmi u stilu smrtno uvrijeđenog generala iz ruskih romana: „Pustite me!!! Ja ću da mu presudim!!!“
„Ti, lice guzice, nijedne!“, reče mu Selver.
Mnogi su kasnije pričali da je mladoženja isuviše burno reagirao na takvu glupavu uvredu, jer gađati nekoga flašom nije mala stvar. Mnogi nisu znali da je Ferdinand kao desetogodišnjak pao sa bicikla i upropastio lijevu stranu lica, gdje su mu onda presadili kožu sa guzice. Zbog toga „lice guzice“ nije bila glupava uvreda.

Selver je odveden sa svadbe i situacija se smirila, ali raspoloženje među gostima je bilo prilično 'rđavo. No, muzičari su začas izgladili situaciju sa par bržih pjesama, tako da su se ubrzo opet svi opustili, naravno, čast izuzecima.
Čast izuzeci nisu prestajali da pričaju o skandalu.
„Jao, moj bože, kakva je ovo familija!“
„E, jadnica, i ona je našla za koga će se udati!“
„Bože me oprosti, hoće im se degenerik rodit!“
„Čula sam ja da mu je ovaj brat jedva i došao na svadbu, eto kakvi su!“
„Nisu tu čista posla, ima tu nešto krupnije od ovog.“
I tako dalje, kako se već te priče razvijaju.
Posebno pogođen čitavom situacijom bijaše mladin otac, inače vojno lice sa visokim činom. Po njemu, tog pijanog ološa je trebalo izvesti i dobro ga namlatiti, a najviše od svega mu je smetalo kada je Selver lično njemu rekao da ne laprda i da mu je bolje da šuti. On nikako nije uspijevao da se smiri, i kad se vratio na svoje mjesto nije prestajao da se dernja, da prijeti i psuje.     
Ferdinand, koji je sjedio i mrko gledao ispred sebe, ni ne trudeći se da lice načini vedrim, od punčevog govora najzad poče i sam da se vrijeđa. U njemu stade da se razbuktava familijarni ponos, a kad punac okrznu i njihovog rahmetli oca, Ferdinand lupi šakom po stolu i reče:
„Jel dosta više, jebemu majku!?“
Punac ga pogleda kao brazilsko svinjče anakondu, a kad pojmi da se njemu obraća, stade da bjesni kao more pod orkanom. Kad je zagrmio, kao da je komplet artiljerija uzela rokati.
Ferdinand, kom je bila puna kapa i svega dovde, nije ostajao dužan puncu. Mlada je plakala, a kuma je pratila jecajima, dok je kum stajao, mahao rukama i govorio:
„Ljudi, pobogu, smirite se!“, smješkajući se kao za naslovnicu filmskog žurnala.
Svadba je prerastala u katastrofu, i samo zahvaljujući nekolicini prisebnijih sa obje strane, uspjela je da se održi na okupu, iako se čitavih četrdeset i pet minuta pričalo o njenom kraju, a neki su čak i otišli.
Na kraju svi posjedaše na svoja mjesta. Muzika nije svirala, pa je neko otišao da vidi šta je s tim, jer: „Jel svadba il nije?“ Kad se vratio, prvo je obavjestio mladu i mladoženju:
„Muzika ima malih tehničkih problema, svaki čas treba da počne.“
„Jebe mi se.“, reče Ferdinand.
„Nemoj tako!“, reče mlada i munu ga laktom.
„Boli me kurac.“, reče Ferdinand.
Mlada se jedva suzdrži da ponovo ne brizne u plač. Zakrčaše zvučnici.
„Jedan... Jedan... Radi li ovo čudo? Tanko ti je ovo, bogami. Jedan...“
Selverov glas. Niz mladine obraze kliznuše dvije biserne suze nesretnice. S druge strane, na novopečenog supruga ovaj vokal djelova kao zraka sunca kroz crno nebo.
„Kakav je da je, brat je!“, reče Ferdinand sam sebi, i odjednom dobi želju da zagrli Selvera.
Selver, pročistivši grlo i popričavši još malo sa likom koji je deverao oko razglasa, uz uvodna izvinjenja zamoli prisutne svatove da učine iznimku u ovoj svadbi, te da on održi jednu vanrednu zdravicu. Nije čekao za dopuštenje (ko zna da li bi ga i dobio poslije svega), već je odmah prešao na govor.
Način na koji je to izveo je dirnuo sve prisutne u srce. Čak je i punac bio spreman da poslije svega sjedi u istoj prostoriji sa tim mladićem, koji očigledno nije psihički dobar, te kao takav diskvalificiran kao bilo kakav protivnik.
Ferdinand i Selver se zagrliše nasred sale. Elemedin započe aplauz koji svi prihvatiše. Muzika zasvira, ljudi ustadoše i zaplesaše.
„Daj tortu, jebem ti tortu!“, reče mladoženja, koji je zagrljen sa bratom tumarao čitavom svadbom i pio iz flaše kao u ranoj mladosti. Selver je bio na vrhuncu raspoloženja, a njihova majka u nirvani. Kona Hadžida, koja je u međuvremenu došla sebi dovoljno da može stajati, umalo kad ne poljubi Ferdinanda u usta.
Konobari izguraše kolica sa sedmospratnom bijelom grdosijom od torte.
Selver popusti zagrljaj i istupi korak. Torta ga je hipnotisala.
Dogurali su je do sredine i upalili svijeće na njoj. Desetine bliceva su zasljepljivali mladence, koji su se sretno držali za ruke. Onda su zamislili želju, udahnuli puna pluća vazduha, i pogasili sve svijeće osim jedne, ali nju je Selver u trenutku sredio prstima.          
Oko torte je poslovalo nekoliko iskusnijih žena, sjekući slasne kriške i spretno ih bacajući na tanjiriće, koji su dalje putovali na stolove.
Selver dobi jedan komad i sredi ga u tri poteza.
„Moj bože, ako džennet nije ovakav, tu me sjeci.“, pomisli Selver i odmah uze još jedan komad.
Učinilo mu se da nikad bolji kolač nije pojeo, a toliko ih je volio da su ga znali u svakoj poslastičanrici. Pošao je da uzme i treći komad, a strina, koja je sjekla tortu, mu reče: „Selvere, sine, hajde još ovaj i nemoj više, ima još gostiju...“
Selver se osjeti uvrijeđenim na ovu tetkinu primjedbu i odbi da uzme tanjirić iz njenih ruku, već se okrenu i izgubi među ljudima.
Pred tortu je izbio s druge strane, gdje je bila najveća gužva, pošto je u blizini proticalo kolo. Spustio je pogled i vidio nož na kolicima, od čega se iste sekunde ozbiljno zamisli.
„Može, još jedan komad.“, pomisli on, misleći pri tome na strinu, i dohvati onaj nož.
Dobro zaklonjen, gdje ga niko nije vidio, Selver uze da isječe svoje posljednje parče.
Da ne bi nešto krenulo po zlu, odlučio se za prizemlje – i sakrivenije, i stabilnije.
Kliznuvši nožem u tortino mekano meso, osjeti kako mu se koža ježi od zadovoljstva. Izvukao je nož, premjestio ga i zasjekao opet. Osjećao se božanstveno.
Pomažući se rukom, on izvali komadinu dostojnu gorostasa od dva i po metra, ispod koje je normalni tanjir postao tanjirić.
Selver sakri nož na ukradeno mjesto i pođe na svoje mjesto da se počasti na miru.
„E stvarno te sram bilo!“, prekori ga strina koja se zateče ispred njega.
„Rekla si još jedan komad. Evo, jel jedan?“, bocnu je Selver.
U tom trenutku vrisnu više žena.
Torta se obrušila i upropastila više haljina, odijela i frizura.
Odjednom se pojavi i Ube, samo što je cipele zamijenio patikama. Selver potrča prema njemu i, prije nego je Ube stigao reagovati, uvalio mu tortu u ruke.
Muzika je stala.
Salom je odzvanjalo Ferdinandovo luđačko dernjanje: „Dajte mi pištolj da ubijem skota!“ 
   

Saznanje filozofa

«Uči! Samo ti znanje ne mogu ukrasti!», reče pljačkaš koji je gledao kako njegove kolege tovare mudračeve sanduke sa knjigama na svoje kamile.

Mudrac je gledao kako se razbojnici udaljavaju u pustinjskom sutonu, lica crvena, što od sunca, što od osjećaja tragičnog gubitka. Lavovski se boreći da ostane istrajan u stoicizmu, jetkim glasom reče: «Pa dobro si mi i rekao!», ali ne prođe ni deset sekundi, a iz mudraca provali bujica emocija, i on uze redom da spominje pljačkaševu užu i dalju rodbinu, s posebnom pažnjom na najmlađe i one koji tek treba da se pljačkašu rode.

Kasnije, kako se čovječanstvo razvijalo, samim tim i kompleksi filosofski sistemi, o znanju je rečeno i zapisano još mnogo šta. Sentencija koja je danas na snazi glasi: «Ko uči – znaće, ko krade – imaće.»

Naravno, to ne znači da paralelno s tim nisu postojali i drugi pogledi na znanje i učenje, jer znate kakavi su ljudi: uzmeš dva čovjeka i staviš pred njih manekenku, ispijenu kao da je vakumirana; prvi čovjek je očaran pred tim idealom ljepote, i spreman je da se iste sekunde ako treba oženi sa maneknekom; drugi čovjek gleda u manekenku, a vidi Bijafru, i sve ga u želucu steže od muke; manekenku isprate, a dovedeš im jednu onako malo jaču, rumeniju, ali dobro strukiranu; prvi čovjek osjeća napad gnušanja, gleda nekud u nebesa i moli boga samo da ga spasi od bilo kakve konverzacije sa dotičnom; drugi čovjek se za to vrijeme isprsio kao horoz, pa bi sve kao nešto, a  ništa, k'o biva čeka on nekog, i sasvim zaboravljajući da ima sat na ruci, obrati se dotičnoj: «Oprosti, djevojko, da li možda znaš koliko je sati?»

Kratko i jasno, (iako zvuči možda malo neprilično, ali ne znam kako bih drugačije)  o ukusima se ne raspravlja.   

Sa svojih dvadeset godina, Selver je bio u potpunosti svjestan da je znanje najveće ljudsko bogatstvo, te je marljivo radio na tome da ga što više prikupi, upuštajući se u zamršene spletove debelih knjiga iz ozbiljne filosofije, ne zanemarujući pri tome ni opšte znanje i umjetnost, kako i dolikuje pravom svjetskom čovjeku, za šta je Selver držao sebe.

Tumačio je Kanta, promišljao Šprenglera, čitao Marksa, pažnju obratio na Vebera. Getea je čitao i Hegela dosta, o Trockom se pitao, s Dekartom pod miškom išao preko mosta. Da Vinči mu je bio znan, o sikstinskoj kapeli je umio sjajno, uz to književnost i poneko pitanje pravno.

Sve u svemu, kako je navalio, kao da se namjerio odmah u dekanat.

Zbog tolike predanosti knjigama, njegov društveni život je prilično ispaštao, ali Selveru to uopšte nije bilo važno, jer je društvo bolesno i treba ga liječiti, a ne gubiti vrijeme u dokolici, što će reći besmislici.

Da je bio pametan, to mu niko nije osporavao, ali su ga svi i držali za budalu.

Da razmatra teška pitanja, to je dobro znao, ali da kupuje na buvljaku, recimo, to nije znao.

Selver ode na buvljak i plati šest knjiga trideset maraka, i još pri tome bude zadovoljan, jer ih je prodavač na početku cijenio po osam i devet maraka. Za isti taj novac, Salahudin bi mogao kupiti četrdeset do osamdeset knjiga kod istog prodavača.

Selver uđe na buvljak, tiho prođe do ljudi sa knjigama, i već kada ih ugleda iz daljine,  živne kao je ugledao Sokrata lično. Oštro oko debelog prodavača knjiga opazi Selverovu reakciju, i knjige već koštaju po dvije marke. Pažljivo promatrajući svaki Selverov korak, on podiže cijenu marku po marku; kad se Selver nađe kraj štanda, prije nego išta učini, čuje debelog prodavača gdje mu govori: «Ta ti je cener.»

Salahudin uđe na buvljak i već na prvom stolu upadne u raspravu, iako se trgovina odvija između dva njemu nepoznata čovjeka. Dok dođe do ljudi sa knjigama, pola pijace ga već zna. On hoda sa rukama u džepovima, stružući nogama stari asfalt, a kad se nađe u neposrednoj blizini debelog trgovca knjigama, što se nemarno češe po stomaku koji mu stoji kao neko ogromno jaje između nogu, naglo se zaustavi i prvo odmjeri čitavu situaciju kao da gleda u nešto što je na pragu gadljivog. Onda načini upitno lice i, ne naginjući se, ovlaš prošara po izloženim knjigama. Ne vadeći ruku iz džepova, neodređeno pokazuje nogom na knjige i pita: «Kolko ti je ovo tu smeće?»

«Markica.», odgovara debeli prodavač, a vidi se da će dati i za pola.

Takvih vještina Selver nije poznavao, ali o svemu ostalom – samo kaži temu, i sve ćeš da čuješ!

Ako ćemo govoriti o ljubavi, Selver je mnogo toga znao, a ponajviše s naučnog aspekta. U tom tonu je pripovijedao svome djedu, jedinoj osobi koja ga je u potpunosti slušala, o planovima za svoju buduću osnovnu keliju društva – porodicu, koja je, izmeđuostalog, uključivala i ljubavni kontakt, pa čak, u izvjesnim momentima, i strast. Djed je, nažalost, nedavno preminuo.

Hodao tako Selver alejom i mučio grdnu muku s jednom Volterovom tezom, kad sa jedne klupe mu poče mahati ženska ruka. Pogledao je – kad tamo neka ženska osoba. Shodno svom kosmopolitizmu, Selver priđe dami i ponudi svoje usluge. Nažalost, nije ih mogao pružiti tako brzo kao što je htio, jer je dama izvoljela upaljača, a on nije bio pušač.

Ali neka sila, njemu do tad nepoznata, ga iste sekunde angažova, i Selver se razleti po aleji, pa za tili čas donese dami upaljač i, istina malo nespretno, zapali joj cigaretu.

Dama je bila zadovoljna s tim i predložila je kafu.

Selver je, upotrijebivši pedeset riječi od kojih je trideset i devet dami bilo nepoznato, pristao.

Kafa je potrajala tri sata, a nakon toga je Selver pratio damu kući, i to praćenje je trajalo još tri sata. Našavši se pred vratima njezinog haustora, on primijeti da su išli gotovo apsurdno dužim putem, na što je dama odgovorila da joj se on sviđa jer je tako lud.

Prije nego uspjede išta reći, dama skoči i poljubi ga pravo u usta.

Ne dajući suviše prostora šokovima, Selver se pribra i sjeti se teorije poljupca, koju iste sekunde stade primjenjivati. Kad se poljubac završio, dama je rekla: «Stvarno si lud!», i opet počela da ga ljubi.

Sedam dana kasnije, Selver, koji je upravo ležao na krevetu i gotovo panično razmišljao o činjenici da se sasvim otuđio od knjige od kako je upoznao damu, dobi sms poruku sljedećeg sadržaja: «Odoše moji na vikendicu, dođi da spavaš kod mene.» U potpisu je bila dama.

Istog trenutka Selver zaboravi sve strahove. Znao je on vrlo dobro šta ima da se desi, i sada je detaljno, prema knjiškim uputstvima, poduzeo spremanje. Isprva sasvim miran, pošto je ranije predvidio ovaj događaj, u njemu poče da se postepeno budi neki nemir. Dok je detaljno sapunjao genitalije u kadi, jedna misao ga spopade poput utvare, od čega se isprva zacrveni, a potom skroz preblijedi.

Uz goleme napore, uspio je održati mir sve dok nije izašao na ulicu. Pošavši prema daminoj zgradi, sa svakim korakom osjeti sve izraženije simptome morske bolesti. U liftu mu se učini za trenutak da će umrijeti, a kad najzad uđe u kuću i svali se na kauč, odahnu i u sebi, sasvim prosto, reče: «Jedva!»

Sagledavši svoju situaciju u potpunosti, Selver osjeti silnu potrebu za vremenom, te istom poče o jednom, nastavi o drugom, doda o trećem i najzad pročepi o četvrtom, mada je i tu motor pokazivao izvjesne slabosti, pošto je Selver svako malo kašljucao.

Dama reče: «Ah, dragi, kako si pametan!», i razvuče kauč.

Kako to vidje, Selver poče o kauču Luja XV. Dama ga pogleda, dražesno se nasmija i ugasi svjetlo.

Selver osjeti strah kao da je u zvjerskoj pećini, te uze tako nepovezano pričati, ne prestajući ni pošto se osvijestio da priređuje predstavu teatarskog apsurda.

Dama ga dohvati za rever sakoa.

Skupivši svu svoju snagu, Selver reče: «Nek bude što mora biti!», i uze da se prisjeća teorije spolnog saobraćanja.

Pola sata poslije, tačno u ponoć, Selver najzad dođe do dijela u kom leže go na krevet.

Pošto je namjera ove priče da bude kratka i pristojna, preskočićemo radnju do tri sata poslije ponoći.

Kako kukavica izleti iz sata, tako Selver pređe iz nevinih u grešne.

Ležeći na krevetu, činio je dvije stvari koje nije nikada prije: pušio cigaretu i mislio kako je filozofija ponekad sranje.   

Kratak jezik i dug kurac, reče mi jedna treba s motorom.