Drevna doza pizdarija...

Ubica

Kad sam završio sedmi razred, vrlo dobrim uspjehom, otac i majka su me pitali šta želim kao nagradu. Tražio sam vazdušnu pušku i vazdušni pištolj, ali na kraju sam dobio samo prvo. Pištolj sam svakako onako spomenuo.

Osim mene, u naselju su vazdušne puške imali Bajro, Picke i Šele. Nas četvorica smo napravili tim i nazvali ga Ubice.

Od nas četvorice, Šele i ja smo trenirali streljaštvo, ali on kao da i nije, pošto je imao kompleks zbog kog nije nosio naočale, a trebale su mu. Pošto sam ja bio najbolji, ja sam bio vođa Ubica. Sa lakoćom sam pogađao vrane i golubove u oči, a na meti mi niko ništa nije mogao. Osim toga, izmislio sam i jednu inovaciju koja se ubrzo raširila po čitavom gradu: gađanje golubova biberom u oko. Prvo, to je bilo mnogo čovječnije prema golubovima, pošto ih biber u zrnu nije mogao ubiti, a drugo, način na koji golub popizdi zbog bibera u oku je bio neuporedivo zabavniji od običnog mrtvog goluba.

Osim pušaka, zanimacija tog ljeta je bila drkanje. Picke je krao erotiku od starog, nakon čega bi se sva četvorica zatvorili u podrum u mojoj zgradi, i u jednom zabačenom dijelu koji smo zvali šlajfaona, drkali. Osim što smo ga bacali na slike, čitali smo i priče. Jedan čita, trojica ga bacaju, i rotiramo se za erotikom.

Šele je prednjačio u drkanju. On je ponavljao razred, tako da je imao više iskustva, iako je uvijek tvrdio da je sam izmislio inovacije koje je predstavljao.

Jednom se tako mi dogovorili da idemo ubijati žabe na jednoj bari u blizini, i svi se skupili sa puškama, osim Šeleta, kom je bila ruka zamotana. Pitali smo ga šta mu se dogodilo, na što je on rekao da je kod rođaka gledao pornić i da ga je tako jako bacio da je iskrenuo zglob. Kasnije je ipak svaki čas tražio pušku da puca, vadeći se za promašaje na povrijeđenu ruku, iako smo svi dobro znali da kurca ne vidi.

Šele je stalno lagao gluposti vezano za sex. Po njegovoj priči, on je svakoj ženskoj osobi u naselju vidio pičku ili bar sisu. Taman kad si ti spustio glavu, prođe kona gola do pasa na prozoru. Da je neko drugi toliko lagao o tome, davno bi ga otjerali iz društva, ali Šele je imao talenat za priču, tako da smo ga oduševljeno slušali.

Jednom mi u velikom parku špijunirali par. Bilo je neke akcije, ali se ništa nije vidjelo, pošto je momak imao nekakvu ogromnu jaknu kojom je sve sakrivao. Kad su otišli, mi izađemo iz grmlja, a Šele kaže:

„Joj, vidjeste li i vi što i ja?“

A mi svi:

„Šta si bolan vidio!?“

„Joj, vidio sam joj koku...“

Iako mu niko ne vjeruje, uvijek neko, za svaki slučaj, upita:

„Pa kako izgleda?“

„Najljepša stvar na svijetu koju sam ikada vidio...“

Tog ljeta Šele je izmislio fazon sa muhom. Našli smo se da idemo pucati na golubove protiv tima Vod smrti iz susjedne ulice. Dok smo hodali, Šele je oduševljeno pričao o svom pronalasku:

„Uhvatim muhu i zatvorim je pod čašu. Uveče, kad se idem kupat, napunim kadu taman toliko da mi samo glavić iz vode viri kad legnem. Onda uzmem muhu, otkinem joj sva krilca i cup!, na glavić! I ona nema gdje, već samo po glaviću! Joj ko da ti ga neka puši!“

Niko nije sumnjao da je Šele to zaista uradio, ali nam je svima bilo smiješno kakva glupost njemu padne na pamet, iako smo svi to kasnije probali.

Početkom avgusta puške su nam već svima isfurale, a na njihovo mjesto dođoše cigare. Svaki dan smo pješačili četrdeset i pet minuta do auto otpada, gdje smo sjedili u razvaljenim automobilima i pušili.

Taj dan sam ponio pušku jer sam je mislio prodati Husi, koji je čuvao otpad. Iako sam mu deset puta objasnio da vazdušna ne može ubiti štakora, on je navaljivao da je kupi, neprestano pričajući kako će pobiti sve do jednog štakora. Pošto je bio spreman da je plati koliko je koštala, htio sam je prodati.

Prvo smo sjeli na haubu jednog auta da ispušimo po jednu. Iz zabave sam pucao unaokolo, pretvarajući se da sam Old Shatterhand. Šele je, naravno, tražio metak. Iz nekog razloga mu nisam dao, nakon čega smo se počeli podjebavati. Pošto Šele nije bio najbistriji, sa lakoćom sam ga uzeo u tom verbalnom sukobu, nakon čega je on popizdio i rekao kako se ja foliram sa vazdušnom, a pravom ne bih mogao pogoditi čovjeka ni sa pet metara. Njegove riječi me pogodiše, pošto su bile istinite, jer sam ja bio sitan i nisam mogao izdržati trzaj vojne puške. Uzvratio sam što sam oštrije mogao, tako da ubrzo dođe i do naguravanja.  

Dok me Bajro čuvao, Šele je uspio da mi zvekne šljagu preko preko Picketa. Iako je bio slab udarac, jako me zabolio.

Situacija se smirila i mi pođosmo ka Husinoj kućari, ali ja nisam zaboravio. Mislio sam kako da se osvetim. Kad smo došli do Huse, više nisam želio da prodam vazdušnu.

Nekoliko dana poslije naizgled je sve bilo po starom.

Sjedili smo na haustoru, pljuvali i dosađivali se. Šele je, kao i obično, pričao:

„U drkanju ja više nemam šta da probam. Sve fazone sam probo, čak sam i neke izmislio.“

Iako sam danima razmišljao o tome, ideja mi dođe u trenutku:

„Pročito sam u jednoj knjizi o sexu da je drkanje najslađe u opasnosti.“

„Ih, otkad ja to znam!“, požuri Šele, „Nema ništa dobro ko kad ga baciš negdje napolju, gdje te mogu uhvatit!“

„Ma jok to...“, rekoh ja i zavrtih glavom. „Nije to.“

„A šta je onda?“, upita Šele, gotov da se svađa.

„Ovde ne piše za takvu opasnost. Mislim, ima i to, al to je posebno. Ovde kaže za drkanje kad se puca, kad možeš glavu zijanit...“

„To kad ga vojnik drka u rovu.“, reče Picke.

„Il kad ga čovjek drka na motoru.“, doda Bajro.

„Baš tako!“, odobrih ja.

Šele se uhavti za bradu i utonu u misli.

„Piše da u tom trenutku, valjda od činjenice da možeš poginut, bude ti isto ko da guziš!“

Na ove moje riječi Šeletove oči sjevnuše. Nekoliko trenutaka prođe u tišini, a onda on reče:

„Stavljo sam ga ja pod nož, fakat bude ko da guziš!“

Napadosmo ga da laže, a on se, kao i obično, uze vaditi, pozivajući se na rođaka koji je to njemu rekao još kad je bio peti razred.

„Nisi ti to osjetio, ali znam ja kako možeš osjetit!“, rekoh ja, naglašavajući posebno predzadnju riječ.

„Kako?“, zainteresirano će Šele.

Sutradan smo se skupili na otpadu sa puškama. Huso nam je posudio sto, na koji smo stavili dvije konzerve kao mete. Šele je stao između njih i izvadio ga. Mi smo pucali, a on je drkao.

„Priprema! Pozor! Pali!“, dernjao se Šele, podvriskivajući nakon svakog pucnja.

Činilo se da zaista uživa u tome što radi.

„Priprema!“, uzviknuo je iz sveg glasa.

Otvorio sam cijev, ubacio dijabolu i zatvorio pušku trzajem kao kauboj.

„Pozor!“, prostenja Šele i jako zažmiri.

Udahnuo sam, naslonio pušku i naciljao.

„Pali!“, kriknu Šele i sav se skvrči.

Onda vrisnu, sruši se na zemlju i stade valjati u prašini.

„Jebo vas bog ludi!“, zagrmio sam na Picketa i Bajru, bacio pušku i potrčao prema Šeletu.

Ležao je na leđima i vrištao kao žena na sinovoj sahrani. Na stomaku je ležao njegov pokojni 'rac i trzao se. Ispod glavića se širila barica krvi.

Srećom, povreda nije bila ozbiljna i sve je prošlo kako treba. Šele, koji je oprostio ko god da je, svima je pričao: „E, znaš li ti kako sam ja otkrio da kurac nema lobanje?“

Evo nešto što sam napisao u prethodne dvije noći. Treba to još sredit (ili skroz odbacit), ali kako nisam nekoliko dana ništa postavljao, odlučio sam da vam je ipak pokažem.

Pokvarena svadba

Koliko je teško organizovati svadbu, to najbolje znaju mladenci. Osim što se valja postarati oko datuma, mjesta, izbora jela i pića, muzike, vjenčanice, prstenja, i milijardu drugih stvari, mladenci se unaprijed moraju pomiriti da će se u pripremi svadbe nekoga smrtno uvrijediti. Čim se pročuje da se neko vjenčava, odmah se sjate i živi i mrtvi da pomažu u organizaciji, pri čemu svako zna šta je najbolje. Siroti mladenci, koliko god da se trude, ostaviće nekoga nezadovoljnjim, ko će još dugo nakon svadbe pričati kako je ista bila sranje, završavajući sa: „Kakvi mladenci, takva i svadba.“
Ali sve to je izgledalo poput beznačajne sitnice u očima mladoženje Ferdinada, čim bi mu na um pala jedna jedina riječ: Selver.
I šta sada on da radi? Ako ga ne pozove, neće imati mira od familije, jer pobogu, Selver mu je rođeni brat. S druge strane, ako ga pozove svadba će, sto posto, biti upropaštena.
Pred tom činjenicom Ferdinand je osjećao navale vrućine i simptome duševne rastrojenosti, jer koliko god da je on razbijao glavu, mijenjao boju lica i provodio besane noći u pokušaju da pronađe adekvatno rješenje, sve je više uviđavao kako će ga na kraju ipak popušiti.
Nakon što bi dobro namučio sam sebe takvim mislima, Ferdinand bi, ožalošćena lica kao da mu je umro pas, uzeo da plače nad svojom kukavnom sudbinom što ga je tako grubo zaobišla u raspodjeli braće i sestara, dodjelivši mu jednog (nije imao riječi)... I to za rođenog brata.
Kako je priroda dala njih dvojicu tako različite, to mu nikako nije bilo jasno. U svemu, ali baš svemu, njih dvojica su bili različiti, a pri tome su, čini se, sve dobre karakterne osobine dodijeljene njemu, Ferdinandu, a sve loše njegovom nesretnom bratu.
Pokušavao je da se sjeti makar jedne situacije u kojoj su njih dvojica uspješno nešto obavili kao tim, i razočarano ustanovljavao da se takva još nije dogodila. U tome smislu Ferdinand je odavno digao ruke od Selvera, ako zanemarimo ono malo povjerenje od prije tri godine, koje ga je koštalo novog novcatog automobila, ali tako se nije u potpunosti spasio od negativnih uticaja svoga brata.
Selver je bio toliko naopak čovjek da je na fotelji sjedio tako što bi legao na sjedište, a noge pružio uz naslon. Ništa se kod toga nije odvijalo prema predviđenim planovima ili, kako je to slikovito rekao njihov pokojni otac: „Givikt da mu dadneš da se igra, on bi ga razjebo!“
I zaista, kad bi čovjek imao spisak na kom su popisane sve stvari koje je Selver za života na neki način upropastio, bilo bi tu materijala za desetak debelih knjiga.
I ti ga pozovi na svadbu!

Gospođa Anabela je plakala čitavog prijepodneva. Razlog tome je bio odnos između njezinih sinova, Ferdinanda i Selvera. Jutros oko deset, Selver, koji se upravo vratio s polja, joj je rekao kako mu je brat obećao putovanje u Australiju. Gospođa Anabela je isprva to protumačila kao konačno izmirenje i dokaz zrelosti njezinih momaka, te se i sama od srca obradovala nad Selverovim dobitkom, ali kada ovaj reče datum putovanja, zaplakala je i nikako nije prestala sve do pet sati poslije podne.
Tad je došla kona Hadžida, koja je skuhala kafu i prijateljskim razgovorom malo umirila sirotu gospođu Anabelu, obećavši na kraju da će se ona postarati da se ta stvar udesi.
Što obeća, to i uradi. Isto veče, ona nazva Ferdinanda jedanaest puta, a ujutru ga presrete ispred zgrade u kojoj je radio i temeljito ga obruka pred radnim kolegama, vičući rečenice kao što su: „Natjeraćeš majku u samoubistvo!“
Ferdinand je isprva pružao čvrst otpor, ali ubrzo se Hadžidina vojska uveća do te mjere da više nije mogao ni do granapa sići, a da mu neko ne kaže: „Pa bolan to ti je brat rođeni!“
Kada je osjetio vučiju glad za Hadžidinom krvi, odlučio je da popusti prije nego padne mrtva glava. Isto veče pojavio se u stanu i, mahnito se dernjajući, obrazložio kako je odlučio da napravi najgoru svadbu u historiji iste, pošto je to, očigledno, volja većine, nakon čega je izvadio papir na kom je bilo odštampano:

Ja, Ferdinand E., dozvoljavam svom bratu, Selveru E., da dođe na moju svadbu, isključivo pod sljedećim uslovima:

1. Da bude okupan
2. Da bude obrijan
3. Da obuče odijelo i cipele
4. Da bude trijezan

Po prispijeću na svadbu, Selver E. mora sjesti na predviđeno mjesto i ne napuštati ga prije nego obavijesti mene, Ferdinanda E., o tome zašto ga napušta, gdje ide, šta će tamo raditi i kada će se vratiti. Za vrijeme boravka na svadbi, Selveru E. je zabranjeno:

1. Konzumiranje alkohola
2. Kontakt sa muzikom
3. Kontakt sa bliskom rodbinom moje buduće supruge
4. Ulazak u kuhinju
5. Prilaženje svadbenoj torti

Pored gore navedenog, Selver E. ima da se obaveže kako će u svemu slušati ono što mu se kaže, te kako ništa neće uraditi po svojoj volji prije nego se konsultuje sa ovlaštenom osobom.       

Ali majka je i sa tim bila presretna.

Dva mjeseca poslije, uveliko su trajale pripreme za svadbu koja je nastupala u predstojeću subotu.
Bila je srijeda naveče kada je Ferdinand, koji je upravo sjeo da se malo odmori od svega, osjetio vibraciju svog mobilnog telefona.
Pomislio je da se ne javi, ali onda se sjetio da bi to mogla biti njegova draga, koja je odnedavno bila i trudnica, tako da je ipak izvadio telefon.
Kad vidje nepoznat broj, presiječe ga u grudima. Kad se javi, isto tako. S druge strane je bio njegov brat Selver.
„E, ja sam. Može li i Ube sa mnom na svandbu?“
Ferdinand, kom pade mrak na oči, jedva skupi snage da ispusti glas što je podrhtavao od bijesa:
„Kakav crni Ube!?“
„Ube jarane Ube...“, Selver će, čudeći se što ga brat to uopšte pita, pošto su s Ubetom odrasli.
Znao je Ferdinand Ubeta. Zato ga je i okarakterisao kao crnog.
„Slušaj ti...“, reče Ferdinand i napravi pauzu.
„Jes dobar?“, upita Selver s druge strane.
Onda iz Ferdinanda provali. Selver je dao povoda, a on je rekao sve što mu se nakupilo posljednjih dana, od punicinih violinista, preko majčinog navaljivanja da obuče vjenčano odijelo od njenog rahmetli supruga, do približavanja dana kada će njegova svadba otići u nepovrat. Svašta mu je rekao, trudeći se da svojim riječima strastveno dočara najiskreniji žal što mu je on brat. Kada je završio, odahnuo je sa olakšanjem.
Ali ne zadugo, jer sa druge strane njegov brat reče:
„Vidjeću ja to sa starom...“
Ponovo ga obuze strašna želja za lajanjem, ali ne učini to, pošto je Selver spustio slušalicu. „Jooooooj!!!“, dreknu Ferdinand, tako jako da puče sijalica iznad njega, a komšije u svim stanovima pomisliše kako nekoga silom odrađuju u bulju.
U subotu, na udaljenom stolu svadbenog salona hotela Tampere SS, sjedili su Selver i Ube.

U opštini je sve prošlo kako treba, izuzev Ubetovog glupog komentara da se mlada nećka, koji je Selver ispratio smijehom. Istina, malo se tu obrukao, ali to nije ništa u odnosu na ono što je njegov brat sposoban učiniti.
Ohrabren time, Ferdinand se ponada da će svadba možda i ličiti na nešto, te je s ljubaznim osmijehom dočekivao goste, bacajući poneki pogled u pravcu svog brata i njegovog kompanjona Ubeta.
„Biće oni zlatni. Ja ti obećavam! Paziću ih, neće s mjesta mać!“, reče mu kona Hadžida i dodatno ga obodri u razmišljanjima o ishodu svadbe. Kad se Hadžida primi posla, to mora da se završi. On je to najbolje znao.
I zaista, Hadžida je vrijedno obavljala posao, te je Ferdinand svako malo sa zadovoljstvom ustanovljavao da su „gosti“ na svojim mjestima.
Hadžida se svojski trudila. Istinski je željela da svadba protekne korektno, pošto se i sama osjećala dijelom organizacije, i to, ako ćemo sasvim iskreno, dijelom bez kog ove svadbe uopšte ne bi ni bilo.
Ali na svadbi je bilo konjaka, a Hadžida je baš voljela konjak.
Oko četiri sata Ferdinand primijeti da Selver i Ube piju nešto što kriju iza sokova. Panično pogledavši u Hadžidino mjesto, prestravi se kad vidje da je nema. Mlada primijeti mladoženjinu nervozu i tiho ga opomenu da se smiri, pošto njena rodbina nije skidala očiju sa njega.
„U jebo vas patak!“, prepade ih neko s leđa.
„Hadžida!“, zavapi Ferdinand i zagrli svoju spasiteljicu, koja se tu uze smijati kao luda.
Kad joj objasni kakve se radnje vrše kradom za crnim stolom, ona se pribra kao grubijan iz crtanog filma i krutim korakom ode da riješi situaciju.
No, piće je činilo svoje.
Istina, Hadžida izgrdi i strogo izopominja Selvera i Ubeta da paze kako se ponašaju jer će s njom imati posla ako nešto zajebu, ali na kraju je popila s njima po piće, rekla im da naruče još po jedno i tu zaustave, pa će ona kasnije doći da vidi jesu li sposobni da i dalje piju.
U pet sati Ferdinand samo što ne doživi srčani udar.
Igra kolo na sred salona, a u kolu Ube i Selver.
To je već bila alarmantna situacija. Mladoženja je ustao i hitrim korakom otišao prema koni Hadžidi.
„Hadžida bona!“, zavapi on još dok je prilazio. Hadžida skoči i izljubi ga u oba obraza, od čega se Ferdinandu učini kao da se nageo iznad kazana u kom se peče konjak.
„Hadžida...“, izgovori Ferdinand u nevjerici.
Hadžida na to diže čašu da mu nazdravi, a on, šta će, prihvati. S gađenjem je gledao kako pola čaše konjaka nestaje u Hadžidinom crvenom ždrijelu.
Onda su došli po njega da nešto, i Ferdinand se, pošto mu ništa drugo ne osta, pomoli bogu. Ovaj kao da ga je slušao, odmah zaustavi muziku, nakon čega se kolo raspusti i karike posjedaše na svoja mjesta.
Uslijedile su zdravice.
Kum je započeo, a za njim su nastavili ostali, kako već ide koji po važnosti.
Četrdesetak minuta poslije, zdravica je došla do gostiju koji su pripadali onom krugu na koji bi se mislilo kada bi se pitalo: „Zar su baš svi ti gosti morali doći?“
Nekolicina njih su bili raspoloženi da privlače pažnju na sebe zdravicom.
Ferdinandu nepoznat čovjek završi zdravicu i on podiže čašu s vinom, ali se napi kisele vode s ledom.
„Još malo!“, reče mlada i ohrabrujuće mu stisnu mišicu.
Sreća im je bila naklonjena tog dana. Čovjek koji se prijavio da održi zdravicu je počeo, ali je ubrzo posustao, na što su se umiješali drugi gosti i uvjerili ga da odustane i ostavi to za neki drugi put, kad ne bude toliko popio. Nakon kraćeg ubjeđivanja čovjek je sjeo, a nekoliko njih mu je prišlo i tapšalo ga po ramenima kao ljudinu.
„Jel ima još neko zdravicu?“, dreknula je mlada sa svog mjesta, više kao prijetnju, nego kao pitanje.
„Izgleda da nema više...“, tiho reče Ferdinand.
„Evo hoće ovaj momak ovamo!“, dobaci neko iz sale.
„Koji momak?“, uplašeno će Ferdinand.
Mlada, koja se pridigla da bolje vidi, iznenada se snuždi.
„Nije valjda?“, Ferdinand će, van sebe.
Mlada šutke klimnu glavom.
Pošto je sjedio daleko, donesoše mu i mikrofon.
„Jen-dva.... jen-dva... Radi li ovo smeće? Radi...“
Sve se čulo kristalno jasno.
Zdravica je počela opširnim predstavljanjem govornika, gdje je u dvije minute rekao kako je on brat mladoženje. Nakon toga je hvalio mladoženju, izmeđuostalog rekavši kako je Ferdinand oduvijek bio sportista, te se tek odnedavno propušio, što mu je bezveze i što mu on, i u ovoj specijalnoj prilici, savjetuje da odbaci. Zatim je Selver pričao o njihovim zajedničkim doživljajima, pri čemu je njegov govor više priličio kakvoj turobnoj sahrani. Tako omamljeni gosti skočiše kao opečeni kad iz te gomile tuge bljesnu kao munja izjava da je mladoženja dotičnog mladića vodio u porno kino kad su bili u Beogradu prije deset godina.
Srećom, tu negdje Selver završi.
Ali tad se javi dobro poznati vokal crnog Ubeta:
„Eh, ovako... Prije svega, ja sam Ube, i mogu reći da našeg mladoženju Feru poznajem još od malih nogu, te da iskoristim šansu koja mi se pružila da sve o njemu najbolje želim. Eh, dragi moji i drage moje, odakle početi?“, i tako dalje, dobrih pet minuta.
Na sreću, Ube nije napravio niti jedan eksces ravan Selverovom, ali zdravica je svejedno bila neprijatna, jer je Ube bio sklon da ponavlja jedno te isto i da tako ispremeće riječi da se ne zna ko je pošao, a ko došao.
Počela je muzika.

Iznad Selverove glave se stvori majčina:
„Na šta to ličiš?“, bijesno reče. „I ti Ube! Kakav si to?“
Izgrdila ih je što je bolje mogla, nakon čega je ustala i opomenula konobare da im više ne poslužuju alkohol.
Ali jedan od tih konobara već imade sklopljen savez sa nepoželjnim dvojcem: svako malo on bi došao do njih kao da vidi treba li im šta, drmnuo jedan štok, i nastavio. Opskrba se nastavi.
Pošto se napi vina, Selver se obrati Ubetu:
„Vidi onu malu do kume jest dobra!“
„Jest dobra, jebala majku....“
„A da joj vidiš seke! Al došla glupača s mužem, ne da joj seljak da makne!“
„I jebem mu oca... I ona se svezala za budalu!“
„A vidiš onu malu, što joj sise skaču?“
„Skužio sam nju čim smo ušli. Dobra je.“
„S njom sam se ja pokupio prošle godine.“
„S kojom bolan? S ovom sisatom?“
„Jesam, Fere mi. Eto pogledaj kako gleda vamo. Sjebala se i ona.“
Ube ulovi jedan pogled dotične dame.
„A jel ona s jaranicama ovde?“
„Nemam pojma s kim je.“
„Pa hajmo kod nje?“
„Ne možemo jarane, pravi se da me ne zna. Maloprije je u kolu pobjegla od mene odma.“
Ube se zamisli na trenutak.
„Pa ko je jebe, ako se bude pravila da te ne zna, upoznaćemo se!“
Ustali su i pošli u gužvu. Dotična ih opazi i stade da se neofirno udaljava.
„Vidi kurve što bježi!“, konstatova Ube.
„Reko sam ti ja.“
„E pobjeće kurac!“
Sjedila je na svom mjestu i nepomično zurila ispred sebe, ali to joj nije pomoglo da izbjegne susret,
„Djevojko!“, reče joj poznati glas iza leđa.
Pravila se luda.
„Djevojko!“
Molila je boga da je spasi.
„Hana!“
Drugarica do nje se okrenu i reče:
„Hana, tebe traže...“
Hana se okrenu i ugleda Selvera i Ubeta, koji su već popustili kravate i istrpali košulje iz pantalona.
„Jel me se to ne sjećaš, života ti?“, reče Selver i napravi grimasu koja je govorila: nemoj reći da me se ne sjećaš.
„Poznat si mi odnekud...“, poče Hana, koja se i dalje držala kao da ništa ne zna.
„Ube, kako ide ona pjesma, nešto: a kod tebe su još uvijek moje gaćice?“, upita Selver jarana.
„Sjetila sam se!“, objavi Hana.
„Pa šta ima?“, reče Selver i postavi se kao mačak.
„Kao što vidiš!“, reče Hana i usiljeno iskrivi ruke kao da imitira neki cvijet.
„Znaš li joj jaranice?“, upita Ube Selvera.
„E jesi više dosadan! Eto ti cure, nek te ona upozna, šta si za mene zapeo!“, reče mu Selver.
Hani se taj prijedlog nije dopadao, i ona pokuša preskočiti tu temu kontra pitanjem:
„Gdje sjedite vi?“
„Nisam siguran jel kaže: a kod tebe su još uvijek moje gaćice, il: a kod tebe su još uvijek moje tangice.“, reče Ube Selveru.
Hana ih predstavi svom društvu, sastavljenom od tri cure i jednog momka.
Nađoše im mjesto i oni sjedoše.
„Kako fakultet?“, upita Selver sve prisutne, pošto nije znao kako bi drugačije, a da bude gospodski.
Momak, udahnuvši puna pluća vazduha, pun važnosti reče:
„Svi smo mi ovdje pozavršavali fakultete.“
Selver ga pogleda u nadi da će vidjeti naznaku zajebancije, pošto mu se učinilo da je momkov ton pun neprijatljstva. Kad je ne nađe, reče:
„Vidim.“
Jedna lijepa plavuša, očigledno momkova djevojka, reče:
„A jel vi momci studirate?“
Selver reče da je na višoj uzaludnoj, a Ube da je na medicini, smjer pacijent. Samo se njih dvojica nasmijaše na ovu šalu.
„Vidim.“, reče momak kad se prestaše smijati, podražavajući način na koji je to rekao Selver njemu, zbog čega se lijepa plavuša hinjavo osmjehnu.
Za trenutak nastade napeta tišina. Prekide je Ube:
„Izvini majke ti, šta si u horoskopu?“, upita mršavu crnku egzotične ljepote koja je sjedila prekoputa njega.
„Ja?“, reče ona i prevrnu svoje lijepe kosooke oči, „Vaga.“
„Aha...“, klimnu Ube glavom i zamisli se.
„Joj fazona...“, reče krasna riđokosa susjeda crnke, ne bez ljubomore.
Ali egzotična ljepotica je već zagrizla mamac. Uz pretjeranu glumu, obrati se Ubetu:
„A zašto si me to pitao?“
„Zato što se vidi iz aviona.“, reče Ube i zagleda se u zamišljeni zalazak sunca.
Crnka pokuša odglumiti ravnodušnost, ali smiješak je izdade, jer je zbog nečega čitavu priču shvatala kao kompliment, a ona se od tih stvari uvijek prijatno osmjehuje.
„Ova do nje je strijelac.“, reče Selver i učini da riđokosa promijeni izraz lica u kom je sada bilo izvjesnih simpatija. Ona jeste bila strijelac i to tipični, te je duboko vjerovala kako horoskop kaziva suštu istinu u pogledu karakternih osobina. Selver nije poznavao osobine tipičnog strijelca, ali jeste njegov znak, koji je riđokosa nosila na lančiću oko golog vrata.
„A ti si, pretpostavljam, lav?“, javi se momak.
„A ti jarac?“, munjevito odgovori Mustafa.
„On je djevica!“, umiješa se i momkova cura.
„Vidi se.“, reče Ube.
Situacija poče da se ozbiljno zateže. Izraz plavušinog lica je cvilio: tko su ovi ljudi i zašto ne odu odakle su i došli!? Hana je izgledala kao da će svakog trenutka vrisnuti i nekome zabiti nož u čelo.
„Slušaj ti mene...“, otpoče momak, isturivši kažiprst kao stari učitelj kad prijeti đaku.
„Elemedine nemoj!“, panično reče plavuša i uhvati momka za ruku.
Egzotična crnka presiječe zrak kao da izvodi neki karate potez i reče:
„Ok, momci, došli smo na svadbu, nema toga!“
Riđokosa klimnu glavom i sisama da potvrdi drugaricin stav.
„Ma joj, šta vam je, pa brat mi se ženi...“, otpoče Selver, trenutak prije odlučivši da mu je bolje iskoristiti situaciju da se iskaže pred trebama, nego da ulazi u konflikt sa totalnim levatom. „Nije problem nikakav, sve je uredu. Jel tako paša?“, reče on i pruži ruku prema Elemedinu. Ovaj zastade nekoliko trenutaka, a potom je prihvati i reče:
„Uredu je.“
Selver se vedro nasmija i reče:
„Mislim, ne znamo se, al tu smo negdje svi po godinama, jel de? Svima nam je isti cilj: da se dobro zabavimo. Zato, hajde da se zabavljamo, da nam bude lijepo, da nam bude gotiva, a nemojmo da se kačimo i započinjemo bilo kakve konflikte.“
„Ni trzavice.“, upotpuni Ube.
Hana, koja se tek tu malo dozva, podiže čašu da nazdrave u to ime. Nasmijana omladina se kucnu čašama i ispi piće. Atmosfera postade ležernija i opuštenija, a samim tim se proširiše i pozitivne vibracije. Elemedin se izvinu zbog svoje reakcije i zamoli Selvera i Ubeta da mu oproste, što oni i učiniše.
„Nisam znala da Ferdinand ima brata.“, započe riđokosa novu temu. Svi redom počeše pravdati svoje prisustvo na svadbi. Ispostavilo se da su Hana, riđokosa i crnokosa mladine rodice, plavuša drugarica od mladine sestre, a Elemedin je došao sa njom.
„Elem Edine, jedino ti nepozvan došo!“, reče Ube i šeretski se nasmija, u čemu ga jedino podrži njegov drug. Ostali su ga gledali kao gadnog crva, a poneko i kao crnog dušmanina.
„On nije Elem Edin, nego Elemedin!“, reče plavuša, pri čemu joj jedna bijela bala odleti i pade na komad gotovo crnog suhog mesa. 
„Tako sam i reko.“, hinjavo će Ube.
Opet počeše trzavice, opet crnka presiječe zrak karate potezom, opet stade smirivanje situacije, ali što su više smirivali, to se više kuhalo između Elemedina, Selvera i Ubeta.
Odnekud se stvori gospođa Anabela u pratnji svoje sestre Alabame i kone Hadžide, ali koja je duhom bila sasvim odsutna i koju je gospođa Alabama nosila ispod miške.
„Selvere!!!“, kriknu ona, bijesna kao đavo.
„Joj Hadžide, jest se raznijela!“, povika Selver i stade se mahnito smijati.
„Vraćajte se na svoja mjesta!!!“, zagrmi mater, munje joj iz usta ispadaju.
„Teta Hadžida, jeste se to umorili? Nešto vam se oči sklapaju.“, dobaci Ube, na što se on i Selver uzeše cerekati kao pijani majmuni.
Gospođa Anabela obiđe sto i dođe im iza leđa.
Fu! Fu! Zgrabila ih je za uši i izvukla sa stolica. Djevojke se zgranuše i rukama prekriše otvorena usta, a Elemedin, kom je na čelu štrčala prst debela vena, se najprije dobro zaprepastio, a potom uzeo sve više da se osmjehuje.
Gospođa Anabela odvede nestašnog sina i njegovog nepristojnog druga skroz ispred objekta, a onda uze da im očitava lekcije, koje su završavale prijetnjom da će im Fudo noge polomiti. Da stvar bude gora, Ubetu se od njenog govora smuči, te on povrati nasred ulice kao zadnja baraba, a kad Selver to vidje, i njemu proradi želudac, pa i sam zadade ono što je imao svuda po pločniku.
Tu već dođe i Ubetova mater sa još par amidžinica, tetaka i komšinica. Situacija je prijetila da se izvrgne u skandal. Gospođa Anabela je jedva uspjela da ih sakrije pred grupom rodbine od mlade koja je iznenada naišla, ali pred svojima ipak otkri svoju tamnu stranu i obojici puče po strašan šamar.
Vratili su ih u salu i dopratili do njihovih mjesta, gdje je kao straža postavljena prija Mileva, koja alkohol uopšte nije konzumirala.
Selvera je pekao majčin šamar, a za to je, po njemu, jedini krivac bio Elemedin. Ube, koji se napolju nije prestajao smijati, se takođe sav namrštio i uozbiljio, ali on nije mislio o krivcu, već o upropaštenoj prilici pred crnokosom ljepoticom egzotike, a bio je ubijeđen da bi daleko sa njom dogurao, ako ne i do kraja.
Selver poče psovati hljeb i boga, a za njim Ube krvavu majku i grob.
„No no!“, pobuni se prija Mileva, glasom kao u žalosne sove.
Selver je zatjera u sto pički materina, a Ube joj reče: „Baba, ne seri!“
Na to prija Mileva preblijedi kao da joj je neki specijalni sunđer odjednom svu krv popio, a onda joj se na obrazima stadoše obrazovati dvije vatrene lopte, i ona progovori vatreno, ili bolje reći, pakleno.
Nastade bučno pičkaranje koje privuče pažnju sa ostalih stolova. Ubrzo je dotrčao i Ferdinand, pa se vijest o sceni začas proširila čitavom svadbom. Svi nahrupiše tamo da smiruju, ali braća su se toliko zakrvila da ništa nije pomagalo. Iz gomile izmigolji Ubetov stari, zaveza mu malterski šamar i odvede ga u nepoznatom pravcu.
„Vraćaj Ubeta!!!“, dreknuo je Selver i pošao za otmičarem, ali amidža ga uhvati i nedade mu.
„Smiri se, hajvanu jedan!“, dreknu tetka Alabama i lupi ga po glavi.
„Vraćaj Ubeta na svadbu, jebo vas ba bog!!!“
„Ne psuj, majmune jedan!!!“, vrisnu mati.
Selver, koje je već osjećao da bi mogao udariti amidžu, tad ugleda u gomili lice glavnog krivca. To mu dade snage da se otme i pljune prema Elemedinu, ali pogodi njegovu bolju polovicu posred dekoltea. Ferdinand zagrmi u stilu smrtno uvrijeđenog generala iz ruskih romana: „Pustite me!!! Ja ću da mu presudim!!!“
„Ti, lice guzice, nijedne!“, reče mu Selver.
Mnogi su kasnije pričali da je mladoženja isuviše burno reagirao na takvu glupavu uvredu, jer gađati nekoga flašom nije mala stvar. Mnogi nisu znali da je Ferdinand kao desetogodišnjak pao sa bicikla i upropastio lijevu stranu lica, gdje su mu onda presadili kožu sa guzice. Zbog toga „lice guzice“ nije bila glupava uvreda.

Selver je odveden sa svadbe i situacija se smirila, ali raspoloženje među gostima je bilo prilično 'rđavo. No, muzičari su začas izgladili situaciju sa par bržih pjesama, tako da su se ubrzo opet svi opustili, naravno, čast izuzecima.
Čast izuzeci nisu prestajali da pričaju o skandalu.
„Jao, moj bože, kakva je ovo familija!“
„E, jadnica, i ona je našla za koga će se udati!“
„Bože me oprosti, hoće im se degenerik rodit!“
„Čula sam ja da mu je ovaj brat jedva i došao na svadbu, eto kakvi su!“
„Nisu tu čista posla, ima tu nešto krupnije od ovog.“
I tako dalje, kako se već te priče razvijaju.
Posebno pogođen čitavom situacijom bijaše mladin otac, inače vojno lice sa visokim činom. Po njemu, tog pijanog ološa je trebalo izvesti i dobro ga namlatiti, a najviše od svega mu je smetalo kada je Selver lično njemu rekao da ne laprda i da mu je bolje da šuti. On nikako nije uspijevao da se smiri, i kad se vratio na svoje mjesto nije prestajao da se dernja, da prijeti i psuje.     
Ferdinand, koji je sjedio i mrko gledao ispred sebe, ni ne trudeći se da lice načini vedrim, od punčevog govora najzad poče i sam da se vrijeđa. U njemu stade da se razbuktava familijarni ponos, a kad punac okrznu i njihovog rahmetli oca, Ferdinand lupi šakom po stolu i reče:
„Jel dosta više, jebemu majku!?“
Punac ga pogleda kao brazilsko svinjče anakondu, a kad pojmi da se njemu obraća, stade da bjesni kao more pod orkanom. Kad je zagrmio, kao da je komplet artiljerija uzela rokati.
Ferdinand, kom je bila puna kapa i svega dovde, nije ostajao dužan puncu. Mlada je plakala, a kuma je pratila jecajima, dok je kum stajao, mahao rukama i govorio:
„Ljudi, pobogu, smirite se!“, smješkajući se kao za naslovnicu filmskog žurnala.
Svadba je prerastala u katastrofu, i samo zahvaljujući nekolicini prisebnijih sa obje strane, uspjela je da se održi na okupu, iako se čitavih četrdeset i pet minuta pričalo o njenom kraju, a neki su čak i otišli.
Na kraju svi posjedaše na svoja mjesta. Muzika nije svirala, pa je neko otišao da vidi šta je s tim, jer: „Jel svadba il nije?“ Kad se vratio, prvo je obavjestio mladu i mladoženju:
„Muzika ima malih tehničkih problema, svaki čas treba da počne.“
„Jebe mi se.“, reče Ferdinand.
„Nemoj tako!“, reče mlada i munu ga laktom.
„Boli me kurac.“, reče Ferdinand.
Mlada se jedva suzdrži da ponovo ne brizne u plač. Zakrčaše zvučnici.
„Jedan... Jedan... Radi li ovo čudo? Tanko ti je ovo, bogami. Jedan...“
Selverov glas. Niz mladine obraze kliznuše dvije biserne suze nesretnice. S druge strane, na novopečenog supruga ovaj vokal djelova kao zraka sunca kroz crno nebo.
„Kakav je da je, brat je!“, reče Ferdinand sam sebi, i odjednom dobi želju da zagrli Selvera.
Selver, pročistivši grlo i popričavši još malo sa likom koji je deverao oko razglasa, uz uvodna izvinjenja zamoli prisutne svatove da učine iznimku u ovoj svadbi, te da on održi jednu vanrednu zdravicu. Nije čekao za dopuštenje (ko zna da li bi ga i dobio poslije svega), već je odmah prešao na govor.
Način na koji je to izveo je dirnuo sve prisutne u srce. Čak je i punac bio spreman da poslije svega sjedi u istoj prostoriji sa tim mladićem, koji očigledno nije psihički dobar, te kao takav diskvalificiran kao bilo kakav protivnik.
Ferdinand i Selver se zagrliše nasred sale. Elemedin započe aplauz koji svi prihvatiše. Muzika zasvira, ljudi ustadoše i zaplesaše.
„Daj tortu, jebem ti tortu!“, reče mladoženja, koji je zagrljen sa bratom tumarao čitavom svadbom i pio iz flaše kao u ranoj mladosti. Selver je bio na vrhuncu raspoloženja, a njihova majka u nirvani. Kona Hadžida, koja je u međuvremenu došla sebi dovoljno da može stajati, umalo kad ne poljubi Ferdinanda u usta.
Konobari izguraše kolica sa sedmospratnom bijelom grdosijom od torte.
Selver popusti zagrljaj i istupi korak. Torta ga je hipnotisala.
Dogurali su je do sredine i upalili svijeće na njoj. Desetine bliceva su zasljepljivali mladence, koji su se sretno držali za ruke. Onda su zamislili želju, udahnuli puna pluća vazduha, i pogasili sve svijeće osim jedne, ali nju je Selver u trenutku sredio prstima.          
Oko torte je poslovalo nekoliko iskusnijih žena, sjekući slasne kriške i spretno ih bacajući na tanjiriće, koji su dalje putovali na stolove.
Selver dobi jedan komad i sredi ga u tri poteza.
„Moj bože, ako džennet nije ovakav, tu me sjeci.“, pomisli Selver i odmah uze još jedan komad.
Učinilo mu se da nikad bolji kolač nije pojeo, a toliko ih je volio da su ga znali u svakoj poslastičanrici. Pošao je da uzme i treći komad, a strina, koja je sjekla tortu, mu reče: „Selvere, sine, hajde još ovaj i nemoj više, ima još gostiju...“
Selver se osjeti uvrijeđenim na ovu tetkinu primjedbu i odbi da uzme tanjirić iz njenih ruku, već se okrenu i izgubi među ljudima.
Pred tortu je izbio s druge strane, gdje je bila najveća gužva, pošto je u blizini proticalo kolo. Spustio je pogled i vidio nož na kolicima, od čega se iste sekunde ozbiljno zamisli.
„Može, još jedan komad.“, pomisli on, misleći pri tome na strinu, i dohvati onaj nož.
Dobro zaklonjen, gdje ga niko nije vidio, Selver uze da isječe svoje posljednje parče.
Da ne bi nešto krenulo po zlu, odlučio se za prizemlje – i sakrivenije, i stabilnije.
Kliznuvši nožem u tortino mekano meso, osjeti kako mu se koža ježi od zadovoljstva. Izvukao je nož, premjestio ga i zasjekao opet. Osjećao se božanstveno.
Pomažući se rukom, on izvali komadinu dostojnu gorostasa od dva i po metra, ispod koje je normalni tanjir postao tanjirić.
Selver sakri nož na ukradeno mjesto i pođe na svoje mjesto da se počasti na miru.
„E stvarno te sram bilo!“, prekori ga strina koja se zateče ispred njega.
„Rekla si još jedan komad. Evo, jel jedan?“, bocnu je Selver.
U tom trenutku vrisnu više žena.
Torta se obrušila i upropastila više haljina, odijela i frizura.
Odjednom se pojavi i Ube, samo što je cipele zamijenio patikama. Selver potrča prema njemu i, prije nego je Ube stigao reagovati, uvalio mu tortu u ruke.
Muzika je stala.
Salom je odzvanjalo Ferdinandovo luđačko dernjanje: „Dajte mi pištolj da ubijem skota!“ 
   

Saznanje filozofa

«Uči! Samo ti znanje ne mogu ukrasti!», reče pljačkaš koji je gledao kako njegove kolege tovare mudračeve sanduke sa knjigama na svoje kamile.

Mudrac je gledao kako se razbojnici udaljavaju u pustinjskom sutonu, lica crvena, što od sunca, što od osjećaja tragičnog gubitka. Lavovski se boreći da ostane istrajan u stoicizmu, jetkim glasom reče: «Pa dobro si mi i rekao!», ali ne prođe ni deset sekundi, a iz mudraca provali bujica emocija, i on uze redom da spominje pljačkaševu užu i dalju rodbinu, s posebnom pažnjom na najmlađe i one koji tek treba da se pljačkašu rode.

Kasnije, kako se čovječanstvo razvijalo, samim tim i kompleksi filosofski sistemi, o znanju je rečeno i zapisano još mnogo šta. Sentencija koja je danas na snazi glasi: «Ko uči – znaće, ko krade – imaće.»

Naravno, to ne znači da paralelno s tim nisu postojali i drugi pogledi na znanje i učenje, jer znate kakavi su ljudi: uzmeš dva čovjeka i staviš pred njih manekenku, ispijenu kao da je vakumirana; prvi čovjek je očaran pred tim idealom ljepote, i spreman je da se iste sekunde ako treba oženi sa maneknekom; drugi čovjek gleda u manekenku, a vidi Bijafru, i sve ga u želucu steže od muke; manekenku isprate, a dovedeš im jednu onako malo jaču, rumeniju, ali dobro strukiranu; prvi čovjek osjeća napad gnušanja, gleda nekud u nebesa i moli boga samo da ga spasi od bilo kakve konverzacije sa dotičnom; drugi čovjek se za to vrijeme isprsio kao horoz, pa bi sve kao nešto, a  ništa, k'o biva čeka on nekog, i sasvim zaboravljajući da ima sat na ruci, obrati se dotičnoj: «Oprosti, djevojko, da li možda znaš koliko je sati?»

Kratko i jasno, (iako zvuči možda malo neprilično, ali ne znam kako bih drugačije)  o ukusima se ne raspravlja.   

Sa svojih dvadeset godina, Selver je bio u potpunosti svjestan da je znanje najveće ljudsko bogatstvo, te je marljivo radio na tome da ga što više prikupi, upuštajući se u zamršene spletove debelih knjiga iz ozbiljne filosofije, ne zanemarujući pri tome ni opšte znanje i umjetnost, kako i dolikuje pravom svjetskom čovjeku, za šta je Selver držao sebe.

Tumačio je Kanta, promišljao Šprenglera, čitao Marksa, pažnju obratio na Vebera. Getea je čitao i Hegela dosta, o Trockom se pitao, s Dekartom pod miškom išao preko mosta. Da Vinči mu je bio znan, o sikstinskoj kapeli je umio sjajno, uz to književnost i poneko pitanje pravno.

Sve u svemu, kako je navalio, kao da se namjerio odmah u dekanat.

Zbog tolike predanosti knjigama, njegov društveni život je prilično ispaštao, ali Selveru to uopšte nije bilo važno, jer je društvo bolesno i treba ga liječiti, a ne gubiti vrijeme u dokolici, što će reći besmislici.

Da je bio pametan, to mu niko nije osporavao, ali su ga svi i držali za budalu.

Da razmatra teška pitanja, to je dobro znao, ali da kupuje na buvljaku, recimo, to nije znao.

Selver ode na buvljak i plati šest knjiga trideset maraka, i još pri tome bude zadovoljan, jer ih je prodavač na početku cijenio po osam i devet maraka. Za isti taj novac, Salahudin bi mogao kupiti četrdeset do osamdeset knjiga kod istog prodavača.

Selver uđe na buvljak, tiho prođe do ljudi sa knjigama, i već kada ih ugleda iz daljine,  živne kao je ugledao Sokrata lično. Oštro oko debelog prodavača knjiga opazi Selverovu reakciju, i knjige već koštaju po dvije marke. Pažljivo promatrajući svaki Selverov korak, on podiže cijenu marku po marku; kad se Selver nađe kraj štanda, prije nego išta učini, čuje debelog prodavača gdje mu govori: «Ta ti je cener.»

Salahudin uđe na buvljak i već na prvom stolu upadne u raspravu, iako se trgovina odvija između dva njemu nepoznata čovjeka. Dok dođe do ljudi sa knjigama, pola pijace ga već zna. On hoda sa rukama u džepovima, stružući nogama stari asfalt, a kad se nađe u neposrednoj blizini debelog trgovca knjigama, što se nemarno češe po stomaku koji mu stoji kao neko ogromno jaje između nogu, naglo se zaustavi i prvo odmjeri čitavu situaciju kao da gleda u nešto što je na pragu gadljivog. Onda načini upitno lice i, ne naginjući se, ovlaš prošara po izloženim knjigama. Ne vadeći ruku iz džepova, neodređeno pokazuje nogom na knjige i pita: «Kolko ti je ovo tu smeće?»

«Markica.», odgovara debeli prodavač, a vidi se da će dati i za pola.

Takvih vještina Selver nije poznavao, ali o svemu ostalom – samo kaži temu, i sve ćeš da čuješ!

Ako ćemo govoriti o ljubavi, Selver je mnogo toga znao, a ponajviše s naučnog aspekta. U tom tonu je pripovijedao svome djedu, jedinoj osobi koja ga je u potpunosti slušala, o planovima za svoju buduću osnovnu keliju društva – porodicu, koja je, izmeđuostalog, uključivala i ljubavni kontakt, pa čak, u izvjesnim momentima, i strast. Djed je, nažalost, nedavno preminuo.

Hodao tako Selver alejom i mučio grdnu muku s jednom Volterovom tezom, kad sa jedne klupe mu poče mahati ženska ruka. Pogledao je – kad tamo neka ženska osoba. Shodno svom kosmopolitizmu, Selver priđe dami i ponudi svoje usluge. Nažalost, nije ih mogao pružiti tako brzo kao što je htio, jer je dama izvoljela upaljača, a on nije bio pušač.

Ali neka sila, njemu do tad nepoznata, ga iste sekunde angažova, i Selver se razleti po aleji, pa za tili čas donese dami upaljač i, istina malo nespretno, zapali joj cigaretu.

Dama je bila zadovoljna s tim i predložila je kafu.

Selver je, upotrijebivši pedeset riječi od kojih je trideset i devet dami bilo nepoznato, pristao.

Kafa je potrajala tri sata, a nakon toga je Selver pratio damu kući, i to praćenje je trajalo još tri sata. Našavši se pred vratima njezinog haustora, on primijeti da su išli gotovo apsurdno dužim putem, na što je dama odgovorila da joj se on sviđa jer je tako lud.

Prije nego uspjede išta reći, dama skoči i poljubi ga pravo u usta.

Ne dajući suviše prostora šokovima, Selver se pribra i sjeti se teorije poljupca, koju iste sekunde stade primjenjivati. Kad se poljubac završio, dama je rekla: «Stvarno si lud!», i opet počela da ga ljubi.

Sedam dana kasnije, Selver, koji je upravo ležao na krevetu i gotovo panično razmišljao o činjenici da se sasvim otuđio od knjige od kako je upoznao damu, dobi sms poruku sljedećeg sadržaja: «Odoše moji na vikendicu, dođi da spavaš kod mene.» U potpisu je bila dama.

Istog trenutka Selver zaboravi sve strahove. Znao je on vrlo dobro šta ima da se desi, i sada je detaljno, prema knjiškim uputstvima, poduzeo spremanje. Isprva sasvim miran, pošto je ranije predvidio ovaj događaj, u njemu poče da se postepeno budi neki nemir. Dok je detaljno sapunjao genitalije u kadi, jedna misao ga spopade poput utvare, od čega se isprva zacrveni, a potom skroz preblijedi.

Uz goleme napore, uspio je održati mir sve dok nije izašao na ulicu. Pošavši prema daminoj zgradi, sa svakim korakom osjeti sve izraženije simptome morske bolesti. U liftu mu se učini za trenutak da će umrijeti, a kad najzad uđe u kuću i svali se na kauč, odahnu i u sebi, sasvim prosto, reče: «Jedva!»

Sagledavši svoju situaciju u potpunosti, Selver osjeti silnu potrebu za vremenom, te istom poče o jednom, nastavi o drugom, doda o trećem i najzad pročepi o četvrtom, mada je i tu motor pokazivao izvjesne slabosti, pošto je Selver svako malo kašljucao.

Dama reče: «Ah, dragi, kako si pametan!», i razvuče kauč.

Kako to vidje, Selver poče o kauču Luja XV. Dama ga pogleda, dražesno se nasmija i ugasi svjetlo.

Selver osjeti strah kao da je u zvjerskoj pećini, te uze tako nepovezano pričati, ne prestajući ni pošto se osvijestio da priređuje predstavu teatarskog apsurda.

Dama ga dohvati za rever sakoa.

Skupivši svu svoju snagu, Selver reče: «Nek bude što mora biti!», i uze da se prisjeća teorije spolnog saobraćanja.

Pola sata poslije, tačno u ponoć, Selver najzad dođe do dijela u kom leže go na krevet.

Pošto je namjera ove priče da bude kratka i pristojna, preskočićemo radnju do tri sata poslije ponoći.

Kako kukavica izleti iz sata, tako Selver pređe iz nevinih u grešne.

Ležeći na krevetu, činio je dvije stvari koje nije nikada prije: pušio cigaretu i mislio kako je filozofija ponekad sranje.   

Kratak jezik i dug kurac, reče mi jedna treba s motorom.

Što godine više lete, to je Selver gori. Šta je kod normalnog čovjeka u dvadesetim prestalo, to se u Selveru stalo dalje razvijati. Četvrta decenija se smiješi, a Selver uzeo da obuva kaubojke. Odavno je on sazrio za ženidbe, no to ga ne ometa da na glavu metne šešir u stilu krokodila Dandija.Normalan čovjek se pita: od čega živjeti? Selver se pita: gdje se provesti?

I tako, dok drugi crkavaju od napornog rada, ne videći u tome bolje sutra, Selver sjedi i ne radi ništa. On ne vidi nikakvo sutra. Njemu je sve sad, uz poneko nekad.

Selver je ispratio generacije i poznavao je svakakvih ljudi zbog toga. On je ostao kamen temeljac toga svega; godine su prolazile, svašta se dešavalo, a Selver nije prestajao da obuva kaubojke i natiče šešir.

Rekao bih da je Selver legenda, ali ne priliči legendama da žive u psećim uslovima.

S takvm mislima se, jednog jutra, i Selver probudio. "Sve u kući mi je razjebano, a i hladno je ko u grobu, ne radi grijanje.", reče on, i stade da obuva kaubojke. Nataknuvši na glavu šešir, on zaboravi na teške misli, reče: "Dobro je.", i izađe napolje.

Gdje je pošao, to ni on sam nije znao, niti ga je to previše zanimalo. Dugogodišnje iskustvo ga je naučilo: "Motus vita est." Treba se kretati, a proviđenje će se pobrinuti da se negdje upadne.

Ali tog dana ne upade nigdje. Kao ni prethodnih desetak.

Našavši se sam u parku, Selver pomisli: "Nema nigdje nikog od moje raje.", pri čemu je raja bila izrazito široko shvaćena.

Pola sata kasnije, raja se ipak pojavi. Bila je to grupa mlađih tinejdžera i tinejdžerica koji su, izvana gledano, bili u rok fazonu. "Eno raje!", veselo će Selver, nakon čega pođe prema njima.

Ušavši u grupu, on izvede naklon po kom ga grad poznaje, skide šešir sa glave i, kaubojski ravnodušno, objavi: "Zovem se Selver. Ja sam kauboj."

Ali raja veze nije imala ko je Selver kauboj.

Pošto se čovjek u neznanju služi time da nepoznatom daje osobine prema vlastitom nahođenju, to raja sva redom pomisli da je kauboj obična budala. Tako su ga i tretirali.

Selver nije imao problem da prihvati igru. Igrao je čitav život. I uprkos brojnim padovima, uvijek mu je polazilo za rukom da se vidi kao pobjednika.

No, stvari su se promijenile u zadnje vrijeme. Mladost danas nije ni nalik na mladost od juče. Današnja mladost više poznaje nepoštovanje nego poštovanje, sadizam više nego saučešće, zlo višim od dobra.

Selveru je oduvijek trebalo duže da skonta. Kada je najzad skontao, vidio je starog magarca kako zabavlja omladinu.

Otišao je kući i sjeo na fotelju. "Sve u kući mi je razjebano, a i hladno je ko u grobu, ne radi grijanje.", opet pomisli, i osjeti laganu vatru kako ga pecka iznutra.

"Ma ne može biti!", reče, prije nego izađe opet napolje.

Na mjestima gdje obično bude, raja nije bila.

"Prošetaću gradom.", odluči Selver i pođe.

U gradu je bilo ljudi. Selver se nije iznenađivao što su njemu lica nepoznata, već što on nikome nije poznat.

Došavši kući, zavuče se u krpe i leže s mislima: "Nema raje..."

Ustao nije. Umro je nekad tokom noći. Na sahrani je bilo dosta ljudi, a jedna grupa se sasvim neumjesno ponašala, cirkuzajući tokom čitave dženaze. Kada su ih opomenuli, u svoju odbranu rekoše da je to pokojnikov stil.

A pokojnik je gledao iz vazduha i mislio: "E, evo ovi me znaju!"

Kasnije su ga odveli u rajski pakao. Ja sam ga tamo intervjuisao, i on mi je, nakon što sam ugasio diktafon, rekao da vam prenesem kako je samoubistvo izlaz. Nije moje da dajem sudove, ali čini mi se kako sam u tom trenutku vidio nekakvo ljigavo samoljublje u njegovim očima.

Jedne, sada već davne zime, umalo da se objesim. Ispričaću vam kako je to bilo.

Odmah da kažem da se nisam želio objesiti ni zbog kakve djevojke, niti je tom mom pokušaju kumovao bilo ko drugi osim mene. Sad, kad mi je sve to smiješno, sigurno mogu da kažem kako je jedini uzrok tome stanju koje me dovelo do omče, bio niko drugi do ja lično. 

Sunce nisam vidio, bez da pretjerujem, dva mjeseca, kao ni bilo kog drugog neba osim oblačnog. To su bili toliki oblaci da sam imao osjećaj kako mi stoje metar iznad glave i kako je pitanje trenutka kada će se konačno spustiti i ugušiti me. Neprestano je puhao nekakav ledeni vjetar od kog, činilo mi se, ne bi pomogle ni četiri jakne, a temperatura se nije penjala iznad minus pet. Osim toga, uvijek je bilo magle, nekad manje, nekad više, a nekoliko dana i da se prst pred okom ne vidi, i ja sam se stalno čudio kako to da vjetar puše, a ne tjera maglu? Sve u svemu, takvog vremena ne bih poželio nikome, jer ono je, uvjeren sam, dobrano učestvovalo u mom blentavom pokušaju.  

Živio sam u jednom dosta komfornom potkrovlju, potpuno sam u trosobnom stanu. Smještajem sam bio više nego zadovoljan, a tako skupo stanovanje mogah priuštiti jer sam "radio" u firmi kod svog kuma Tišketa. To što sam stavio pod navodnike nije bez razloga: kum me je toliko volio da sam mogao doći kad hoću, otići kad hoću, raditi šta god hoću, kao i ne raditi ama baš ništa.

Isprva sam bio zagrijan za ozbiljan rad i prva tri dana sam ostajao i po deset sati na poslu, ali od četvrtog dana počeh sa skraćivanjem, koje se na kraju svelo to da idem na posao samo kad ne znam šta bih drugo radio.

Prvih mjeseci mi ni najmanje nije bilo dosadno, ali to je bilo ljeti i u prvoj polovini jeseni, koja je više ličila na proljeće. Kući sam dolazio u rano jutro, spavao do tri sata poslije podne, odlazio u firmu na sat, dva, petnaest minuta ili samo da se provrtim, nakon čega bi počeo novi izlazak.

Ali kao i sve tjelesno, i to mi ubrzo dosadi, a kad počeše duge, dosadne kiše, ja se gotovo sasvim povukoh sa klupske i kafanske scene. Isprva mi je godila ta promjena, te sam neko vrijeme uživao u knjigama, muzici i filmovima, ali onda se, s prvim kišama, u meni počeo rađati nekakav osjećaj odvratne besmislenosti svega čime sam se do tada bavio.

Nije da se nisam borio, odmah sam se latio sam svakojakih stvari ne bi li u život unio malo smisla: sklapao sam puzle, trudio se da čitam isključivo klasike (neki su mi samo odmogli) i tešku filozofiju (ovdje su mi svi odmogli), odlazio u pozorište i kino, interesovao se za sve i svašta, ali s prvim snijegom oči kao da mi se najednom otvoriše, i ja shvatih kako je sve to što sam radio tako dosadno, zamorno, i nimalo smislenije od onog načina života koji sam vodio prije toga.

Kako mi je samo bio odvratan taj snijeg. I sad mi je odvratan.

Početkom dvanaestog mjeseca, nakon više hladnih dana, zapuha južni vjetar i nebo se razvedri. Bijaše toliko otoplilo da se komotno moglo izaći sa laganom jaknom. Sunce i toplina su mi toliko prijali  da sam pješke otišao u firmu.

Ponekad je u firmi znalo biti i zanimljivo. Zatvorio bih se u kancelariju, navukao pića, grickalica i ostalog, i za kompjuter. Tako sam ponekad znao ostati i do dva-tri sata poslije ponoći.

Tako je bilo i tog dana. Prozor je bio širom otvoren, a ja u visokom miru grickao kikiriki, pio pivu i gledao nekakav zanimljivi dokumentarac o mravima.

Iznenada me udari ledeni vjetar u leđa, tako rezak da sam pomislio kako će me posjeći po ušima. Zatvorio sam prozor po kom istog trenutka stade udarati grozna kiša, koja vrlo brzo pređe u snijeg. Dok sam bio u kancelariji, još je sve bilo pod kontrolom, ali kad izađoh u tri ujutru i vidjeh da je snijeg već napadao do članaka, te da će, ako ovako nastavi, do sutra napadati već do koljena, ja se nađoh u strašnoj agoniji pred saznanjem da su nastupile zimske gadosti. 

Od tog dana počeh venuti iz dana u dan. Lijegao sam umoran, ustajao umoran, i neprestano nalazio nove i nove riječi da kažem sam sebi: "E jebem ti dan kad sam se rodio.", pošto sam sve ostale psovke već odavno istrošio.

I dalje sam pokušavao da se izvučem iz crnila na razne moguće načine, i od svega toga mi se još više smučilo. Najzad, toliko potonuh da mi je najveća zabava bila slušati komšije ispod kako se svake večeri žestoko svađaju, pri čemu sam ubijeđeno mislio: "Kada ne bih živio sam, i ja bih se ovako sa nekim svako veče svađao."

 Da se ne bih sasvim odmetnuo od ljudi (susrete po firmi ne mogu priznati, pošto sam se neprestano skrivao jer sam znao da o meni kruže priče koje nisu bile neistinite), ponekad bih zvao prijatelje da dođu kod mene, ali ubrzo moji pozivi nađoše na sve sama odbijanja. Jedan od njih mi je, pošto na kraju nisam izdržao a da mu ne kažem: "Nećeš da dođeš pošto imaš nešto protiv mene!", najzad rekao: "Nemam ništa protiv tebe, ali brate crn si, ubi me kad dođem kod tebe."

Naravno, svađu sam izveo do kraja, i završio tako što ni danas ne pričam sa tim čovjekom, ali ono što mi reče me itekako dotaklo. Došavši kući te večeri, toliko sam bio ozlovoljen da sam razbio pepeljarom lijep stakleni sat sa klatnom.

Poslije toga, dolazio mi je još samo Duran, komšija sa trećeg o kom sam mislio sve najgore, a opet, uvijek ga puštao u kuću, jer sam nalazio malo naslade u tome da ga verbalno preskačem i dovodim ga u bezizlazne situacije, pošto je stalno lagao baš goleme gluposti. Neko vrijeme sam vjerovao kako je on bio glavni uzrok mog neuspjelog pokušaja, ali nije bilo zgodno da mu išta govorim o tome, pošto njemu imam zahvaliti što sam još živ. Kasnije sam shvatio da nije njegova krivica, te da sam ja bio taj koji ga je neprestano izazivao.

Duran je bio truli ološ u obliku feminiziranog muškarca, koji je meni pričao kako zaglavljuje sa sve samim pjevačicama i manekenkama, a na televiziji, gdje je radio kao voditelj, otvoreno je pričao kako ima dečka koji ga je prevario, pa mu se on osvetio, pokupivši se sa njegovim najboljim jaranom, nakon čega su obojica shvatili da ne mogu jedan bez drugog.

Upoznao sam ga tako što sam se jedan dan vozio tramvajem u kom je bio i on. Ja sam sjedio na posljednjem sjedištu, a on kod zgloba. Iznenadio sam se što ga vidim tu, jer je svuda odlazio autom. Na stanici uđe par mlađih mangupa koji su prepoznali Durana kao televizijsko lice i stali da ga provociraju. Pitali su ga da li brije pičku i jel mu normala da mu ga frajer složi. Siroti Duran poče vikati svojim ni muškim, ni ženskim glasom kako ne znaju s kim imaju posla te kako je njegov brat (koji ne postoji) najopasniji kriminalac u gradu. Prvo su mu se grohotom smijali, a kada je Duran izvadio mobitel da zove, onda su ga prebili i oteli mu telefon, nakon čega su izašli iz tramvaja.

Zbog mračnjaštva u kom sam zaglibio osjetih kako nisam ravnodušan prema Duranovoj nesreći. Bilo mi je drago što su ga prebili i što su mu oteli telefon.

Ali vidjevši ga kako cmizdri, držeći se za nos iz kog mu je kapala krv, a niko od ostalih putnika ne haje, najzad me nešto povuče da mu priđem i pomognem mu kako mogu. Jecao je kao dijete, od čega mu se razlila maskara i rastopio puder, i taman kada bi svi pomislili da će prestati, počeo bi nanovo i za stepen glasnije.

Iako nije bio ozbiljnije povrijeđen, vukao se kao slijepac po pustinji, a pred stepenicama koje su vodile iz tramvaja se uhvati meni za ruku, od čega mene spopade silna nelagoda pred ljudima koji su, čim su se vrata otvorila, nahrupili da uđu, pošto kod nas malo ko zna da prednost imaju putnici koji izlaze.  

Držao se sve dok nismo podobro odmakli od stanice, nakon čega je počeo, glasom u kom je još uvijek bilo plača, pričati kako oni ne znaju koliko je on zajeban i kako će uskoro novine pisati o misterioznim ubistvima po gradu.

Već tu sam bio potpuno uvjeren da je moj komšija apsolutno nedostojan bilo kakve pažnje, ali iz pristojnosti sam išao sa njim sve do zgrade. Nije rekao ni hvala, ni doviđenja kada je izlazio iz lifta. Nije da mi je bilo stalo do toga, nego tek onako primijetih, čisto još jedan argument na njegovu štetu.

Sutradan me probudilo kucanje na vratima. Pošto nisam imao naviku da virim kroz špijunku, otvorio sam i ugledao komšiju Durana sa glavom obmotanom zavojem i osmijehom od uha do uha. Pružio je ruku kao princeza i rekao: "Eh, nismo se ni upoznali! Ja sam Duran!"

Ne znam šta mi bi pa sam prihvatio tu uzanu mlitavu ručicu i rekao: "Selver..."

Od tog trenutka, komšija Duran je počeo da mi dosađuje. Isprva sam se prema njemu postavio sasvim hladno, i svi njegovi pokušaji bijahu odbijeni jednim suhim i kratkim: "Nemam vremena."

Ali jedno veče na vrata neko zakuca, a ja kroz špijunku ugledah nekakvu bajkovito lijepu plavušu, i koliko god da sam bio u depresiji, ja joj hitro otvorih vrata i izmakoh se u stranu da odmah uđe ako hoće. Ali ona ne uđe, već kaza:

"Duran te zove da siđeš na piće."

"A gdje ćeš ti?", pitao sam.

"Pa dole...", odgovorila je zbunjeno.

"E, idem onda i ja.", rekoh i stadoh da se obuvam.

Osim bajkovite plavuše, u stanu me dočekaše još tri izuzetne ljepotice, i Duran u duboko dekoltiranoj majici i sa sunčanim naočalama u sred dnevnog boravka. On skoči kad me ugleda, pruži ruku i izljubi se sa mnom kao da smo rod, nakon čega me predstavi damama, rekavši kako sam legenda i kralj. Sipali su mi piće i ja sam sjeo, osjećajući najednom kako moj život dobija smisao.

No, nije dugo trebalo da uvidim kako se nikako ne uklapam u to društvo. Prvo, sve o čemu su oni pričali mi je bilo apsolutno nepoznato, a to su uglavnom bili tračevi o ljudima za čija imena ja u najvećoj mjeri nikada nisam čuo. Svi moji pokušaji da prebacim temu razgovora na neko od polja koje i meni bolje leže bijahu promašeni, i ja na kraju sjedoh i ušutih kao zaliven, posmatrajući pet ljudi kako, očajno glumatajući, pričaju izvještačenim glasovima, koji su bili neka mješavina spikerskog hrvatskog, estradnog srpskog, i šturog domaćeg koji je, unatoč očiglednim nastojanjima da ga se sasvim oslobode, ipak probijao i svjedočio da su svi ti ljudi, koliko god maski na licu nosili, ipak iz Bosne i Hercegovine. 

Iako mi je odmah bilo jasno kako od akcije neće biti ništa, ipak sam diskretno pokušao pozvati jednu od djevojaka, frćkavu brinetu kojoj su grudi bile bujne koliko joj je glava prazna, da joj pokažem kakav mi je stan, što je ona bez ikakvih ustezanja odbila, čineći moju diskreciju javnom. 

Otišao sam u veoma 'rđavom raspoloženju, i kad sam legao dugo mi nije izlazilo iz glave kako sam protraćio vrijeme sa budalama od kojih bi teško bilo naći veće.  

Sutradan, kad izađoh iz zgrade s namjerom da idem u firmu, iako sam znao da je tamo sve isto kao što je bilo i juče, i prekjuče, i kao kada sam prvi put tamo stupio, Duranov glas mi se obrati sa visine: "Ooo, Selveraga!"

U tom trenutku mi dođe da se okrenem i otvoreno mu kažem šta mislim o njemu, ali nekako se savladah. Okrenuh se i kratko mu klimnuh glavom, te odmah produžih brzim korakom. 

"Pita Azemina imaš li curu...", doviknu on i naceri se od uha do uha. Zastao sam i uputio mu sumnjiv pogled. Azemina, to je bila bajkovita plavuša, i koliko god da mi se zgadila njezina glupost, ova informacija (tad još nisam znao koliki je Duran lažov) u meni probudi živo interesovanje. 

Ni po čemu nisam otkrivao da laže, tako da rekoh: "Čuj to? Pa šta si joj reko?" - "Reko joj da ja ne znam i da te sama pita. Samo joj nisam znao reć broj."  

Izdiktirao sam mu broj, slijepo vjerujući da se Azemina zaista raspitivala za mene, pronašavši u trenutku dokaze koji bi išli tome u prilog. I opet je moje crnilo za trenutak posvijetlilo, što mi vrati nogama gotovo zaboravljenu žustrost.

I tako, sjedio sam u kancelariji, slagao pasijans, i čekao da me Azemina nazove. Kad stiže poruka, ja samo što ne padoh sa stolice. Mislim se, došla cica na kolica, došla maca na vratanca. Koliko silno uzbuđenje osjetih kad pročitah: "Hej! Da li bi večeras izašao sa mnom na piće? Ja častim.", toliko se silno razočarah kad pročitah potpis: "Duran." 

Otvorio sam prozor i bacio telefon, nakon čega sam se spremio i otišao, namjerno ne zaključavši kancelariju, jer sam priželjkivao da mi neko sutradan stavi primjedbu zbog toga, kako bih mu mogao jebati sve po spisku, pa čak se i zauzeti kod kuma da otpusti drznika, iako je to bilo gotovo sasvim nemoguće, pošto u moju kancelariju niko nije ulazio osim kuma, a i on samo da vidi kako sam i da pita treba li mi šta. 

Otišao sam u jedan lokal i počeo da pijem. Umjesto da otupi, alkohol samo pooštri moj bijes i nezadovoljstvo. Gledao sam ljude oko sebe i razmišljao kako je svako od njih toliko odvratan da bi ga sevap bilo strijeljati. Kelnerica, vidjevši kako pijem, obrati pažnju na mene u očekivanju dobre napojnice, i čak me i počasti pićem, što me iz nekog razloga toliko razgnijevi da sam odmah sam sebi rekao: "Kurac ćeš bakšiša vidjet!" 

Na kraju sam pao sa stolice i nemoćno se pružio po podu, poslije čega su mi zvali taksi. Izašavši ispred zgrade u kojoj sam stanovao, bijah toliko omamljen da sam morao sjesti na stepenice prije nego išta poduzmem. Povratio sam tri puta, od čeg jednom po sebi, nakon čega ustadoh, uhvatih se za vrata, i stadoh da tražim ključ. 

Ali ključa nije bilo. Naišao je komšija Popušević, onaj što se ispod mene svako veče svađao sa ženom, i otvorio mi haustor, ali me nije sačekao sa liftom, a nije ni trebao, pošto ja svakako nisam znao šta da radim gore kad nemam ključa. Sve što sam želio jeste da se svalim i zahrčem, i to me najzad toliko obuze da sam sjeo na stepenice, spustio glavu među noge i zaspao. 

Probudio me glas komšije Durana i još neki nepoznat muški glas, poslije čega su me uzeli dizati i voditi. U liftu sam uspio otvoriti oči i vidjeti da je sa nama, osim komšije Durana, i nekakav debeljuškasti momak crvenih obraza kom se glava sijala kao da se polio uljem. Nisam imao snage da bilo šta govorim, a kada su me spustili na kauč, odmah sam se izvalio i zaspao. 

Kada sam se probudio, u stanu sam bio sam. Na stolu je bila poruka: Ja sam otišao na posao, ponio sam drugi ključ, ti ponesi ovaj sa sobom, pa ćemo se čuti da mi ga vratiš. Duran. 

Svašta mi je prošlo kroz glavu u trenutku, ali vidjevši da sam potpuno obučen, otklonih te misli. Pila mi se voda i kafa, i ja odmah ustadoh s namjerom da idem, ali tad se sjetih da provjerim gdje mi je novčanik. Nađoh ga, ali u njemu ne bi ni za kafe. 

Imao sam nekoliko cigareta, a kafa mi se toliko pila da sam na kraju odlučio da je napravim sam sebi, taman dok sačekam bravara da mi otvori vrata od stana, kog sam upravio bio pozvao sa Duranovog kućnog telefona. 

Pijući kafu, razgledao sam šta ima po sobi, naravno, držeći se pravila uljudnosti. Iskren da budem, očekivao sam da ću vidjeti nešto iznenađujuće, kakav opskurni predmet ili tako nešto, ali takvog nečeg ne bijaše, bar ne u toj sobi. Zapravo je to bila jedna sasvim prosječna soba kakvih po Sarajevu ima koliko god hoćete, stare stvari i bijeli zidovi kojim bi prijalo krečenje, i ja stekoh dojam da to uopšte nije Duranov stan. 

Utom dođe bravar i za pet minuta posla zaradi osamdeset maraka, koje sam mu u potpunosti halalio. Ušavši u kuću, skidoh odjeću i uđoh u kadu da se kupam. Voda je blagotvorno djelovala tijelo, ali na um nikako, i ja ubrzoh počeh da osjećam strašan stid zbog prošle večeri, te se odmah vratih u ponore gdje su carevali očaj, beznađe i osjećaj apsolutne nemoći.

Uveče je došao Duran po ključ. Isprva sam mislio da to riješim kratko i bez suvišnih riječi, ali kad vidjeh da on stoji i čeka da ga pozovem u kuću, najzad se sjetih koliko mi je pomogao i propustih ga. 

Osvrtao se oko sebe kao da je prvi put ušao u stan koji mu je pripao nekim neočekivanim naslijeđem, rekavši, kada je primijetio da ga gledam: "Lijep ti je stan! Jel tvoj?"

"Nije.", odgovorih suho i prođoh u dnevnu sobu. Duran je sjeo na tabure, skupivši koljena kao cura, i stao da priča šta je sve doživio na poslu, završivši time što upita da li bi mu donio jedan sok od jagode. 

"Nemam taj.", rekoh ja, a on odgovori: "A ja sam mislio da ti znaš kako ja taj sok najviše volim! Daj onda bilo koji." 

Otišao sam u kuhinju i razmišljao kako je Duran jedna od većih budala koje sam do tada susreo u životu. Kada sam mu donio sok, uzeo ga je u ruku i spustio na sto, nakon čega je nastavio da blebeće poput nekog automata. Bio je jedan od onih ljudi koji moraju neprestano da pričaju i kojima svaka druga rečenica počinje sa "ja". 

Neko vrijeme sam ga pustio da melje, a onda, uvrebavši ga kada je uvlačio vazduh, upitah: "Što me Azemina ne nazva?" - "Ah, ona ti je tako malo... Znaš.", reče on, mahnuvši mlitavom rukom ispred lica. 

"Kakva?" - "A tako, malo... Žensko ko žensko!" 

Razmišljao sam šta bi to moglo da znači i ništa mi nije bilo jasnije. 

"Šta ja znam šta to tebi znači...", priznadoh mu. On tad uze gledati u plafon i kriviti usta kao da je zagrizao u limun, nakon čega brzo zatrepta i reče: "Ona je jedna obična namiguša. Ne bih ti preporučio da imaš išta sa njom. Ja to najbolje znam." - "Kako znaš?" - "Eh, moj ti! Davno sam ja nju jebavo! Vjeruj mi, možda ona izgleda ovako atraktivno, ali kad se skine, onda tek vidiš na šta liči."

Odmah sam pomislio da laže, ali nisam bio potpuno siguran. Na kraju krajeva - zašto da ne? To je bio soj ljudi koji ne misli svojom glavom, već život provodi kopirajući neke druge ljude, koji su bogati, slavni, lijepi i uspješni u tome što rade. U njihovim očima jedan Severinin video uradak nije tek sjajan amaterski porno film, čija je dodatna draž u tome što je akterka domaća javna ličnost, već je to za njih, u neku ruku, obrazac po kom se valja ponašati i stvar koja je u datom trenutku izuzetno moderna, i ja sam ubijeđen da bi kod nas nastupila poplava takvih uradaka, samo da je sredina malo tolerantnija i slobodnija. 

"Čuj to...", rekoh tek da nešto kažem. "A da ti ne pričam tek koliko je ona samo lažna!", otpoče Duran novi izljev materijala za žutu štampu, pošto je, koliko sam se sjećao od preksinoć, Azemina bila nekakva poznata plesačica. 

NASTAVAK USKORO!         

Blog nije loša stvar, ali književnost, kao što samo ime kaže, treba knjige da bi stvar postala potpuna. Vidim da ovaj blog određeni ljudi čitaju konstantno, a ja se pitam kako im se više da? Odvratno je čitati sa monitora, još gore preko interneta. Svaka čast tehnologiji, ali prava moć je u knjigama.

Prošlo je dosta vremena od kako sam ja počeo pričati o nekoj knjizi, a nje još uvijek nema. Razlog tome je što je puno lakše namaštati nego sprovesti u nedjelo. Vjerovatno vam ništa neće značiti ako vam sad kažem kako ću uskoro zaista napraviti 50 knjiga. Ni meni to ništa ne znači, znam da  su velike mogućnosti da od toga ne bude ništa. Jebat ga, kako god.

Trenutno sam se sav dao u dvije priče, koje bi najzad trebale postati tom knjigom koju već godinama zamišljam. Jedna od njih je priča o herr Zangeru, koja je gotovo do pola objavljena na ovom blogu. Knjige radi, ostatak neću pokazivati. Druga priča je o Petruški i događa se u Rusiji. Petruška je proveo 35 godina na robiji, i vratio se u rodni grad. Ni nju vam neću pokazati čitavu, ali može jedan dio:

Zavratio je nogavicu i ugledao istetoviranu zvijezdu na koljenu. Njegova prva tetovaža, koju mu je tajno, noću, izradio drugar u popravnom domu. Značila je da Petruška nikada neće milom pokleknuti pred nametnutim autoritetom. Pogled na nju ga ispuni gordošću. Petruška je bio ponosan što zaista nikada nije kleknuo milom, ni pred kim.

Treća figura koje se sjetio mu je bila najmrža. To je bio njegov rođak Stepka, najveći ološ koji je ikada kročio zemaljskom kuglom. Petruška je nebrojeno mnogo puta iskreno požalio od kako je čuo vijest da je Stepka umro u drugom zatovru. Silno je želio da on bude taj koji će mu oduzeti život, jer je Petruška držao da je zbog Stepke i zaglavio tridesetpetogodišnju robiju.

Stepka ga je stao obrlaćivati čim je Petruška izašao iz popravnog doma po drugi put. Njemu je tad bilo šesnaest, a Stepki dvadeset godina. Stepka je nedavno bio pušten iz zatvora, gdje je proveo godinu dana zbog krađe, i bio je pun poleta da izgradi kriminalnu karijeru. Petruška mu je pokazao tetovažu na koljenu, na što se Stepka nasmijao i ponosno zavrnuo rukav. Imao je istetoviranu ružu na ruci. Ona je značila da je Stepka proveo tinejdžerski rođendan u zatvoru.

I Petruška je imao sličnu takvu na istom mjestu. Zahvaljujući Stepki, i on provede svoj devetnaesti rođendan u zatvoru. U pitanju je takođe bila krađa – zatekli su ih u stanu, i dok se Petruška tukao sa domaćinima, Stepka je kidnuo kroz prozor. Dobio je godinu dana i nebrojene batine, ali o Stepki ne reče ni slovca.

Za to vrijeme Stepka je pravio planove za budućnost, i već kada se prvi put sastao sa Petruškom pošto je ovaj izašao iz zatvora, on reče kako namjerava opljačkati banku, te kako već ima dvojicu sa sobom, a traži i trećeg. Petruška je odbio ponudu, a Stepka mu je rekao da će se gorko kajati, i našao drugog čovjeka.

Poduhvat im je uspio u potpunosti. Iza sebe nisu ostavili niti jedan trag. Petruška je gledao Stepku kako se folira s parama i škrgutao zubima od muke. Kajao se što nije prihvatio Stepkin poziv.

Kada ga Stepka pozva po drugi put u akciju, on prihvati bez razmišljanja. Maskirani, upali su u supermarket, počistili kase i pobjegli. Stepka je na odlasku udario kasira drškom po glavi. Kasnije te večeri, dok su slavili, pričao je kako se osjećao kao kralj dok je gledao kako se svi u supermarketu povinuju njegovoj volji.

Petruška je dobro zapamtio te riječi i odlučio da sa Stepkom neće više raditi, jer nije podnosio da Stepka misli kako se on povinuje njegovoj volji. Stepka, koji se tokom večeri sasvim napio, na kraju uze pričati kao da je sam izvršio pljačku, i Petruška postade siguran u svojoj odluci da izgradi samostalnu karijeru, tri puta sjajniju od Stepkine. 

Njegovi poduhvati bijahu izvedeni na takav način da su mu lokalne novine posvetile čitav jedan članak. Petruška je postao majstor lopovskog zanata. Kada su novine objavile članak u kom se govorilo o nepoznatim izvršiteljima koji su za jedno veče opljačkali tri vile u bogataškom dijelu grada, njegova slava pogodi metu. Stepka, koji je čitao članak, je znao da se tu nije radilo o grupi izvršitelja, već da je to bio Petruška sam, i osjećao je jed zbog toga. O njemu nikada nisu pisali na takv način.

Ozlojađen je došao do Petruške, čija je tavanska soba vrvila od dragocijenih predmeta, i stao ga veličati s podsmijehom i ironijom. Petruška, koji je znao prirodu tog podbadanja, se najprije vladao mirno, ali u neka doba Stepka mu već poče ozbiljno vaditi živce, i on najzad planu:

«Šta hoćeš da kažeš s tim!?», pitao je goreći od bijesa.

«Ništa. Majstorki si to odradio, skidam ti kapu! Ali to je, ipak, akcija bez pištolja!»

Petruški se Stepka popeo na vrh glave. Škiljeći, on reče tihim, smrtno ozbiljnim glasom:

«Ja ću poći s tobom u koju god hoćeš pljačku i uradiću sve što mi ti kažeš, a ti ponovi neku od mojih spektakularnih krađa, pa da vidimo!»

Na riječ „spektakularnih“, Stepka se uzeo smijati kao da je čuo dobar vic bez psovki. Petruška je bio van sebe. Dohvatio je skupocjenu vazu i razbio je od pod. Stepka se prestao smijati i zagledao mu se u lice.

«Dobro. Nek bude tako.», reče, ustade i ode.

Petruška ga nije ni ispratio.

Nekoliko dana poslije, Petruška je, zajedno sa Stepkom i još dvojicom, sjedio u kolima i navlačio fantomku na lice. Prije nego izađoše, Stepka reče:

«Nemoj nešto da zabrljaš, Petruška! Riješi se tog straha, šta će ti...»

Petruška je izašao bez riječi iz kola i pohitao takvim korakom u banku da su Stepka i treći morali potrčati za njim.

Uletio je, uperio pištolj u blagajnika, i povikao: «Ruke u vis!» Iza njega su stajali Stepka i treći sa isukanim pištoljima. Stepka je ležerno pokazivao čuvaru da skine pojas sa pištoljem i baci ga na pod.

Petruška priđe blagajni i naredi da mu se preda sav novac, inače službenik na nišanu gine. Jadni čovjek se onesvijesti od šoka. Njegova kolegica, koja je bila ispred Petruške, kriknu, a Petruška uđe iza pulta i divlje je ošamari.

Za dvije minute donesoše novac. Petruška ih natjera da se iskupe u jednu kancelariju i tu ih zaključa. Kada čuvar pođe da izvrši Petruškinu naredbu, Stepka mu signalizira da ostane na mjestu.

Petruška izađe pred drugove i sigurnim korakom krenu prema čuvaru. Prema dogovoru, on je trebao obaviti pljačku i potom udariti čuvara drškom pištolja u čelo.

«Ako ti to uradiš, ja ću javno, pred svima, priznati da si veći od mene!», zadirkivao ga je Stepka prilikom dogovora.

A Petruška je znao da Stepka neće ispoštovati svoju riječ, i zato upuca čuvara u čelo.

«Jebo te bog!!!», dreknuo je Stepka i potrčao iz banke. Za njim izleti i treći, a Petruška, koji se zagleda još par trenutaka u mrtvog čuvara ispod čije glave se širila lokvica kao vino crvene krvi, izađe posljednji.

Stigao je da vidi kako automobil odlazi.

Potrčao je u suprotan pravac i zaustavio kola koja mu naiđoše u susret. Istjerao je vozača, udario ga drškom po glavi i oteo automobil.

Vozio je kao manijak bez ikakvog plana, i tako ga spazi policija, koja odmah stade da ga goni. Petruška je stisako papučicu i osjećao snagu titana od podivljalog adrenalina. Primjetivši jednog prolaznika pored puta, koji je onako malo ličio na Džekija Čena, Petruška pođe da ga zgazi, i ovaj se u zadnji tren spasi, bacivši se salto preko drvene ograde u jednu septičku jamu.

Manevrom totalno poludjelog čovjeka, Petruška se riješi policijske pratnje, prošavši brzo kao metak kroz raskrsnicu u trenutno nedozvoljenom smijeru. Plavci zakočiše i ostadoše zabezeknuti.

A Petruška je urlao od divlje sreće i psovao Lenjina i Staljina, koje će kasnije istetovirati na prsa, pošto su njihove ličnosti u to vrijeme imale toliko poštovanja da čuvari nisu željeli udarati čak ni njihove slike.

Nestanak čorbe i sumnjiv karburator zakašljaše motor vozila kao svojevrsna auto-astma, i Petruška s gnijevom poče gledati kako sve više usporava. Srećom, našao se u blizini željezničke stanice. Ponijevši pištolj i torbu sa novcem, on uđe u prvi voz na koji naiđe i odveze se.

Ali već ga veliki broj ljudi vidje, i poslije dva sata putovanja, Petruška ugleda dvojicu policajaca kako hodaju kroz hodnik i pregledavaju putnike. Ustao je i poletio prema izlaznim vratima. Neko primijeti da bježi i uzbuni policajce, koji potrčaše za njim.

Petruška iskoči iz voza i skotrlja se niz travnatu padinu. Policajci ne bijahu toliko hrabri da izvedu isti poduhvat.

Trčao je sve dok nije izbio na zemljani drum koji je vodio do sela. Pođe tamo. Na putu do prve kuće ne srete ni jednog čovjeka. Ušao je u dvorište i sakrio se u štalu, gdje ostade nepomičan, sve do mraka.

Ležeći u sijenu, zamišljao je Stepkino lice. Izdao ga je, i zbog toga mu samo može biti još više krivo, jer Petruška mu je ionako pokazao da je veći od njega. Sjetio se i ubijenog čuvara, i nimalo mu ne bi žao. «Još jedan čovjek koji je bio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.», bijaše sve što reče sam sebi na tu temu.

Osim toga, čitav plijen je bio kod njega. Još samo da umakne policiji, i počinje novo doba u njegovom životu. Para je bilo toliko mnogo da su mu ramena otpadala od težine torbe.

«Ako uspijem, oženit ću se Natašom i onda ćemo otići na put!», reče i toplo se nasmiješi, jer je jako volio svoju djevojku, s kojom se zabavljao godinu dana.

Oko ponoći je pošao napustiti skrovište. Iskrao se u dvorište i krenuo od sjenke do sjenke, bezbjedno se prebacivši do kapije. I taman kad stupi na svjetlost i htjede izaći, iz mraka izroniše dvije ženske prilike i silno se prepadoše kad ga ugledaše. Petruška vidje da mlađa želi vrisnuti i preduhitri je udarcem pištolja po glavi, od čega se ova sruši bez svijesti. Starija, koja je vjerovatno bila majka mlađe, vrisnu, ali srećom, izdade je glas od silnog uzbuđenja, i Petruška obradi i nju po istom postupku.

Odvukao ih je u sjenu i razmislio šta dalje da čini. Morao ih je onesposobiti da ne mogu zovnuti policiju, i morao je to učiniti brzo, jer ga je već obuzimala panika. Kuća je bila sva u mraku. Petruška odluči da ih odnese tamo. Pronašavši ključ kod starije, on otvori vrata, i unese obamrla tijela koja još uvijek nisu dolazila sebi. U špajzu pronađe jedan smotan štrik i obje ih zaveza za stolice, a u usta im ugura čarape.

Pošao je izaći, ali u tom trenutku se sjeti da je već ubio jednog čovjeka, i u njemu se probudi nešto nalik na savjest. Želio se uvjeriti da su žive.

Provjerivši, Petruška vidje da obje dišu. Pronašao je bocu rakije, skvasio njome krpu i poturio je pod nos, najprije kćerci, a potom i majci.

Probudile su se. Kćerka je odmah stala cmizdriti, pri čemu je bila izrazito ljupka sa svojim krupnim zelenim očima i plavom kosom zavezanom iznad glave. Petruški je bi žao i on je, sa iskrenom željom da je umiri, pomilova po obrazu, na što se stara tako divlje trznu da pade sa stolice, pri čemu joj iz usta ispade čarapa.

«Ostavi je, ološu! Ostavi je, proklet bio!», vikala je.

Petruška htjede da je vrati u pređašnji položaj, ali kad vidje koliko joj je dug jezik, reče sam sebi:

«Kad je takva, neka je ovako!»

A ona je mljela i mljela, grdeći i proklinjući Petrušku što je gore mogla. Petruška odluči da joj ne vrati čarapu u usta sve dok sama ne umukne od umora. Ali stara bijaše tako dobro motivisana da nikako nije posustajala. Na kraju je počela tako vrijeđati Petrušku da se on, najzad, razljuti.

«Ti si jedan običan fećuk, i ništa više!»

To je bila kap koja je prelila čašu. Petruška je uspravi, ugura joj čarapu u usta, i reče:

«Ja fećuk? Onda gledaj ovo!»

I majka je vidjela kako razjareni vuk Petruška siluje njezin nježni cvijet, kćer jedinicu.   

Kad je završio, Petruška se uvjeri da su žene dobro vezane i ode.

Smirivši se malo, on poče razmišljati o onome što je uradio, i najzad poče uviđavati kolike je gluposti napravio u samo nekoliko sati, a sve zbog besmislenog dokazivanja jednom ološu od čovjeka, koji ne zavređuje ništa drugo osim metka u glavu, da je veći od njega. Odjednom mu bi žao i čuvara kog je tako hladnokrvno, a tako bezrazložno ubio, i Petruška se zakunu da će ga osvetiti, zamislivši sebe kako puca u Stepku.

Poče obraćati punu pažnju na svoj bijeg, istovremeno osjećajući strah koji je sve više uzimao maha.

Izašavši na magistralnu cestu, Petruška poče da stopira, ali prva kola koja mu stadoše bijahu policijska. Za njima dođe i pet drugih automobila, i Petruška se nađe okružen crnim cijevima iz čijih rupa je pohotno gledala smrt.

Kolebajući se, poče polako podizati ruke, ali kad mu priđoše sasvim blizu, odbi da klekne sve dok ga udarcem ne primoraše na to.

Proglasiše ga krivim za krađu, oružanu pljačku, ubistvo i silovanje. Petruška dobi trideset i pet godina zatvora, ali ni slovca ne reče ni o Stepi, ni o trećem, ni o vozaču. Potpuno svjestan da time sebi čini ogromnu štetu, on izabra da ostane bolji do kraja pred svojim rođakom Stepom.

Jedna brza, napisana u cugu.

Selver siđaše niz korito Miljacke i zabrazdi do koljena u smrdljivi mulj po kom su gamizali punoglavci. Ne obazirući se na mizerne higijenske uslove, on se odmah zarovi u mulj golim rukama i iz sveg srca uze tražiti masku, jer je silno želio da postane zeleni čovjek.

Rovio je neko vrijeme, preturao mulj s govnima preko ruku, a onda je nabasao na masku, koju istom podiže i zalijepi na svoje mlađahno lice.

Maska učini svoje i Selver se zavrti oko svoje ose brzinom 370 km/h i pri tome ispuštaše zvuke koji bi sasvim priličili kakvom crtanom filmu, a kad se zaustavi - imaš šta i da vidiš!

Umjesto običnog Selvera, stajao je neobični čovjek zelene glave u žutom kicoškom odijelu.

I taj novi čovjek odmah povika neku svoju riječ i zada u vatren ples, a njegova moć bijaše toliko velika da se ni sekundice nije isprskao govnjavim muljem, iako ga je šibao cipelama iz sve snage. Poslije toga je izvukao pištoljčinu veliku kao fićo, iz kog je izletila zastavica na kojoj je pisalo bang!, a onda i malu trubicu koja je imala i jezik i zube, i koja je na pritisak zelenog čovjeka završitala tako prodorno da su sva stakla u Miljacki popucala.

Poslije toga zeleni čovjek je, kao što i dolikuje dobro obučenom čovjeku, pošao u grad da se pokazuje po klubovima.

Ali maski se to nije dopadalo, jer je ona svikla na američke kafane, a kao takva je imala predrasude prema kafanskoj sceni Sarajeva. Tako je ona rekla Selveru:

«Ne mogu ja gore, hajde ti zaželi jednu želju, pa da se razilazimo.»

A Selver malo razmisli, pa najzad reče:

«Želim da mi niko na cijelom svijetu ne može ništa u tuči.»

Maska na to reče:

«Dogovoreno!», i odlijepi se s lica Selverovog, pa ode kroz nebo put Amerike.

Sa sobom odnese i žuto kicoško odijelo, i pištolj k'o fiću, i trubicu sa zubima i jezikom, a ostavi prosječno mlađahno momče, do koljena zaglibljeno u mulju rijeke Miljacke.

Obalom naiđoše tri momka i ugledaše Selvera u mulju. Iste skunde mu uzeše dobacivati i izrugivati mu se.

A Selver se iščupa iz mulja i pope gore do njih.

Premda stariji, veći i jači, dobiše takve batine da ih se sjećaju za vjeke vjekova; Selver izađe neozlijeđen, i iste sekunde se proslavi po naselju.

A u naselju je bio bokser koji je odmah želio izvesti stvar na čistac.

Našli su se iza škole. Bokser je cupkao, kružio oko Selvera i zagrijavao se ispucavajući udarce u prazno, naučen na treningu da to smeta protivniku i utjeruje mu strah u kosti.

Ali Selver se ne uplaši, već nagrnu na boksera, i tako ga valjano izbi da se bokseru glas povisio za tri oktave.

Za bokserov usud je saznao drugi bokser, veći i jači. On je došao sljedeći dan da osveti druga. Ako je osveta značila da primi grdne batine, onda ga je dobro osvetio. Ako ne, onda ga je samo popušio.

Poslije toga Selver uze da hoda u raskopčanoj košulji po stranim naseljima, neprestano se zagledajući u lica prolaznika s grimasom kao da gleda u najveće govno na svijetu. Takvo ponašanje mu, razumljivo, donese mnoge bitke.

A on ih sve pobijedi, i postade slavan po čitavom gradu.

Sportski razbijači su s podsmijehom slušali priče o broju jedan ulične tuče, govoreći nemarnim glasom: «Dovedi ti njega da mi sparingujemo, pa da vidiš kako je jak!»

A Selver to ču, i već sutradan dođe u dvoranu u kojoj su bili boks, hrvanje, tenk van do, karate, savate, kung fu, đet kun do, aikido, džau džacu, ninđicu, sampo, kempo, ful kontakt, kiks boks, ka jedan, kavez, kečeri i bodi bilderi.

Čitav dan se on tukao tamo, i na kraju je prebio sviju.

Glas o njemu se pruži i do u susjedne kantone, županije i opštine, i uskoro Selver stade svaki dan putovati međugradskom linijom, ostavljajući iza sebe prebijene đilkoše, bandite i razni drugi ološ.

Raširila se priča o njemu na sve strane, i eto ti u Selverovoj ulici menadžera sa ugovorima.

Ne prođoše ni dva dana, a Selver na turniru u Splitu.

Razbio on jednog, razbio drugog, razbio trećeg, a u finalu se zainatio da završi stvar nogom u glavu, i lupao sve dok nije ostvario taj naum.

Dadoše mu pehar i tristo eura.

Razmišljao tada Selver:

«Slava je slava, pare su pare. Treba ići tamo gdje su i slava i pare.»

Prijavio se on u najnižu ligu i osvojio sva sumnjiva takmičenja u regiji.

Pozvali ga da odradi borbu u Austriji.

On otišao i isprebijao nekog Francuza na mrtvo ime.

Inostrani promoteri nanjušili lovu, i eto ti u Selverovoj ulici opet menadžera, samo ovaj put sa puno boljim autima.

I eto ti Selvera, nastupa po Evropi.

Dok se drugi trude da ispadnu junaci, on ulazi u ring u farmerkama, dukserici i s cigarom u ustima. Skaut mu jedan jaran, nosi flašu pive od dva litra, a doktor mu drugi jaran, ni sam ne zna jel poš'o il' doš'o.

Selverov protivnik odjeven u profi šorc, na zglobovima mu bandaže, a lice mu se presijava od masti kao da je ronio u floriolu. Selver nastupa bos, u farmerkama i potkošulji. Lice mu je podbuhlo i sivkasto zbog navike da ne spava po noći.

Odmah na početku runde Selver čepira pobjednika čisto da najavi. Onda uzme da se ležerno šetka, izbjegavajući napade lako kao da ne postoje. Pušta borce da se ispucaju do kraja. A onda, kad vidi da se protivnik sjebao, digne ruke u gard i pređe u napad.

Kako god da zamahne, ide u glavu.

Još jedna pobjeda nokautom. Prilazi kamera i mikrofon. Pitaju Selvera kako mu to polazi za rukom, a on se smije, grli novinara i pozdravlja u kameru.

Uzmu ga vrbovati krupne ribe. Selver dolazi do keša, ogromnog keša. Počinje se ponašati kapriciozno. Pozira kamerama žute štampe, pušta da ga fotografišu upišanog i upovraćanog na Vilsonovom šetalištu. Već je troja kola razlupao, a za cipele dao sedamsto maraka i za dva dana ih skroz upropastio.

Dogurao do Amerike i borbe u kavezu.

Uvidio i sam da je sve to šou biznis, poradio na nastupu.

Kad izalzi na borbu, svira mu patriotska pjesma. Kosu ošišao na popularnu fudbalerku, ispod nosa pustio brčiće k'o u slikara. Farmerke skratio do iznad koljena, pošto se tamo svak bije u šorcu. Potkošulju odbacio, nastupa go do pasa, a ruke, prsa i leđa istetovirao: viking, pauk, kineska slova, škorpija, tribal, zmaj, sebilj i tako dalje. Dao sebi nadimak «Vučko».

I tako je namlatio sve redom, ko je god htio, i ostao još samo šampion teške kategorije, za kog se inače širom svijeta vjerovalo da je najbolji borac u tuči jedan na jedan.

Pitali teškog šampiona hoće li se boriti sa Selverom, a teški šampion odgovorio da to ne bi bilo fer, jer je duplo teži od Selvera. To izašlo u novinama.

Sutradan sva javnost prenijela Selverovo mišljenje o toj izjavi. Negdje je bio snimak, negdje tekst i slike, ali svi bijahu jednakog sadržaja: Selver psovao šampionovu sestru i nazivao ga raznim pogrdnim imenima, rekavši, izmeđuostalog, i da bolje jebe od teškog šampiona.

Dogovorili im meč.

Teški šampion nikad nije bio spremniji. Sto pedeset kila čistih mišića, ubojito brzih i ubojito vještih. Pored toga, lice mu je izražavalo čisti bijes, jer je, kao i svaki brat, bio posebno osjetljiv na sestru.

Selver se pojavio u poprilično jadnom stanju: na glavi svaka vlas svoju politiku vodi, a oči crvene kao u vukodlaka i na pola koplja.

Sudac rekao svoje, otkucao gong.

Šampion cupka i prebacuje težinu s noge na nogu. Digao gard, pa samo kroz šake viri, kao kroz pušikarnu, a na nozdrve mu izbija ljuta para kao u bika.

Selver se jednom rukom uhvatio za krsta, a drugom uzeo da se češe po stomaku.

Šampion se zaleti s namjerom da obori.

Selver odskoči graciozno kao srndač, a šampion glavom u kafez.

Ustade šampion odmah, ne dozvoljava Selveru da ga uhvati u poziciju.

Prilazi, izvodi varku tijelom i zamahne pesnicama, a meta mu glava Selverova.

Ali Selver se sage i izbježe udarce, pa mirnim korakom opet odmaknu od teškog šampiona.

Okrenu se Selver publici i uze u nevjerici klimati glavom.

Teški šampion načisto popizdio.

Zaletio se i napao nogom.

A Selver čučnuo i izbjegao udarac.

Sudac obustavio borbu i pokazao borcima znak koji znači: «Fight! Fight! Full contact!»

I Selver tada uzdahnu, pa najzad podiže ruke, i tako istuleha teškog šampiona da mu u isto vrijeme zada i obični i tehnički nokaut.

I tako Selver postade najveći šampion borbe ikada.

Pošto je odbranio titulu trideset puta, povukao se iz svijeta sporta, što borci koji su dolazili iskoristiše da ga ocrne, što u krajnoj liniji dovede do «Vučkovog povratka» I i II, gdje ih je opet sve redom namarao.

Priča se nastavlja i dalje. Možda baš u ovom dijelu saznate razrješenje glavnog pitanja: da li će herr Zanger uspjeti do kurvi? Ne znam, pročitajmo...

Bijaše jedan popodne idućeg dana kada Salihu, koji je još uvijek spavao, stade zvoniti mobitel. Ne gledajući ko je, on pruži mlitavo ruku, dohvati telefon i sneno se javi:

„Halo?“

„Jel to ti spavaš, svega ti?“, odgovori Mustafin glas sa druge strane.

Salih se odmah iznervira. Pošutivši par trenutaka, on najzad progovori:

„Šta hoćeš?“

„Bezveze reko da vidim gdje si, ako hoš da pijemo kafu vamo u stanu?“

Salih se iznenadi na ovu ponudu, a onda pomisli: „Što da ne?“, i reče:

„Što da ne. Haj pristavi, eto me za petnes minuta! “

Dok se zapljuskivao hladnom vodom sjetio se herr Zangera i njegova zahtjeva za kurvama, od čega mu se preko lica navuče mrak i učini ga strogim i prijetećim kao u kipa zaštitnika naroda.

„Ne, to se on napio, gdje će me to pitati...“, reče najzad sam sebi, ali nešto se u njemu bunilo protiv toga, nešto što je vikalo: „Zanger je mislio ozbiljno.“ Neko vrijeme se borio sam sa sobom, a onda je pocrvenio do ušiju i s gađenjem ubacio hlače koje je sinoć nosio u korpu za prljavi veš.

„Praviću se lud za svaki slučaj, ali ako me opet pita, otvoreno ću mu reći...“, razmišljao je dok je u hodniku oblačio jaknu.

U liftu pročita izjavu koju je neko napisao:

„Abdest i Azbest su pederi.“

Ispod te rečenice je bila strjelica koja je ukazivala na drugi natpis:

„Jebo ti Abdest i Azbest seku.“, a ispod toga:

„Jebemo ti seku.“

Salih se slatko nasmiješi na ovu razmjenu poruka i izađe iz lifta. Dočeka ga žestok vonj pišake koji mu evocira nemile uspomene na sinoć, što učini da se Salih još jednom sjeti nemoralnog zahtjeva svog njemačkog susjeda, zbog čega reče sam sebi:

„Jebo on sebe starog...“ i zaklimata glavom kao da je otišao na živcima.

Napolju ga dočekaše niska naoblaka i južni vjetar, koji, iako je bio prijatan, doprinese lošini Salihovog raspoloženja, budući da je jugo siguran vijesnik padavina.

Prešavši preko parkinga sa licem dubokog paćenika, on uđe u haustor i krenu stepenicama, pošto nije bilo lifta, i odjednom osjeti takvu mrzovolju da mu dođe da se sad okrene i ode kući, istovremeno misleći: „A šta ću koji kurac i kući!?“ Malena nada koja je počivala na kafi je slabo pomagala, jer je Salih sa svakim stepenikom bivao sve uvjereniji kako Mustafa (taj prokleti Mustafa!) ne samo da je nije skuhao, već garant ni vodu nije pristavio, a čak nije isključivao ni mogućnost da ga je i pozvao zato da bi ne bi sam morao skuhati kafu.

„E ako je tako, skuhaću samo sebi! Pa da vidimo ko je bezobrazniji!!!“, zaključi Salih pred vratima stana, gotov da se od prve žestoko posvađa.

Čim pokuca, odmah mu dođe zlo, pošto se sjeti koliko će sad morati provesti pred vratima prije nego se Mustafa nakani da ustane i otvori mu, ali ne stide čestito ni opsovati druga, a ovaj širom otvori vrata. Salih osjeti prijatni miris tek skuhane kafe, što mu laknu u toj tolikoj mjeri da mu se na licu stvori radostan smiješak.

„Nije ni ovaj Mustafa toliko loš...“, mislio je dok se izuvao.

Ali kafa nije bila jedino iznenađenje: zastavši na pragu sobe, Salih vidje i osjeti da je ova pospremljena i provjetrena, a na stolu je, pored dvije crvene šolje iz kojih se pušila vrela kafa, stajala i velika flaša kole, a iza nje dvije čiste čaše i tabla čokolade. Sa kompjutera je dopirala muzika koju je on donio (a bio je ubijeđen da je niko nikad osim njega ne pušta!), a Mustafa je sjedio prekrštenih nogu i gledao u njega sa dobroćudnim smiješkom.

Salih oduševljeno reče:

„Šta je to?“

A Mustafa načini upitno i spremno lice, te odgovori:

„Što jarane, šta fali?“

„Ništa. Zato i pitam.“, reče Salih i sjede, stavivši na sto novu kutiju cigareta.

Mustafa izvuče džoint i odgrize mu vrh. Salih, van sebe od radosti, reče:

„Opa!“

A Mustafa šutke pripali i duboko uvuče.

I tako su srkali kafu, pijuckali džoint i pušuckali kolu, i svi oblaci svijeta i svi južni vjetrovi svijeta sada su mogli biti u Sarajevu, a njih se to savršeno nije ticalo.

Pošto pohvališe travu i konstatovaše kako su se razvalili, oni započeše ugodan razgovor o različitim temama, pazeći jedan drugog kao malo vode na dlanu i non stop se nutkajući svim što su imali.

„Da odigramo jednu trku?“, upita Mustafa.

A Salih odgovori:

„Može!“, i uopšte se ne sjeti svog obećanja da sa Mustafom više neće igrati trke, pošto je ovaj bio tolika štela da mu niko nije mogao ništa.

Upališe konzolu, a na televizoru zaigra igrica živih boja i šašave muzike.

„Hoš ti glavonju?“, upita Mustafa, iako je glavonja uvijek bio njegov izbor.

„Jok, jok! Samo ti! Uzeću ja drugog....“, reče Mustafa i odabra grobara.

Namjestiše na pet krugova i krenuše. Salih je isprva igrao mirno i staloženo, bez ikakve brige o ishodu, ali kada u posljednji krug uđe Mustafi za petama, on se uspravi na kauču i sav se stegnu.

Nije mogao vjerovati da je pobijedio, i iako mu je to bilo sasvim nevažno, on osjeti kako mu je drago zbog toga.

„Hoćemo još jednu?“, ponudi Salih.

„Normala.“, reče Mustafa, i oni opet krenuše.

Salih nije mogao vjerovati da je, iako je dva puta izletio sa staze, jednom u ambis i jednom prije skoka, opet pobijedio.

„Štelno se i ti ovoga.“, konstatova poraženi Mustafa.

„Izgleda.“, reče Salih i restartova igricu.

A kad i treći put trijumfira, u njemu se javi svijest kako bolje igra od Mustafe (iako nije proveo ni desetinu vremena uz ovu igricu kao on), i čisto mu bi prijatno kad vidje da se Mustafa namjestio da igra najozbiljnije što može.

U pola drugog kruga Mustafa reče:

„E jesu se Šućro i Josif nafurali na priču da Zanger traži kurvi, dobro si ih zajebo!“

„Što je najgore, nisam.“, reče Salih i odmah namjesti ozbiljno i dostojanstveno lice.

„Šta, fakat te pito?“

„Ja.“

„Da mu dovedeš kurvi?“

„Ja.“

„Čuj to...“, skeptično će Mustafa.

Salih osjeti tu skepsu i krenu na nju:

„Majke mi. I ja sam se pravo sjebo.“

Mustafa ga pogleda iskosa i napravi pauzu prije nego reče:

„Šta ti je tačno reko?“

„Ma ništa, samo me pito da mu dovedem kurvi.“

„Joj Zangera jest lud...“

„Doduše, bio je pravo pijan.“

„Eki to?“, Mustafa će uz dozu razočarenja.

„Ma ja.“

Neko vrijeme igraše bez priče. Tad se opet javi Mustafa:

„Ma gdje će se tako zajebavat, mora da je on to mislio ozbiljno...“

„Ne znam šta da ti kažem... Izgubio si. Hoćeš još jednu?“, Salih će nadmoćno.

Mustafa restartova igricu i, dok su čekali da krene, reče:

„Pa šta si mu ti reko?“

„Ma šta ću mu reć, napo ga...“

„Bogati?“

„Bogami.“

„A šta on?“

„Ništa... Sjebo se valjda.“

„Čuj to...“

Igrica krenu. Odvozili su jedan krug bez riječi.

„Ma ne mogu da vjerujem da te to pito!“, iznenada će Mustafa.

„Jest majke mi, jest života mi.“, reče Salih.

Mustafa ga osmotri ispod oka i izleti sa staze.

„E, Salkane moj, što si dobijo, dobijo si!“, reče Mustafa.

„Samo ti vozi.“, odgovori Salih, i izgubi za čitav krug.

Sljedeću izgubi za gotovo puna dva kruga. Odigrali su još nekoliko partija i Mustafa svaki put pobijedi minimalno za čitav krug.

„E, moram ja sad do kuće.“, reče Mustafa i ugasi konzolu.

Tako se i raziđoše i ostaviše stan praznim, ali deset minuta poslije vrata se otvoriše i Mustafa uđe, ovog puta sam. U rukama je nosio oglase. Zavalivši se na kauč i podigavši noge na sto, on ozbiljnim glasom, ne bez uživanja, reče: „Daaaa vidimo!“

Oko pet sati Mustafina majka uđe u sinovljevu sobu i reče:

„Zove te komšija Zanger.“

Mustafa smjesta ostavi kompjuter, pokupi cigarete i krenu. Dok se penjao na šesti sprat, sam sebi reče: „Ako me opet bude pitao za kurve, iako znam da neće, reći ću kako mu ne mogu pomoći.“, ali sigurnost koju time stvori nestade čim je zakucao na Zangerova vrata.

Ovaj se ukaza podbuhlog sivog lica kao da se jedno petnaest dana hladilo u grobu, i drhtavom rukom pruži Salihu pare i spisak šta sve treba kupiti, pa bez riječi zatvori vrata.

Iako je primijetio sav bezobrazluk tog poteza, Salihu ipak bijaše lakše, i on rasterećeno pođe u prodavnice.

Herr Zanger je bio zahtjevan kupac, tako da se Salih dobrano nahodao i nanosao kesa dok nije sve završio. S jetkim osmijehom je gledao na činjenicu da mu je herr Zanger dao taman toliko novca da može kupiti sve što treba, uz neznatan resto od dvadesetak feninga, koji je odlučio da mu upadljivo vrati (iako je isprva zamislio da ga zadrži za sebe zbog cigareta). Hodajući natovaren kesama, razmišljao je o tome kako su neki ljudi upravo jadni u svojoj gramzivosti, od čega doživi viziju herr Zangera kako umire u ritama kao zadnji siromah, ležeći na hrpi zlata i vičući u bunilu: „Ubogi sam čovjek, nigdje ništa nemam, pomozite mi dobri ljudi!“

Predavši Zangeru kese i kusur, Salih se okrenu s namjerom da pođe, ali herr Zanger tada progovori, tiho i kao da se srami:

„Zalih... Snaš, ja sam sinoč malo prefiše popio...“

Salih dade šutnji prostora da bolje spasi kad kaže:

„Oh! Uredu je, herr Zanger, ne brinite se zbog toga, znam ja vrlo dobro šta znači veseliti se!“

Herr Zanger ostade u tišini jadno klimajući glavom, a onda podiže kažiprst i reče:

„Ali ono što je problem u sfemu ofome jeste što se ja saprafo ne sječam skoro pa ničega...“

„Pa šta, to je normalno...“, uleti Salih sa strahom, koji se ispostavi sasvim opravdan:

„Tako ne mogu ni da se sjetim da li sam fas pitao za djevojke?“

Herr Zanger je iščekivao buljeći u Saliha, kom je mozak šištao kao pretis-lonac u potrazi za pravim riječima. Kako se to otegnu, Herr Zanger nađe da bi trebao biti jasniji:

„Prostitutke, snate...“

„Da, da, znam...“, reče Salih i dva puta zaklima glavom, ali dalje ni slovca da prozbori.

Vidjevši da neće skoro, herr Zanger opet progovori:

„Fi ste mladi, Zalih, fi biste trebali to da snate. Dakle, tražim damen za sex...“, reče i načini upitno lice.

Salih osjeti kako mu vrućina udara po čitavom tijelu. Pripremljeni odgovor ne izreče zbog zlosutne misli: „Šta ako se herr Zanger uvrijedi?“, a šta drugo da kaže – pojma nije imao!

Čisto da se pokrene s mrtve tačke, on reče:

„Pa ništa...“, i udari u takvu seriju grimasa i poteza tijelom da sasvim postade nalik na kakvog robota koji se nešto gadno pokvario u softveru, pa sad piči sve što zna bez ikakvog reda i kontrole.

Herr Zanger se malo pognu i još izražajnije se zagleda u svog mladog komšiju, iščekivajući nastavak, i sasvim se neprijatno iznenadi kad Salih završi ovako:

„Tako vam je to...“

„Oprostite, Zalih, šta je tako?“, Zanger će.

„Pa to... Prostitutke...“

„Ja, to me interesuje, nastafite molim vas!“, s nadom će herr Zanger.

„Pa, iskreno da vam kažem, ja i nisam baš upućen u te stvari, ali...“, reče Salih i opet umuknu.

Herr Zanger mu dade malo vremena, a onda se iznenada trznu i reče:

„Narafno, samo po sebi se rasumije da sam ja spreman platiti za tu uslugu u skladu sa propisanim cjenovnikom!“

Onda se Salih najednom riješi da kaže pripremljeni odgovor, pa kud puklo da puklo:

„Ne, ja vam, nažalost, ne mogu pomoći u tome, a mislim da ni vi ne biste trebali to činiti. Prostitucija je nelegalna u Bosni i Hercegovini. Mogli bi smo završiti u zatvoru. Kaz... Kazne su... I do pet godina...“

Osjetio je kako mu se vraćaju snaga i samopouzdanje. Sad ga već nije bilo briga ni ako se Zanger naljuti. Stajao je ponosito i stameno, čekajući još samo da se formalno pozdravi.

„Onda ništa...“, razočarano će herr Zanger.

„Guten abend!“, reče Salih i mahnu. Herr Zanger uzvrati istom mjerom i nestade iza vrata, a po načinu na koji je zalupio se moglo vidjeti da je malo ljut.

Salih je silazio niz stepenica i razmišljao nije li bio pregrub prema herr Zangeru. Možda je ipak trebao postupiti drugačije, pronaći bolje riječi da se izvuče. U jedno je bio siguran: moralni razlozi njegovog odgovora su svakako ispravni; on želi da spasi obraz starog čovjeka koji nema nigdje nikoga.

Uvidjevši da mu ta misao donosi smirenje, on sasvim upravi na tu stranu, čime sebe gotovo dovede do propovjedničkog zanosa u kom je uznosio sam sebe među svece, ponavljajući dramatičnim glasom: Ali u pitanju je ljudsko dostojanstvo! Ja spašavam dostojanstvo čovjeka, ne dozvoljavam mu da se kalja u blatu u koje je pao! Ja se borim za bližnjeg svog s jednakim žarom kao da se borim za samog sebe!

Dok je prelazio preko parkinga, već se tako udesio da je hodao spojenih jagodica i sa izrazom lica kao u Sokrata u najvećoj formi. Osjećao je da je iznad materije, da je u potpunosti vlasnik svoga tijela i uma, da je stopljen sa kosmosom u savršenom skladu. Bacivši pogled u nebo on reče sam sebi nešto u stilu: «Eh, zvijezde, kad bi vas i drugi mogli čitati!», iako je nebo bilo tako sivo i gusto kao je jedno pedeset hiljada fabrika udružilo dimnjake da napuši. Vidje komšiju inžinjera, koji je, kao i obično, hodao sa nekakvim fasciklama iz kojih su izbijali sami algoritmi, limesi, kontagente i jebačine bez brojeva, samo slova i plus minus sinus tanges i još svakojako korijenje i druga matematičarska sranja. I komšija vidje njega, te ga pozdravi glasom u kom je ostala samo blijeda sijenka života. Salih, koji je odjednom razumjevao i matematike, mu odgovori, ali s takvim glasom da ga je komšija inžinjer odmjerio podigavši jednu obrvu. Salih osjeti pogled na leđima, a lice mu ozari maleni smiješak: bio je svjestan da je komšija prepoznao u njegovoj pojavi ono što je ona zaista i bila. Nije se okrenuo. Prosto je znao da ga komšija prati pogledom, sve dok nije otvorio vrata haustora i ušao u zgradu. Penjao se polako, diveći se kontroli svojih nogu koje su se tako skladno penjale da je Salih odmah ocijenio kako su one savršeno izbalansirane i kako mu svaki mišić obavlja svoj dio posla tačno u milisekundu.

«Da, to je prava sreća, a ne pare!», zaključio je, osjećajući svoju zmijoliku hladnokrvnost prema zamišljenoj gomili para, pored koje je on stajao ravnodušnije nego pored kakvog kamena, jer kamen bi mu bar bio interesantan da ga prouči i eventualno uzme za svoju privatnu zbirku iz domena mineralnog svijeta (što bi ujedno bio i kamen temeljac za pomenutu zbirku, jer takva još nije postojala). «Novac, šta je novac? Običan papir i običan metal, i ništa više. Para nema, pare ne postoje, pare su izum glupih da drže glupe u svojoj vlasti...», odzvanjalo mu je u glavi kao da mu neko govori iz bunara. Još svega je on tu navaljao protiv para i sistema, a onda je, pred samim vratima stana koji je povjeren Mustafinoj i Josifovoj materi na čuvanje, naglo presjekao tu vrpcu misli. Uzrok tome je bila rečenica koja je došla iza vrata:

«Pa debilu tristo maraka možemo uzet sad pa sad!»

«Mustafin glas!», reče Salih u sebi, a onda doda i: «O čemu on to? E, baš da čujem!», i lijepo se sage i priljubi uho na vrata. Govorio je Josif:

«Ma boli me kurac, na vikendici nećeš to i gotova stvar! Bude li to, ja ću odma staroj reć!»

«Ma šta njoj imaš govorit, bolje ti je pare uzet, šta se praviš lud...», reče Šućro.

«Ma pusti ga ba, debil klasični...», doda Mustafa.

«Ja sam svoje reko.», odgovori Josif.

Ušutiše. Salih je pokušavao povezati u glavi i odmah uvidi svoju golemu filozofsku pamet jer odmah shvati: radi se o tristo maraka i vikendica ima veze s tim. Onda je još bolje naslonio uho da hvata dalje podatke.

Prvi se javio Mustafa:

«Kako si ti samo glup, svaki put se iznenadim kako si glup...», govorio je vidno iznerviran, «Imamo priliku da četiri sata uzmemo tri stoje ko od šale, i ti tu nešto glumiš, a što je najgore, kontaš da si pametan, a glup, glup ko kurac!»

«Fakat jarane, nećeš imat drugu ovakvu priliku.», javio se i Šućro, tonom čovjeka koji realno gleda na stvar, «Ovo ti je sad i nikad više, uzet mu tri stoje, pustit ga dole tri sata da izmeraka, i kud koji mili moji.»

«Ma ne zanima me!», odlučno će Josif.

Onda Mustafa oplete na bratov račun što je gore mogao, a ovaj mu stade jednakom mjerom uzvraćati, tako da se ništa nije razumjelo, osim povremeno po neka ružna riječ.

U haustoru se upali svjetlo. Salih se brzo uspravi i odmah pokuca na vrata. Pored njega siđe jedna komšinica koja mu ni ne odgovori kada joj je nazvao dobro veče.

Josif mu otvori vrata. Salih uđe, izu se i skide jaknu. Ušavši u sobu, zateče mrtvu tišinu u kojoj je vladao strašan nespokoj.

«Šućro, Mustafa, kako ste?», reče Salih. Obojica mu odgovoriše slegnuvši ramenima.

«Josife?», produži Salih.

«A evo jarane... Dobro sam.», reče Josif i nasmija se, jer mu je bilo smiješno kako Salih svaki put kad tek dođe na isti način pita ljude kako su.

Salih odluči da ne pita ništa o onome što je čuo i ponudi da se igra fudbala na konzoli. Josif prihvati, izabraše timove i krenuše. Prve dvije minute su igrali u tišini, koja je bila četverostruka ako izuzmemo tri kratka Josifova uzvika koje je ispuštao poslije svakog postignutog pogodka, i Šućrinog pitanja Salihu: «Barba, imali ribe?», poslije tri nula.

Onda je Mustafa rekao:

«Eo Salko, bi li ti jarane, da možeš, uzo tristo maraka za dan posla, i još nikakvog?»

Salih reče:

«Zavisi koji je posao u pitanju, neke ne bih radio ni za milion...»

Mustafa se malo sjeba zbog takvog prijema, ali odmah nastavi:

«Pa recimo da je poso normala, svi bi na kraju bili dobri!»

Salih tada reče:

«Pa onda bih.»

«A Josif, jarane, ne bi! E moš ti sad zamislit kolko je on onda glup!?», Mustafa će.

A Josif na to odgovori:

«Svoj ti poso.»

Načinivši lice kao da baš ništa ne zna, Salih reče:

«A kakav je poso u pitanju?»

Josif mu odgovori:

«Ma pusti Mustafu, lud.»

A Josif upita Mustafu:

«Kakav je poso?»

Mustafa odgovori:

«Ma vamo nešto...»

«Tako znači, ne žele da pričaju o čemu se radi. Onda mora da je nešto opasno.», reče Salih u sebi, i odmah dobi želju da što prije sazna o kakvom poslu se radi.

«Pa šta je, o čemu se radi?», upita znatiželjno.

Niko mu ništa ne reče.

«Hoće li mi iko odgovorit!?», reče Salih glasnije.

I niko mu ne odogovori.

«Šućro, kakav je poso?», direktno će Salih.

«Ma vamo nešto...», reče mu Šućro.

Salih ušuti i naljuti se, pri čemu je klica te ljutnje iznikla kad mu je Josif zavalio petardu iz slobodnjaka.

«Pa baš ste pičke!», reče on glasno.

«Ti si pička.», reče mu Šućro.

«Nećete da kažete o čemu se radi, isto ko da sam ja ne znam ti šta...»

«Ma joj, jarane...», reče mu Mustafa.

Salih osjeti paklene žeravice bijesa, i na naročito hinjav način reče:

«Josife, o čemu se radi? Što ne daš Mustafi da ide na vikendicu?»

Josif, Šućro i Mustafa pogledaše u Saliha koje se crvenio kao da će eksplodirati.

«Vidi debila, prisluškivo nas!», reče Mustafa i zanijemi od zaprepaštenja.

«Fakat, jebo majku, pravi debil!», doda Šućro.

Salih se na njihove uvrede nasmija i zagleda se u Josifa.

«Kaži!», reče mu Salih.

«E jebiga jarane, onda si sve i sam čuo, šta ti imam ponavljat!», kaza Josif slegnuvši ramenima, a njemu bi drago što je Salih prisluškivao, jer će on sigurno zauzeti stav koji je njemu u interesu.

Mustafa i Šućro su gutali Saliha očima, a Salih se sve više cerio i cerio, ali lice k'o lice, ima svoje granice, i kad se Salih do te mjere nacerio da je ličio na nakazu, a ništa nije prozborio, Mustafa reče:

«Ma čuo je on kurac! Veze on nema!»

«Čuo sam...», pokuša Salih, ali svima bijaše jasno da nije čuo.

«Nije čuo, al je prisluškivo, svejedno je pička!», reče Šućro.

«To svakako.», složi se Mustafa.

I Josif se složio sa Šućrinom konstatacijom, ali on to ne reče. Štaviše, on reče zatvorenih očiju:

«Šta vam je ba, sve je čuo...», i prije nego ga iko uspjede zaustaviti, završi sa: «Jel tako da si čuo kad je Mustafa reko da hoće da dovede Zangeru kurvu na vikendicu?»

Salih raširi oči kao da je vidio kako auto pokosi čovjeka i ostade šokiran. Mustafa je držao tiradu o jadu i bijedi svoga mlađeg brata, a Salih je zurio u njega sa tim luđačkim očima i čekao.

Ali kako se čekanje odužilo, on reče:

«Mustafa, jarane, fakat si me razočaro.»

Mustafa uzdahnu kao čovjek kog su pritisli sa svih strana.

I Salih otpoče. Govorio je sigurno pet minuta u komadu, igrajući tako dramatičnu ulogu da se svim prisutnim zgadio i da su svi pomislili: «Što se, bože, uopšte družim sa njim ikako?»

Od te njegove govorancije i Mustafa najzad sasvim popizdi, te se on i Salih uzeše tako odvratno svađati da im obojici pripade muka. To je zatim dovelo do toga da Mustafa kaže:

«Šta si koji kurac uopšte i dolazio!? Niko te nije ni zvao! Samo smaraš, najveći si debil u gradu!»

Salih je iste sekunde ustao, zgrabio svoje cigarete i upaljač, i rekao:

«I ja se pitam što sam dolazio, i ja se pitam! A ako čujem da si pokušo bilo šta u vezi sa onom stvari koja mi se toliko gadi da neću ni da je izgovorim, upamti, ja ću te staroj reć!» Želio je dodati još i: «Ljudsko dostojanstvo je u pitanju!», ali je odustao od te pomisli pošto je Mustafa stao tako žestoko da ga psuje da mu ne bi druge nego da se okrene i ode.

Da vas podsjetim: u prošla dva nastavka Josif se najprije zakači sa nazovi jaranima oko prozora, potom iznenada biva pozvan u pomoć pijanom komšiji, herr Zangeru. Preživjevši avanturu penjanja na šesti sprat, Salih biva suočen sa iznenađujućim zahtjevom pijanog herr Zangera; Nijemac govori direktno - on želi kurve. Saliha je spasila ptica kukavica iz njemačkog sata koja je upravo otkucala ponoć. Davidimo šta se dalje desilo...

„Oh! Sar je feč tako kasno!? Oh, menin Gott!“, povika herr Zanger sa rukama u zraku.

Salih se na ovu milost proviđenja odmah zakači i reče:

„Da, i ja bih trebao lagano već...“

„Oh, pa to se rasufmije sanmo po senbi! Kansno je, nach schlafen gehen!“

Salihu nije trebalo dvaput reći. Prije nego Herr Zanger uspjede dodati još nešto čega se pokušavao sjetiti, Salih skoči i krenu prema hodniku. Herr Zanger iz druge ustade, navali se Salihu na ramena i reče:

„Ah, da fas insprantim, Zalih...“

Pošto je oteglio herr Zangera do hodnika, Salih uze da se na brzinu obuva, moleći boga da herr Zanger ne pominje više onu grozotu koju mu je predložio. I taman kad je mislio da se izvukao, kada je već napola otvorio vrata i isturio jednu nogu van, jerr Zanger se prenu i reče:

„Ouuuu! Pa ja sam totalno saborafio!!!“

Salih, koji je bio pred kolapsom, izgovori kao da umire:

„Ne, herr Zanger, pogrešnu ste osobu pitali, ja ne radim ništa takvo!“

Herr Zanger ga pogleda kao da je lud i reče:

„Zalih, da vi niste pijani?“

Salih se trznu iz mrtvila i reče:

„Nisam.“

„A da mošda niste pojenli nenke tanblenten?“

Sada Salih bijaše taj koji gleda kao u ludog:

„Nisam... Odakle vam to?“, doda brzo i odrješito najedanut, jer mu odnekud, ni on sam ne zna odakle, naumpade da su ga Mustafa, Josif i Šućro možda tračali radi svoje zabave (nije da nije imao osnova za tu pomisao, jer su već jednom svalili na njega da je krao sijalice iz podruma).

„Fi se ponanšate nenkako čudno, kao da ste malo pronlupali!“, skresa mu herr Zanger u brk.

Salih spusti pogled i zamisli se koji časak nad pretrpljenom uvredom, a onda podiže lice sa vještačkim smiješkom i reče:

„Guten Abend, herr Zanger!“

Herr Zanger napravi lice „sto posto sam siguran, nemam više nikakve dileme“.

Salih izađe unatraške i sa hodnika još jednom ponovi tiše:

„Guten Abend!“, nakon čega se nastavi udaljavati tako unazad.

Taman kada je stavio nogu na prvu stepenicu, herr Zanger viknu za njim:

„Zalih! Čekajte, nisam fam renkao šta sam saborafio!“

„E jebiga...“, reče Salih u sebi i vrati se očekujući najgore.

Herr Zanger ga pogleda s tužnom sućuti, potapša ga po ramenu, zbog čega se zaljulja i opali ga glavom u obraz, a onda reče:

„No, pred bongom su sfi jednaki!“

„Istina...“, jedva provijedi Salih.

„Saborafio sam da vam dandnem nenšto, saslušili ste!“

Salih ustuknu i tako se najednom obradova da ga svog rumen obli.

„Nemojte, herr Zanger, nema smisla...“

„Usmi, usmi! Samo ti usmi, saslušio si!“, reče herr Zanger utrpavši mu nešto u džep. Nakon toga se najzad rastaše, a herr Zanger je pratio Saliha pogledom sve dok ga je mogao vidjeti, poslije čega je ušao zalupivši vratima kako samo pijan čovjek može.

Salih je stajao u bunilu pred vratima svog stana. Kroz glavu mu prođoše svakojake misli o tome kako se božija pravda brine da trud bude nagrađen, od čega mu se lice ozarilo kao da se poslije silne muke i umalo izgubljene časti u tramvaju u zadnji tren dokopao vece šolje.

Ne mogavši izdržati da ko čovjek najprije uđe u kuću, on upali svjetlo na stubištu i brzo posegnu za džep na grudima.

„Koliko li je dao? Dvadeset, pedeset? Ko zna, možda i čitavih sto...“, odzvanjalo mu je u glavi dok su prsti brzopleto tražili put u unutrašnjost džepa.

No tamo ne uhvati ništa papirno, već nekakav zapakovani paketić.

„Šta je ovo!?...“, iznenadi se Salih kao da je u daljini roknulo.

Trudio se iz petnih žila da ne posustane duhom, da ne prestane da se pozitivno nada, ali strah je dolazio u galopu i obuzimao ga do užasa.

Rasklopio je dlan.

Bombona. Njemačka, doduše, ali...

Dođe mu da udari glavom u vrata, da spuca šakom u zid, da baci aparat za gašenje požara niz stepenice, da zabije noš u herr Zangerovu debelu trbusinu...

Okrenuvši se, Salih svom snagom hitnu bombonu od zid niz stubište.

A odozdo se javi poznati glas brata Abdesta:

„Vidi brate, nekome je ispala bombona!“

A onda i glas brata Azbesta:

„Brate, nekome je stvarno ispala bombona!“

To su se blizanci Abdest i Azbest vraćali iz igraonice gdje se se tri prethodna sata klali noževima preko kompjutera. Inače, vrata do vrata sa Salihom.

Salih, koji nije volio blizance jer su bili malo nenormalni, te osim što su vječito hodali u paru, oni su u paru i zamarali pričom, i to na takav način da jedan ponavlja sve što drugi kaže, a pitanja su imali bezbroj.

No kako bijaše u duševnom rastrojstvu, on sporo odreagova, te ga brat Abdest ugleda gdje je leđima okrenut od svog stana.

U djeliću sekunde Salihu proleti kroz glavu da uleti u kuću i sakrije se, a zatim se odmah sjeti da će blizanci, zbog nađene bombone, sasvim sigurno zvoniti na vrata, a njemu bi još samo falilo da mu se probude starci.

Zbog toga Salih koraknu naprijed, ali ne prema liftu, znajući da je gotov ako ga tamo prikliješte u ćošak, već prema stepeništu.

„Pogledaj, brate, Salih!“, oduševljno će Abdest Azbestu.

A Azbest odmah nadoveza:

„Brate, to je Salih! Salih!“

„O, momci! Šta ima?“, reče Salih i pođe između njih dvojice (oni su hodali isključivo jedan pored drugog, ali braća ukrstiše ramena i stvoriše neprobojan bedem.

„O, Salih, kuda si pošao?“, reče Azbest.

„O, Salih, ideš negdje?“, doda Abdest.

„Ma ja, žurim, čekaju me!“, reče Salih i pokuša svojim putem, ali Abdest ga tad otvoreno gurnu rukom u grudi i zadrža.

„Čekaj Salih, pa mi moramo nešto da te pitamo!“, reče razdragan.

„Stani malo, moramo da pitamo!“, Azbest će, gotovo se zakocenuvši od ushićenja.

„E, šta je bilo?“, brzo će Salih.

„Da nisi kojim slučajem izgubio bombonu?“, upita Azbest.

„Da ti nije ispala slučajno bombona?“, slijedio ga je Abdest.

„Nisam.“, suho će Salih, suludo se nadajući da će tim nešto postići.

„Ali Salih, čekaj! Ti još nisi vidio bombonu koju smo moj brat Azbest i ja našli! Možda će ti memorija proraditi kada je vidiš!“, reče ozareni Abdest.

„Stani malo, Salih! Kako znaš da nije tvoja bombona, možda si zaboravio? Prvo da je vidiš, jer ćeš se onda možda sjetiti da nije slučajno tvoja!“

Izvadiše bombonu. Sretniji nego da su izvukli po zlatnu polugu.

Saliha obli sedam ledenih znojeva. Bez razmišljanja, on odvali:

„Jeste, moja je...“

I time zapečati svoju sudbinu.

Kakva sreća da smo naišli! Da li ti je drago što si opet dobio svoju bombonu nazad? Da li ćeš tu bombonu sada u slast pojesti ili ćeš je možda ostaviti za kasnije? Da li ti je tu bombonu dala majka? Da li ti je tu bombonu dao otac? Da li ti je bombonu dala djevojka? Da li si je možda i ti negdje našao? Da li više voliš bombone ili čokoladu? Da li si mogao sanjati da ćemo nas dvojica naići baš u tom trenutku kada ti je ispala bombona? Da li da li da li...

I sve to u dva primjerka.

Dva sprata su ga pratili, ne prestajući da ga obasipaju svim mogućim besmislicama, a što je najgore, Salih nije smio bezobrazno postupiti, jer braći je malo falilo da polude i prebiju čovjeka na mrtvo ime, kao što su prije par mjeseci prebili komšiju Aksentija sa prvog, koji je godinu dana poslije umro, iako je bio krepak i živahan starčić od sedamdesetetak – osamdesetak godina.

Na drugom je Azbest povukao crtu, ukočivši se kao da ga je strefila paraliza, poslije čega je dramatičnim glasom rekao: „Brate Abdeste! Mi možda smetamo čovjeku? Pa on sam je rekao da žuri!?“

A Abdest se ukočio na isti način, samo u sedam puta goroj pozi, i gotovo kriknuo:

„Brate Azbeste, možda zadržavamo Saliha! A on je lično rekao, gore kada smo se sreli, da žuri i da ga... Čekaju!?“

Dok su se pozdravili, bio je prvi sprat, a dok su poručili sve što imaju za kraj, bilo je već završnih deset stepenica na izlazu iz haustora.

Salih dospjede u noć, koja se za to vrijeme nagruhala magle, u izgledu i mislima poput nekog pretjerano emotivnog pjesnika-gotičara. Toliko je bio slomljen da nije ni pružio korak kad je dospio ispred zgrade, osjećajući kako mu je svejedno sve i da braća izađu za njim. Stajao je i gledao ispred sebe kao da se zamišlja obješenog. Iz paralize ga povrati policajac koji je tuda prolazio. Salih se trznu, pošto je, kao i svi mladi, mrzio policiju, a policajac se zagleda u njega kao da ima fantomku na glavi, ali ništa ne učini, već produži dalje i pređe tamo preko travi i nasred ceste prema pekari.

Salih se prilično uplaši kad vidje da policajac čita grafit koji su narkomani ispisali na zgradi: „Od kolijevke pa do groba, bila nam je dobra roba“, ali kad vidje da se ne osvrće, najzad poleti preko ulice i odmah nastavi preko parkinga.    

Da ne bi bio ofiran, on ode u haustor gdje su bili Mustafa, Josif i Šućro, a kad već uđe u njega, pomisli i da ode gore do njih (a na kraju krajeva, nikad se ne zna), a kad bijaše na trećem sjeti se i one bombone u džepu, a onda i ranijih uvreda koje su mu takozvani prijatelji zadali.

Na vratima je čekao, brat bratu, deset minuta, za koje vrijeme je mogao da sluša prepirku braće sa Šućrom oko otvranja vrata. Najzad, Josif mu otvori.

„O! Otkud tebe?“, iznenadi se Josif, premda je to izgledalo nekako skroz ofirno.

Salih uđe bez riječi, izu se i nastavi prema sobi.

A u sobi osjeti miris trave i vidje Šućru i Mustafu kako tupo bulje u televizor. Kad uđe Josif i izravno ga pogleda, Salihu sve bijaše jasno kao da mu je neko dao crno na bijelo.

S osmijehom potpune ironije, on sjede na trosjed i reče:

„Ko da se trava osjeti...“

Josif i Šućro bijaše dovoljno naivni da nasjednu, te gotovo u isti mah povikaše:

„Ma ko zna šta ti osjetiš, kakva ba trava...“

Ali Mustafa bijaše dovoljno priseban da kaže:

„Ma dao nam Bajezid malo trave, bezveze, po dim povukli.“

Salih ne reče ništa, ali proključa od glave do pete. Ponovo su čekali da ode kako bi zapalili! Smiješak na licu mu se ukočio, zastavši kao maska, dok se u njemu rađala gorka želja za osvetom, što hitnijom osvetom.

A Mustafa, kao da to osjeti, mu odmah pruži i povoda:

„Jel ti dao Zanger para?“, upita.

„Ah, tuuu smo, ptičice!“, oholo će Salih, a onda lagano, lagano izvuče bombonu iz džepa i razmota je. Mustafa, Josif i Šućro pogledaše u njega kao vukovi.

A Salih lijepo bombonu, ogromnu čokoladnu njemačku bombonu, hop!, pa u usta, čitavu.

Punih usta i glasno mljackajući, Salih reče:

„Ma dao mi punu kesu čokolada i bombona...“

„Pa gdje su ti?“, zainteresovano će Šućro.

„Mhm... Ostavio kući...“, reče Salih daveći se.

„Haj donesi pičko koju...“, upita Josif pun entuzijazma.

„Ma mrsko mi se sad vraćat...“, ležerno će Salih koji je upravo gutao komad bombone.

„Haj ba, šta nemoj bit pička!“, reče Šućro, malo fali pa da bude kao da prosi.

„Kakve ba bobe...“, tobože će Mustafa, ali tako slabo i neuvjerljivo da ništa nije postigao ni kod koga.

„Haj fakat, hoš? Idem ja s tobom eto.“, reče Šućro.

„Fakat! Evo još on ide s tobom!“, pridruži se i Josif, dok je Mustafa sve pratio iščekivajući napeto kao posljednji par na kladionici.

Mustafa uze čitavih petnaest sekundi da proguta sve ostatke bombone, a onda osjetno lakše reče:

„Ma ne dolazi u obzir sad da se vraćam!“

Šućro i Josif stadoše maznim glasovima da moljakaju i podsjećaju na momente kad su oni bili fini prema njemu, a na kraju je i Mustafa počeo govoriti, istina, kao za sebe:

„Ja bi bogme otišo! Bi bogami!“

A Salih, poput starog profesora koji treba da održi naravoučenje svojim đacima koji su upravo noge polomili, ogavnim glasom reče:

„Da sam se i ja napušio, ko zna, možda bi i otišo...“

Pošto niko nije imao komentara, on doda i:

„Ovako mi mrsko, jebiga.“, pa zapali cigaretu dostojnije od filmske zvijezde pred obožavateljima.

Nastade jezovit muk. Šućro, Josif i Mustafa su osjećali kao da gledaju u lik i djelo sveopšte svjetske nepravde. Najzad, u takvom raspoloženju se lako pokreću revolucije, tako da Josif, bijesno kao mali pas, održa poduži traktat o Salihu kao najvećoj pički u čitavom gradu.

Njegov vatreni govor je u dovoljnoj mjeri frcao iskrama da su se i Šućro i Mustafa upalili. Ujedinjena srdžba se svali na Saliha, a on je sve primao sa blagim smiješkom, osjećajući se nedodirljivim, jer, koliko god se oni upinjali, jasno je ko dan da je on pobjednik ove borbe.

A onda Mustafa, koji je nekako ponajviše osjećao patnju, reče najpodlijim mogućim glasom na svijetu:

„Hajd' što ni on nije dobio, što onako laže jer mora uvijek nešto lagat, nego što je popušio foru kod Julkice!“

A on se zakleo bratom Salihu da to nikada nikome neće spomenuti.

Kad smo već načeli, da kažemo i šta je bilo: u istom ovom stanu su, prije sedam dana, sjedili Mustafa, Salih i Julkica, koja je bila jedna od ljepših i jedrijih cura u naselju. Julkica je tu došla zbog Mustafe, ali ništa u seksualnom smislu, već su njih dvoje išli skupa u osnovnu školu, a i Mustafa joj je prije par dana besplatno izbacio dva stara kauča iz kuće, pa eto, svratila da ispoštuje.

A Salih je već odprije govorio kako se Julkica raspitivala za njega. Razumije se da se takva informacija mora provjeriti, tako da su Mustafa i Šućro otvoreno pitali Julkicu o tome. Julkica im je na to otkrila kako se Salih izofirao u „Slogi“ prošli petak gdje je pao sa drugog sprata, a kako ona nije mogla da se sjeti ko je on, pitala jednog lika da joj ga pokaže, i ovaj joj pokazao.

I, šta se desi... Salih, prekomjerno motivisan tim raspitivanjem koje je, istina, bilo, ali ne znajući ono što Mustafa zna, stade pred Julkicom izvoditi čuda i tako promijeni sliku o sebi od običnog kloca do pravog pravcatog majmuna.

Julkica je otišla u vece, a Mustafa je tiho i mrtvo ozbiljno rekao:

„Što se ba ne poljubite više, smarate me!“

Salih mu ništa nije odgovorio.

Julkica se vratila, Salih je prozborio još dvije-tri, a onda je približio svoju glavu Julkicinoj i poljubio je ispod uha u vrat.

Julkica mu je pukla takvu šamarčinu da se uhvatio za stranicu kauča da ne padne.

A šta mu je sve rekla, to nikako nije prikladno za štampu. Tek da kažem da je na odlasku rekla:

„Tebi, Mustafa, zdravo! A ti, debilu, idi u sto pizdi materini seljačkih!“

Ostatak večeri Salih je proveo u pitanjima upućenim samom sebi: „Nije mi jasno kako ovo? Zbog čega se onda raspitivala? Zašto je ovako postupila?“, koji su zvučali kao ono što su i bila suštinski: očajan pokušaj opravdanja.  

Mustafa je sa slašću posmatrao sve to, ali na kraju se sasvim ozbiljno zakleo bratom da neće nikome ništa reći.

A evo, on bogme reče.

A vidi se i da je on to sutradan rekao Šućri i Josifu.

Salih skide osmijeh s lica i namrtvo se uozbilji. Ovo je već bio otvoren udarac. Previše otvoren da bi se mogao prešutiti.

Salihov mozak poče raditi punom parom. Meta je bio Šućro; preciznije, odgovor na pitanje: kako najžešće napakostiti Mustafi?

I tu se opet sjeti herr Zangera.

Ali valjalo je igrati mudro i oprezno kako bi atomska bomba postigla pun pogodak.

Mirno, kao da se ništa nije dogodilo, Salih reče:

„E ba, bio sam mu u stanu.“

„Ma bio si ti, vidio sam ja...“, reče Mustafa, ali Šućro i Josif bijahu glasniji:

„Kome ba?“

„Kurcu mome!“, reče Mustafa, ali Šućro i Josif pokloniše svu pažnju Salihu, koji reče:

„Kod herr Zangera.“

Pogledaše ga kao čarobnjaka, ne vjerujući šta im je rekao. Kako je taj stan bio vječiti tabu, u zamislima je dotjerao do toga da se u njemu nalaze njemačke televizije na kojima se kanali prebacuju glasom i da ima grijanje u dasci vece šolje.

Mustafa je zurio u Saliha i uzalud pokušavao odati znak laži na Salihovom licu. Ali znaka nije bilo. Čak ni nagovještaja.

„Jebo mater, da mu vidiš kuće kakva je...“, izgovori Salih.

„Mogu mislit šta sve ima.“, Šućro odmah priznade.

„Kaka je?“, upita Josif.

„Uh! Jebote nikad nisam vidio onakve stvari kod nekog. A sve novo!“

„Što, šta ima?“, tjerao je Josif dalje.

„Ma nema šta nema.“, odgovori Salih čeznutljivog lica.

„Čuj ovoga šta ima, ima čovjek šta poželi, čuj!“, reče Šućro, koji je i inače bio sklon vjerovanju u zavjere.

„Šta ima?“, uporno će Josif.

Salih napravi kraću pauzu, pa reče:

„Jebote da vidiš fotelje kakva mu je! Kožna, ogromna, a ima masere u sebi...“

Josif zinu kao opčaran.

„Kakva mu je televizija?“, upita zaneseno.

„Ou jebote, da vidiš televizora!“, energično će Salih, „Haj što je preogroman, al što ima glasne komande!“

Tu je i Mustafa bio gotov:

„Ima čoek para, može mu se.“

Ali to je bio tek prvi dio Salihovog plana. Ovo je bilo, da se tako izrazimo, predgrupa za zvijezdu večeri.

Pošto su protivnici bili omamljeni čudesima iz stana, on sasvim slobodno, kao da mu niko živ na svijetu ne može ništa, reče:

„A da vam je tek znat šta me pitao! Al to nema šanse da vam kažem...“

Zapaljenoj trojki nije trebalo dvaput reći da sasvim bukne.

Stade se tu na najraznije moguće načine iznuđivati informacija, a Mustafa je čak i zagrlio Saliha i kroz srdačan osmijeh počeo da govori hvaleći ga: „Jebo ti sebe, uvijek si bio namazan, ne može ti niko ništa sakrit!“, nakon čega se prisjetio i kako je jednom Salih ispao pametniji od njega u kladionici.

A Salih prihvati sve počasti i hvale, ali na kraju ipak ponovi kako im neće reći ni za šta na svijetu.

Ova trojica pokušaše još kratko lijepim riječima, a onda okrenuše najprije s osornim zamjerkama, da bi na kraju sve preraslo u govor mržnje. Najzad se toliko raspališe da sva trojica počeše govoriti da ne bi bio toliki problem da Šućro samo laže kako je dobio bombone i čokolade i kako je bio kod Zangera, ali kako je popušio foru kod Julkice, to je već neoprostivo.

A na kraju, Šućro, koji nikako nije mogao da nađe prave riječi i kom se sve što kaže činilo kao malo, sasvim nasumice odvali kako je Salih išao da ga puši Zangeru i kako mu je služio kao human toilet, što će reći da je Šućro stavio sebi oko vrata dasku od vc šolje i isplazio jezik, a herr Zanger uezo da ga zapišava.

Premda je Šućro donekle pogodio čistom srećom, to je za Saliha bila kap koja je prelila čašu i dovela ga do afekta.

A u afektu čovjek može samo glupost da napravi.

Zapjenivši se kao bijesan pas, krvničkim glasom reče:

„Herr Zanger traži od mene da mu dovedem kurvu!“, nakon čega zauze pozu kao da je olimpski bog.

Šućro i Josif uglas razočarano povikaše kako je Salih fakat najveći debil na svijetu i kako ih nikad niko gluplje nije smorio; Mustafa nije imao nikakav komentar. On je zašutio i namjestio jedno oko kao da gleda kroz dim cigarete.

Ostatak večeri je prošao u glupavom prepucavanju između Saliha na jednoj, i Šućre i Josifa na drugoj strani, s koje se na kraju svelo na:

„Ti si, jarane, peder i ništa više.“

„Ma vi ste ba obične pederčine.“

„Šućro, ne raspravljaj se, svi znamo da je lik peder, bezveze trošit snagu na govor, sve je tu rečeno.“

„Ma vas dvojica ste... poznati pederi u gradu.“

„Ukucaš na pederskoj stranici „Salih“, izbaci sedam hiljada rezultata.“

I tako dalje, sve dok Salih nije otišao kući, gdje je odmah legao, ali dugo nije mogao zaspati.

U neka doba ode i Josif. Šućro reče Mustafi, čisto da prekine petnaestominutnu tišinu:

„E joj i onog Salke! Fakat lik nije normalan, čuj ti šta je on uzeo izmišljat! Šta će bolan onaj Zanger, njemu šezdeset i pet godina, šta će on s kurvama, ne može se njemu ni dić više...“

A Mustafa odgovori:

„Ma može jarane, najede se frajer vijagre i guzi.“

„Ma joj... Dabogda, al čisto sumnjam!“, skeptično će Šućro.

Mustafa ništa ne reče, ali na njegovom licu ne bi ni traga sumnji.  

Nastavlja se! Uskoro!!!

Salih je silazio bez da upali svjetlo u stubištu. Da je upalio i da je kojim slučajem neko u tom trenutku naišao, susreo bi smrknuto i do te mjere ljuto lice da bi mu sljedeća reakcija prije mogla biti šakom, nego jezikom.

„Ti fakat misliš da ćeš dobit para od njega...“, rekao je Mustafa, a Salih je na to odreagovao mirno, ali to je bilo samo izvana. Iznutra su ga te riječi veoma pogodile i on bi, da nije morao tako žuriti, sasvim sigurno rekao Mustafi ono što zaslužuje. Pa da je bar neko drugi to rekao, nego baš on. On koji će za deset maraka i rođenu mater prodati, on koji kocka i koji će sve ostaviti i otići sa bilo kim, makar i sa onim kog nikako ne voli, samo ako ima para.

Na samom izlazu mu naumpade kako se večeras napušio a da dinara nije dao, i to mu donese osjećanje trijumfa, mada ga je i dalje pekla Mustafina rečenica.

Ali valjalo je žuriti i pomoći herr Zangeru, koji se opet napio, i Salih ustremi misli na to, dok je žurnim korakom prelazio preko pustog parkinga koji ga je dijelio od zgrade u kojoj živi, i on, a i herr Zanger.

Na pola puta se zaustavi i sage, jer mu se učini od jednog pivskog čepa da je marka, a baš u tom trenutku iz daljine se ču herr Zangerov kreštavi vokal koji je pjevao:

Deutschland, Deutschland über alles,
Über alles in der Welt,
Wenn es stets zu Schutz und Trutze
Brüderlich zusammenhält.
Von der Maas bis an die Memel,
Von der Etsch bis an den Belt...

Salih se uspravi da vidi ono što čuje, ali vidje samo herr Zangerovu ruku u zraku, pošto je između njih dvojice stajala jedna škoda favorit. Odnekud je dopirao i cičavi smijeh Dženane i druge dvije djevojčice, kojima je pijani herr Zanger došao kao zabava. Salih se naljuti zbog tog smijeha i potrča s namjerom da izgrdi nevaljale curice.

«Smiješno vam, jel?», prijekorno će Salih, izlazeći iza škode sa rukama na bokovima.

«Ajde bogati mrš u pičku materinu!», ležerno će Dženana, koja je bila jedna od onih djevojčica koje ne poznaju straha ni kulture. Salih ustuknu malo na te riječi, pa kao krenu s namjerom da bije, ali djevojčice ne samo da ne makoše s mjesta, već mu se i odvališe smijati, te on najzad stade, mahnu glavom prijeteći i reče:

«Hajde, popustite čovjeka, zar ne vidite da mu nije dobro.»

«Šta mene briga, sam je kriv što se napio ovako!», iznese Dženana svoj argument.

Salih vidje da mu se ne vrijedi raspravljati i krenu prema herr Zangeru koji je sjedio sa glavom među nogama.

Salih mu priđe sasvim blizu i reče:

«Guten abend, herr Zanger! Šta je bilo?»

A herr Zanger podiže glavu, zagleda se Salihu u oči, pa uze da se dernja iz petnih žila:

Deutsche Frauen, deutsche Treue,
Deutscher Wein und deutscher Sang
Sollen in der Welt behalten
Ihren alten schönen Klang,
Uns zu edler Tat begeistern
Unser ganzes Leben lang...

Dok je on pjevao, Salih je stajao i njihao se naprijed nazad, oklijevajući da li da sam uzme podizati pijanog komšiju ili da sačeka njegovu dozvolu, a djevojčice su cičale, igrale i dobacivale herr Zangeru da jače pjeva, pošto se ovako ništa ne čuje. Tu Salih najzad popizdi i zaganja Dženanu s namjerom da joj opali vaspitnu čvoku, ali ova mu sa lakoćom umače, trznuvši ga na lijevu, a pobjegavši na desnu stranu.

«Kazaću te ja Abdulahu šta radiš!», otrovno će Salih.

«Slobodno ti, haj idi odma ako hoćeš!», reče Dženana.

Salih uhvati herr Zangera za ruke i stade da ga podiže, pri čemu ga svog znoj obli, budući da je herr Zanger bio skrojen po njemački, što će reći, čvrsto, solidno i da traje, a sam nije ulagao nikakvog napora u svoje dizanje. Dignuvši ga na noge, Salih ga nasloni na zid i zastade da uzme vazduha.

Herr Zanger ga je gledao na jedno oko klateći se na nesigurnim nogama, a onda prde tako zvučno kao da je dunuo u tubu. Djevojčice, koje su neprestano kružile oko pijanog, navukoše majice preko noseva i pobjegoše. Salih ne bi u situaciji da učini isto, tako da se njemu malo zamanta i pripade mu muka, koju herr Zanger odmah pojača svojim podrigom u kom je bilo i pive, i vina, i konjaka.

«Idemo lagano, reče Salih i povede herr Zangera, koji se kretao kao da je na novim nogama. Dženana pokaza i svoju prijateljsku stranu tako što otvori vrata haustora, i njih dvojica, Salih i herr Zanger, uđoše polako u zgradu.

Prvo je valjalo savladati deset stepenica bez rukohvata, što potraja čitavih deset minuta, i poslije čega Salih morade stati da odmori. Rasvjeta se ugasi, a šalter ne bi na dohvat ruke, tako da ostadoše u mraku.

«Možete li stat sekundicu sami da upalim svjetlo?», upita Salih.

«Ja, može može, narafno!», reče herr Zanger, koji odmah potom uze pjevušiti neku njemačku pjesmu. Naslonivši ga u jedan ćošak, Salih pođe na prvi sprat, pošto su u prizemlju svi šalteri stradali kada su se Mustafa i Šućro takmičili u paljenju svjetla nogom. Psujući Mustafi majku i obećavajući sebi kako će uzvratiti istom mjerom, Salih se pope uz šesnaest stepenica, upali svjetlo, siđe i zinu zaprepašteno pred onim što vidje.

Herr Zanger je držao svoje staračko splovilo i mokrio, malo po podu, malo po svojim nogavicama i cipelama.

„Herr Zanger, nemojte...“, zavapi Salih, ali ništa s tim ne postiže, čak je izgledalo kao da se herr Zanger upinje da se što bolje pomokri. Kad je završio, stajao je u bari koja je u prečniku imala preko metra. Vrativši gaćama njihovo, on objavi kao pitomac u vojsci:

„Fertig!“

Salih je gledao u svog upišanog komšiju nepomičan i s gađenjem. Herr Zanger tada pruži ruku i reče: „Da krenemo?“

Salih mučno postaja još malo, a onda najzad prihvati komšijinu ruku i reče:

„Idemo polako...“

Samo što pođoše, svjetlo se ugasi. Herr Zanger izloži primjedbu o tome kako je svjetlo loše naštimano, i kako on zbog toga ne može otključati vrata po dvadeset minuta. Salih, kom se žurilo da što prije isprati svog pijanog komšiju, ovog puta ne ode da upali svjetlo, već hrabro nastavi prema vratima lifta, i još hrabrije podnese udarac ramenom u štok jednih vrata.

Naslonio je herr Zangera u ćošak i pritisnuo dugme, iznad kog zasvijetli crveni krug.

Čekali su malo, ali iza vrata lifta se nije čuo nikakav zvuk. Salih pritisnu još jednom, ali rezultat opet izostade. Tu mu već dođe da zdrma šakom u vrata i jebe sve po spisku svojim komšijama koji su takvi seljaci da ni lift ne znaju koristiti.

Sasvim nervozan, Salih reče:

„Mora da je neko ostavio vrata otvorena, šta ćete, zgrada nam je puna primitivaca. Neka vas tu, idem ja pa ću se spustit liftom po vas.“

„O! To sam bio ja!“, najednom će herr Zanger živo, „Ja sam ostafio frata otforena pošto sam se peo do kuče samo da uzmem nešto, a onda sam sišao peške i... Znate, ja sam to ostafio otforeno, da da!“

Salih osjeti kako mu želudac radi punom parom, i opet je haustorski mrak sakrio njegovu pravu reakciju koja mu se vidjela na licu.

„Idem ja onda do gore po lift.“, reče Salih i ode, uopšte se ne brinući da li je herr Zanger bezbjedno naslonjen u ćošak.

Penjao se na šesti sprat, znojav kao konj kog su tjerali sprintom dvadeset vrsta pod sedlom. I tu negdje Salih se opet sjeti Mustafine rečenice koja ga je tako pogodila, i od toga mu dođe da zadavi nekog golim rukama.

Kad dođe do petog sprata, Salih ču ljude na šestom. Pohitao je i na taj način stigao da vidi kako se vrata zatvaraju i kako lift odlazi dole. Salih načisto poludi i stegnu pesnice u takvoj agoniji kao da se zaklinje na bratovom grobu da će ga osvetiti.

Kroz glavu mu prođe scena koja će se desiti sad u prizemlju, kada ljudi nabasaju na herr Zangera, i od toga ga gotovo obuze panika, te on trčeći poleti niz stepenice.

Sletio je prvih šesnaets i zatrčao se hodnikom, ali iznenada se naglo zaustavi.

„Šta me, uostalom, briga? Dobro je Dženana rekla, što se napio toliko! A i mene niko nije vidio...“

S takvim mislima, Salih pođe laganim korakom i bez ikakve žurbe. Čak mu bijaše i drago što će herr Zanger biti viđen u onakvom stanju, a onda se sjeti i one lokve koju je ovaj stvorio, pa mu i zbog toga bi drago, nek' ugaze lijepo u nju kad su mu već oteli lift pred nosom.

Sve je on tako razmišljao i naslađivao se, sve dok nije došao do desete stepenice posljednjeg stepeništa. Tad je čuo kako se vrata lifta zatvaraju, a onda i onaj tupi udar koji odjekne prije nego lift krene.

Potrčavši u nevjerici, Salih stiže još samo da na trenutak vidi lift kako odlazi gore.

„Ma boli me kurac...“, puče on najzad odmahnuvši rukom, okrenu se i pođe da izađe iz haustora, riješen da digne ruke od svega. U takvom stanju on potpuno zaboravi na herr Zangerovu lokvu, a kako bijes tjera noge da lupaju, to se Salih sav isprska po nogavicama.

Kriknuvši kao da ga je metak stigao u guzicu, on dozva i košinicu Bosu sa prizemlja, koja izađe u šlafroku i sa viklerima u kosi, te stade da se dernja:

„Šta je ovo više!? Jel ovo ludnica!?“

Salih promrlja par izvinjenja, kaza kako je načepio prst vratima i šmugnu prema liftu. Komšinica Bosa je još neko vrijeme stajala na hodniku, a onda je ušla u kuću.

Salih je badava pozivao lift, jer su sve prilike da je herr Zanger opet zaboravio zatvoriti vrata. Pomisli da gruhne koji put nogom, ali odusta sjetivši se tete Bose.

Psujući, Salih krenu opet stepeništem, i ne pitaj ga kako se ispeo na šesti sprat.

Gore zateče herr Zangera kako ključem fula bravu za dvadeset cenata.

„Dajte da vam ja...“, reče Salih i sage se, pošto je herr Zanger, poučen iskustvom, ključ nosio na kratkom metalnom lancu.

„Ooo! Taman sam pomislio da ste opet pobjegli!“, reče herr Zanger kroz prijekoran smiješak.

„Kad sam ja od vas pobjegao?“, upita Salih pomalo uvrijeđeno, jer zaista, od kako se primio toga da pomaže herr Zangeru, on ga nikada nije ostavio na cjedilu.

Herr Zanger na to otpuhnu i odmahnu rukom, kao da veli: a kad nisi pobjegao!

Salihov položaj bijaše izuzetno nezgodan. Herr Zanger se njihao kao prut, stalno odmičući ključ od brave, a povrh svega, šlic, koji je bio ogroman pošto je herr Zanger nosio pantalone koje se kopčaju iznad pupka, mu je bio sasvim otvoren. Salih se isprva trudio bez da dira herr Zangera, ali na kraju ga morade zagrliti preko guzova da se ne mrda, te tako najzad otvori vrata stana u kom nikada niko od čitavog komšiluka nije bio.

„Hoćete li moć sami?“, upita Salih unaprijed znajući odgovor, znajući da herr Zanger ne dopušta nikome preko praga, ali ovaj, na opšte Salihovo čuđenje, poslije kraće pauze, reče: „Udži. Hoću nešto da te pitam...“

I tako Salih postade prvi komšija koji je ikada kročio u kuću herr Zangera.

Već u hodniku on osjeti navalu ushićenja pred kojom se i hodočašće po stepeništu i mokre nogavice povukoše i postadoše sasvim nevažni.

„Da upalim svjetlo?“, upitao je tiho.

„Ja, naturlich!“, reče herr Zanger i svali se na klupicu za obuvanje ili izuvanje, kako kome treba.

Salih, očekujući čudo, pritisnu na šalteru i iznenadi se kad vidje da je herr Zangerov hodnik sasvim običan; nit' je bilo pozlaćene kašike za obuvanje, nit' je čiviluk bio od punog, umjetnički izrezbarenog drveta, nit' je na podu bio debeli perzijski tepih. Zapravo, kašika je bila plastična, pa još i puknuta, čiviluk se sastojao od par kuka zakačenih direktno na zid, a na podu je bio itison kom je pod hitno trebalo ribanje, ali da ga obave oprezne i nježne ruke, da se ne bi raspao. Još je primijetio i da ne bi bilo zgoreg okrečiti, da su na vratima toaleta zakačeni isti plastični dječak i djevojčica kako pišaju, dječak stojeći, djevojčica sjedeći, kao i u njegovoj kući, te da kuća odiše mirisom nepromijenjene situacije, bar dvadeset godina.

„Zalih, cipele, moliću, teško mi je...“, prekinu ga herr Zanger u razmišljanju.

„Ah, evo odmah!“, reče Salih i sage se da pomogne.

Ne bi druge nego da ih obuhvati rukama i svuče, koliko god da mu je bilo gadno zbog mokraće koja se snažno osjetila. Nekoliko časaka ostade zagledan u herr Zangerove noge u golf čarapama, što će reći, sa devet rupa, a onda ustade i bez pitanja ode u toalet da pere ruke.

Iako se doimala čistom, ni banja herr Zangerova nije bila ni po čemu posebna; sve je u njoj bilo onako kakvim ga je i prvi put napravilo. Utisak su donekle popravljali njemačka kozmetika i nov brijač koji su bili na polici ispod ogledala, ali pogled na veš mašinu je to sa lakoćom pobijao, jer je ova, premda njemačke proizvodnje, bila starija od Saliha bar petnaest godina.

Sapravši sapunicu, on ne obrisa ruke od peškir, nego od pantalone, i izađe iz toaleta. Herr Zanger je sjedio na klupici i hrkao. Prišavši mu opreznim korakom, Salih ga pozva nekoliko puta po imenu, a kako se ovaj ne odazva, morade ga i malčice prodrmusati, isprva sasvim lagano, ali na kraju, bogme, prilično snažno.

Herr Zanger je sjedio i otpuhivao kao da mu je zlo.

„Uh, ko će sad skinuti kaput...“, reče tegobno, na što Salih uze da ga skida.

Kad je bilo gotovo, herr Zanger ustade i reče:

„Izfolite u sobu!“, pa hrabro zakorači samostalno i time natjera Saliha da đipi i podupre ga, pošto je herr Zanger za nogom krenuo i čitavim tijelom.

Prošavši kroz hodnik, oni uđoše u dnevni boravak. Salih proguta knedlu prije nego što upali svjetlo. Ovog puta mu je laknulo. Zidovi su bili okrečeni, televizija tanka, garnitura za sjedenje kožna, a stolić na lavljim nogama i sa mramornom pločom. Na zidovima su visile slike mrtve prirode, i jedan njemački grb izliven u bronzi. Čak je i tepih, iako nije bio perzijskog porijekla, bio solidan i čist.

Herr Zanger, uz golemu Salihovu pomoć, sjede na fotelju i ponudi i njega da sjedne, na što se Salih namjesti na samom kraju trosjeda, sjednuvši na pola guzova, kao da će svake sekunde ustati i otići.

Herr Zanger zatvori oči i uspuha se kao debela gospođa uzbrdo. Salihu se učini da mu komšija jako pati, i on ga brižno upita:

„Herr Zanger, jeste li dobro? Hoćete li čašu vode možda?“

Herr Zanger odmahnu rukom kao da veli: ništa mi ne treba, i smiri disanje. Salih ga je gledao čitavu minutu, a onda je herr Zanger počeo hrkati.

Ne znajući dal' da ode ili da ostane, Salih se poče vrpoljiti na mjestu kao da ima mrava u gaćama.

„Ako ostanem, može biti da će pomisliti kako sam mu švrljao po kući... A ako odem, može mi srati kako sam otišao i ostavio otključano...“, razmišljao je.

Najzad odluči da pokuša probuditi herr Zangera. Nagevši se prema njemu, on pozva tako tiho da ga ni superuho ne bi moglo čuti: „Herr Zanger! Herr Zanger!“

Herr Zanger nastavi sa spavanjem kao da se ništa nije dogodilo.

Salih napravi kratku stanku, razmisli, pa najzad odmače tijelo i odatle pozva nekakvim presmiješnim ozbiljnim tonom:

„Herr Zanger, da vi to slučajno ne spavate?“

Herr Zanger kao da se malo prodrma na te riječi, ali očiju ne otvori, već spotraži udobniji položaj i glasno prde.

Salih opsova sebi u njedra i stegnu šaku.

„Ma vala idem, ko ga jebe!“, reče i pridiže se sa trosjeda, ali samo što se pridiže, u glavi mu sjevnu: „A šta ako se ipak probudi i vidi da mene nema, a sve otvoreno?“, i on opet sjede. Pogled zaustavi na licu herr Zangera, koje je upravo poigravalo na lijevoj strani.

„Ma odoh vala, pa nek jebe...“, reče on, ali ovaj put ni ne ustade, već samo nešto malo kao đipi ramenima. Onda se sasvim iznenada zakašlja poprilično glasno nakon čega reče rogobatnim glasom: „Probudite se, herr Zangeru!“

A herr Zanger nikako da se probudi.      

Salihu je bilo na vrh glave svega, i on najzad ustade, poslovnim glasom kaza: „Odoh ja, herr Zanger!“, i zaista otiđe u hodnik. Tamo se zadrža neko vrijeme kao da se obuva, a onda se vrati u sobu neobuven i opet sjede na trosjed. Ovoga puta viknu poprilično glasno:

„Her Zanger!!!“, i starac se konačno trznu.

„Oh, was? Zar sam zaspao?“, upitao je začuđen.

„Malo ste zakunjali.“, reče Salih, napravi pauzu i doda:

„Nešto ste me htjeli pitati?“

Herr Zanger načini lice kao da razmišlja, a onda se trznu i reče:

„Molim te, hočeš nam dati nešto da popijemo? Eto tu, u komoden, poslužite se!“

Salih načini pametno lice i strogo reče:

„Mislim da ne biste trebali više piti večeras, herr Zanger.“

„Ooo, nein nein... Zalih, vi goforite kao moja pokojna baka što je goforila djedu! Nagela bi mu se iznad glave i govorila: Mislim da je dosta za fečeras, Ditrich! Prentjerao si, Ditrich! Du kotzen schweine! Du penna! Ooo, fi svučite sasfim isto kao ona!“

Salih primi poređenje šutke, ali ne pomjeri se s mjesta. Odlučan da igra odlučno, on ponovi svoje pitanje:

„Rekoste da me morate nešto pitati?“

Herr Zanger se opet zamisli, a onda najzad podiže jedan prst i reče:

„Mislim da bi prije sfega morali popiti! Eno, tamo iz one komoden...“

„Hvala, ne mogu.“, prekinu ga Salih.

Herr Zanger ga je i dalje gledao u čudu.

„Dakle, pitanje?“, nagazi Salih.      

„Was?“, iznenadi se herr Zanger.

„Pitanje... Rekli ste da me morate nešto pitati?“, ponovi Salih umilnim tonom.

„Ah, pitanje! Da, da! Pitanje! Ja, klar!“, nagovori se herr Zanger, a onda opet utonu u misli. Neko vrijeme je šutio, a onda podiže glavu i reče:

„Zalih, ako mogu da fas zamolim za piće? Tu, u toj komoden, naći ćete sfe što treba!“

Salihu zaigra lice, a onda načini gadljivu facu, ustade i otvori komodu, postajući u isto vrijeme veoma radoznao kakva pića će tu zateći. Kad ih vidje, u sebi reče: „Znao sam!“

Tu je bila dalmatinska loza, badelov lavov, rubinov vinjak, jubilarni brendi, i neka brljetina u plastičnoj boci od dva litra. Salih zgrabi vinjak, nemarno ga natoči u jednu čašu i odnese je herr Zangeru, koji je primi i blago reče:

„Dakeschon, Zalih!“, a Salih odgovori:

„Bitešon, ništa!“

Herr Zanger prinese čašu ustima i otpi dobar gutljaj, poslije čega isputi uzdah uživanja.

„Ah, Zalih, rekoste pitanje?“

„Da, ovaj, rekli ste da me imate nešto pitati...“

Herr Zanger zaklimata glavom potvrdno pri čemu se sav klatio gore dole. Onda se lupi dlanom po koljenu i jasno i glasno reče:

„Ich brauche eine Damen!“

Salih, skupi lice i upita:

„Was?“ 

„Eine Damen!“, ponovi herr Zanger i isprsi se.

„Nisam vas razumio, herr Zanger.“, tužno priznade Salih.

„Das treben!“, reče herr Zanger i zatvori oči. Neko vrijeme stajaše u napetoj šutnji, a onda herr Zanger opet progovori:

„Ich brauche eine Damen fur sex!“

Salih, koji sada razumjede šta se traži, se toliko zbuni da iz džepa bez razloga izvuče mobitel, na što herr Zanger poskoči i stade mahati rukama:

„Nein, nein, nein! Nicht telefon sex! Pu! Sheise! Nicht telefon sex! Ich brauche eine Damen! Eine Damen mit grosen Busen und grosen Arsch! Eine shhwabisce Damen mit blonde Haar, und grosen Busen, und grosen Arsch, und grosen sexualische apetitten!“

„Vi biste... Kurvi?“, stidljivo upita Salih.

„Ja! Ja! Kurve! Kurve fur sex!“, obradova se herr Zanger.

Salih se duboko zamisli. Svašta je on pomišljao u vezi sa herr Zangerom, ali ovako nešto nije. Šutio je i dumao ne mogavši ništa izdumati, dok je herr Zanger dovršavao piće. Sat sa kukavicom (koji se Salihu učini kao dobar) stade otkucavati ponoć.